Glavni grad predugo ima jedan valjan bioskop, koji se nalazi u tržnom centru. Naravno, ako se računa parking, kokice, naćosi i sokovi i na sve to doda cijena karte, osoba koja vaga da li da gleda neki svjetski spektakl ili ode da gleda filmove “nacionalne” proizvodnje, velika većina se opredijeli za siguricu
Odjeknula je nezasluženo ta vijest, da prema istraživanju, na nivou Evrope, u Crnoj Gori se najmanje gledaju “nacionalni” filmovi. Taj podatak je egzaktan ali nije do kraja tačna informacija. Nije to poluistina, već malo navodi na pogrešan trag. Ispalo je da ne voli narod filmove, što svakako ne odgovara u potpunosti stanju na terenu.
Problem je prije svega dostupnost bioskopa, odnosno manjak istih, ali i skupa karta. Zapravo, nije karta skupa, koliko je standard nizak. Glavni grad predugo ima jedan valjan bioskop, koji se nalazi u tržnom centru. Naravno, ako se računa parking, kokice, naćosi i sokovi i na sve to doda cijena karte, osoba koja vaga da li da gleda neki svjetski spektakl ili ode da gleda filmove “nacionalne” proizvodnje, velika većina se opredijeli za siguricu. Vidiš poznatog režisera, poznate glumce, fenomenalno izmontiran i napucan trejler i lako se odlučiš na što ćeš da uložiš svoje vrijeme i pare. Naši izvise. Reklama naravno uradi svoje, koliko god ljudi željeli da minimiziraju njen uticaj i značaj.
Zato takozvami nacionalni filmovi uglavnom računaju na prijatelje, rodbinu i komšije, a ostali koji dođu van tog kruga su teški zaljubljenici u film i veliki entuzijasti koji žele da pruže podršku. Otuda i ta čudesna riječ “koprodukcija”, a naravno da je ranije to sve spadalo u domaći film. I danas se tako računa, jer svi filmovi za koje ti nisu potrebni titlovi spadaju u domaće. Čak se može reći i za filmove Milča Mančevskog da su domaći, što zbog teme, što zbog atmosfere i emocije. Možda ne razumijemo jezik, ali sve nam je jasno. To je poenta.
Još od raspada Jugoslavije, teško da se može napraviti valjan i gledljiv film a da nema ekipu koja je sastavljena od ljudi iz nekoliko država iz bivše Jugoslavije. Premalo je dobrih i vještih direktora fotografije, gafera, švenkera, režisera i glumaca, pa kad se radi na većim projektima okupi se najbolja ekipa iz svih država, kao što se nekad birala po ključu reprezentacija u fudbalu ili košarci. Odnosno, može se napraviti film, ali niskobudžetan i film koji nije bioskopski.
Dokaz kako se mogu praviti dobri filmovi pomoću štapa i kanapa, koliko je lako iako svi govore da je teško, govorio je na HRT u emisiji Nedjeljom u 2 gost Filip Filković Philatz. Kad neko spoji ljubav prema filmu, znanje iz dizajna i advertising-a, može da napravi šta god poželi.
Zato i nije tačno da “Crnogorci ne ljube filmove”, jer za takve konstatacije potrebno je imati širu sliku. Prije svega anketirati ljude, da se uvidi koliko je pretplatnika na platformama: Netflix, Disney, Show, Amazon Prime i HBO. Jer, jedno je ljubav, a drugo su mogućnosti.
Otuda i znak pitanja na kraju naslova ovog teksta. Jesu to istraživanja, ali se čitaju kako se kome svidi i kako kome odgovara za potrebe primaljivijeg naslova. Ne uzimaju se u obzir okolnosti, ne razdvaja se uzrok od posljedice.
Naravno, još uvijek je Kino Kultura mitsko mjesto, priča se o redovima, punim salama, priča se i o bioskopu u Domu JNA, sali u KIC-u, a i svaki grad u Crnoj Gori ima svoju priču kroz koju se prelama žal za zatvorenim ili srušenim bioskopima. Ima publike, ali izgleda da nema uslova za finansijsku održivost bioskopa na lokacijama na kojima bi ljudi željeli da se opet rode.
Kakvi su uslovi, režiseri prave odlične filmove. Neoprostive su rupe u scenariju, jer za to nije kriv budžet već glavna ideja, ali to je sasvim druga tema.
Ovo istraživanje ukazuje na problem, ali da li je sve do kraja tačno, najbolje će opisati stihovi benda Goribor: nije da nije, a nije ni da nije.
Đuro Radosavović
Izvor: Vijesti
