Povodom 132 godine od rođenja Ive Andrića, Biblioteka je priredila književnu tribinu na kojoj je govorio docent dr Goran Radonjić.
Predavanje o piscu profesor je priredio u PowerPoint prezentaciji, kojom je na sistematičan i inspirativan način proveo čitalačku publiku kroz osnovne stvaralačke ideje, koje su utemeljene u njegovom raznovrsnom književnom opusu.
Prezentujući različite pristupe u proučavanju Andrićevog djela, kao što su: „Šta je to klasik?“, „Opasnost u statusu klasika“, „Bibliografija“, „Dijalog sa tradicijom“, „Andrić kao realista“, „Šta sanjam i šta mi se događa“, „Andrić – modernista“, „Aspekti poetike“, „Tajna, trauma, ironija, stvaranje“, „Ponovo čitati Andrića“ i druge, profesor Radonjić je uputio na osnovne odrednice koje jednog pisca čine klasikom. Te odrednice čine književnu građu uvijek živom i inspirativnom za nova čitanja, prilikom kojih recipijent ima uvijek nov i drugačiji estetski dojam. Kao jednu od definicija koje govore o tome šta je to klasična književnost navodi Horhe Luisa Borhesa koji smatra da je „klasična ona knjiga koju čitamo na određeni način“. Profesor dalje kaže da Hans Robert Jaus upozorava kako ta „vrhunska djela mogu da dođu u opasnost da postanu sama po sebi razumljiva“.
Bez Njegoša i Vuka i narodne poezije teško je razumjeti Andrića, čime profesor objašnjava njegovu duboku ukorijenjenost u tradiciji. Zato je Andrić najviše eseja pisao upravo o njima. Ta vrsta predanosti radu i posvećenosti svome djelu, po Radonjićevom mišljenju, karakteristika je stoika, tako da je Andrić za njega stoik. Jedan od velikana koji je dobio Andrićevu nagradu rekao je „Andrić je u prvi plan stavio istinitost fiktivne tvorevine“, dok je umjetnički kredo Andrićev, po Kišu, „Znati istinu i govoriti istinu“.
Radonjić smatra da misao i misaonost prožimaju sva njegova djela, od najmanjih do najvećih. Dalje smatra da kod Andrića postoji jasna razlika između dobra i zla, te tako je on i moralistički pisac. Andrićev svijet je poprište sukoba između suprotnih principa, kao što su zlo, haos, ružno, na jednoj strani, i dobro, uređeno, lijepo, na drugoj strani, i tu je, po Radonjićevom mišljenju, analogija sa prirodom.
Profesor ističe Andrićeve skromne osobine, posvećenost radu i odbijanje počasti. Znati umjeti da se ćuti je naša rijetka osobina, smatra profesor, i upravo je to osobina koja je krasila Andrića. Važni motivi u Andrićevom djelu su, trauma i tajna, iz kojih kasnije proizilazi ironija i stvaranje. „Književnost omogućava da se iskaže ili barem nasluti ono neiskazano“, smatra profesor Radonjić, i to je, po njegovim riječima, „jedan od razloga zašto možemo da se vraćamo Andriću, jer „tajna je u čovjeku, tajna je u svijetu“. Umjetnost će Andriću biti tema i mnogi njegovi tekstovi su „ili direktno ili implicitno o stvaranju“, zaključuje profesor, govoreći upravo o njegovim djelima koja govore o drugim autorima i umjetnosti uopšte. Tu se poziva na Andrićevu karakterističnu konstataciju, koja kaže da „pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničemu ako ne služe čovjeku“. Most je u Andrićevom djelu, po profesoru Radonjiću, „otjelotvorenje te dobre ljepote“.
Profesor je Predavanje priveo kraju slikom Andrićeve biblioteke i preporukom „ponovo čitati Iva Andrića“, jer ko smo mi do „oni koji imaju Njegoša i Andrića, što je dovoljno da možemo sebe da odredimo“, zaključio je profesor Goran Radonjić.
Predavanje je održano u Čitaonici Biblioteke, 10. 10. 2024. godine. Prisutne je pozdravila direktorica Bojana Đačić, a moderator tribine bila je viša bibliotekarka Sofija Jelovace
Izvor: Fejsbuk stranica Biblioteke Stevan Samardžić, Pljevlja
