Piše: Kreg Mari
Sve je dio istog fenomena. Zapadne vlade aktivno učestvuju u genocidu nad stanovništvom Gaze; istovremeno udaraju na prava osoba s invaliditetom, podstiču službenu naraciju rusofobije, a širenje islamofobije koriste kao gorivo za jačanje krajnje desnice. Vlasti, svojom antimigrantskom retorikom, doprinose tom naboju. U pozadini – nezamislivo nagomilavanje bogatstva u rukama najbogatijih i sistemsko urušavanje slobode govora i izražavanja. Ništa od ovoga nije slučajno. Sve to ukazuje na duboku i opasnu promjenu u samom temelju zapadne filozofije.
Tu promjenu teško je jasno identifikovati, jer je antiintelektualizam postao ključni dio te nove misli. Upravo zbog toga, ona nema svoje mislioce poput Bertrana Rasela ili Noama Čomskog – onih koji su, na temelju dubokog poznavanja istorije filozofije, gradili promišljene kritike društva i vizije boljeg svijeta. Ta linija mišljenja sada se potiskuje. Ako bismo uopšte mogli govoriti o nekom savremenom predstavniku tog pravca, možda bi to bio Bernar-Anri Levi – koji je, od odbrane individualnih prava i odbacivanja kolektivizma, vremenom skliznuo u podršku sirovom kapitalizmu, vojnim intervencijama u muslimanskim zemljama, pa sve do otvorene podrške genocidu u Gazi.
Nebojša Popović: Trampov potpredsjednik koji je “katastrofa za Ukrajinu”
Ako želite da pronađete oličenje te promjene u zapadnoj filozofiji, možda je upravo on ta figura. Ali, malo ko više obraća pažnju na akademske intelektualce zatvorene u svojim kabinetima. Iznošeni plašt „javnog intelektualca“ na Zapadu sada nose figure poput Džordana Pitersona, ili populistički islamofobi kao što je Daglas Marej. Dijelom je to posljedica institucionalnih promjena. U mojoj mladosti, bilo je sasvim uobičajeno da se Bertran Rasel ili A. DŽ. P. Tejlor pojave na BBC-ju s ozbiljnim predavanjima, dok je Džon Pildžer bio najcenjeniji dokumentarista u britanskim medijima. Danas su, međutim, ljevičarski glasovi praktično protjerani iz mejnstrim medija, a akademici s ljevičarskim uvjerenjima teško da uopšte imaju izgleda da napreduju u akademiji. I sama akademska zajednica, i u Velikoj Britaniji i širom Zapada, danas funkcioniše po modelu korporacije. Mladog Noama Čomskog, vjerovatno bi danas rukovodstvo univerziteta upozorilo da se drži lingvistike i ostavi se filozofije i politike – ili mu uskratilo stalno zaposlenje. Čomski je već bio priznat lingvista kada je 1967. objavio svoj značajni esej „O odgovornosti intelektualaca“. Taj esej je u suštini bio poziv akademicima da podrže protestni pokret. Danas bi mladi profesor, ako bi nešto slično objavio, vrlo vjerovatno bio suspendovan, ako ne i otpušten – a u današnjoj političkoj klimi, možda čak i uhapšen.
Protjerivanje studenata u Sjedinjenim Državama koji nisu počinili nikakvo krivično djelo, već su se usudili da dignu glas protiv genocida; kažnjavanje univerziteta zbog dopuštanja slobode govora; deportacije građana Evropske unije iz Njemačke zbog iskazivanja podrške Palestini; policijska racija u kvekerskom molitvenom domu u Londonu, kao i masovno podizanje „antiterorističkih“ optužnica protiv miroljubivih novinara — sve su to simptomi istog, alarmantnog trenda represije koji zahvata vodeće zapadne zemlje.
To nisu izolovani incidenti. To je dio jednog duboko ukorijenjenog, institucionalnog pomaka u načinu upravljanja — i to onog najopasnijeg. Slobodno se može porediti s pojavom fašizma koji je tridesetih godina prošlog vijeka zahvatio veliki dio Evrope. Paradoksalno, upravo su zapadne vojne intervencije i rušenja režima u Avganistanu, Iraku i Libiji, kao i sistematska destabilizacija Sirije, izazvale talas masovnih migracija koji je poslije doveo do porasta krajnje desnice širom Evrope. Više od milion i po Sirijaca dobilo je azil u Evropskoj uniji, pretežno zato što su tvrdili da su protivnici režima Bašara el Asada, odnosno na strani opozicije koju je Zapad aktivno podržavao. Njemačka Alternativa za Njemačku (AfD) u velikoj mjeri je rezultat odluke kancelarke Angele Merkel da otvori vrata za oko 600.000 sirijskih izbjeglica. Fascinantno je da se, nakon što je „njihova strana“ navodno pobijedila i nakon što je u Damasku uspostavljena vlada pod pokroviteljstvom Zapada, manje od jedan odsto tih izbjeglica vratilo u Siriju.
Uprkos službenim antimigrantskim narativima koje promovišu gotovo sve zapadne vlade, ne postoji ni najmanja naznaka da se razmatra mogućnost povratka tih ljudi. Štaviše, upravo oni zapadni političari koji se najglasnije zalažu za deportacije imigranata, najmanje su skloni da dovedu u pitanje ostanak pouzdano cionistički nastrojenih antisirijskih imigranata. To je naročito upadljivo s obzirom na činjenicu da ti isti političari danas prikazuju Siriju pod vođstvom bivšeg pobunjeničkog komandanta Abu Muhameda al Džolanija — sada pod imenom Ahmed Husein al Šaraa — kao neku vrstu liberalnog raja, te hrle da joj pruže finansijsku podršku.
Neokonzervativni narativ o migracijama u Evropi izuzetno je složen i fleksibilan. Praktično gledano, imigranti koji se smatraju saveznicima Zapada u njegovim ratovima (sunitski Sirijci, Ukrajinci) imaju otvorena vrata. Masovne migracije u Evropu stoga predstavljaju direktnu posljedicu imperijalističke spoljne politike Zapada — što se ispoljava na protivrječan način: žrtve zapadne politike dolaze uz formalno negodovanje, dok klijenti Zapada dolaze uz zvanično odobrenje. Isto tako, ekonomska nestabilnost i nagli rast inflacije — koji su takođe doprinijeli jačanju populističke desnice — dodatno su pogoršani upravo zapadnom spoljnom politikom. Proksi rat u Ukrajini u velikoj mjeri je odgovoran za drastičan skok cijena energenata u Evropi, a uništavanje gasovoda „Sjeverni tok“ jedan je od ključnih razloga zašto se njemačka industrija suočava s teškom krizom. Nevjerovatno, ali punih godinu dana zapadni mediji i politička elita pokušavali su nametnuti laž da je Rusija sama sebi uništila gasovod — baš kao što su tvrdili da je Hamas bombardovao prvu u nizu bolnica i zdravstvenih centara koje je potom izraelska vojska sistematski sravnila sa zemljom. I ponovo se vraćamo na Gazu — jer se svaka ozbiljna rasprava u ovom trenutku mora vratiti tamo. Nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da je djleovanje političkog establišmenta u skladu sa cionističkim interesima — što je direktna posljedica dramatičnog rasta bogatstva ultrabogatih — omogućilo da se jedan od najsurovijih mogućih genocida odvija pred očima svijeta, i to uz aktivnu podršku zapadnih vladajućih struktura.
Problem nije u tome što ljudi ne žele da se to zaustavi — već u tome što više ne postoji mehanizam koji povezuje narodnu volju s instrumentima vlasti. Glavne političke stranke u gotovo svim zapadnim „demokratijama“ nedvosmisleno podržavaju izraelski genocid. U ovom trenutku postalo je nemoguće poricati namjeru genocida. Izrael je pojačao ubijanje djece — svakodnevno stradaju desetine — otvoreno se vrše egzekucije medicinskog osoblja, uništavaju se sve zdravstvene ustanove, bombarduju postrojenja za desalinizaciju vode i u potpunosti se blokira isporuka hrane.
Nebojša Popović: Trampov potpredsjednik koji je “katastrofa za Ukrajinu”
Cionistički narativ na društvenim mrežama više ne poriče genocid — sada ga otvoreno opravdava. Jednostavno ne mogu da shvatim kako je moguće da postoji ovako raširena tolerancija prema ovom Holokaustu. Živim u vremenu u kojem su strukture moći i dominantne društvene naracije nešto s čime ne mogu da se identifikujem niti da to prepoznam kao dio društvenog sistema kom bih pristao da pripadam. To je današnja Britanska laburistička partija koja otvoreno podržava genocid, dok istovremeno unutar zemlje uvodi rezove koji najviše pogađaju najosjetljivije slojeve stanovništva. To je Evropska unija koja čini sve kako bi ubrzala dolazak Trećeg svjetskog rata i postepeno se preobražava u vojno-agresivnu strukturu sa nacističkim karakteristikama. Velika Britanija, Sjedinjene Države i druge države prvog svijeta drastično smanjuju sredstva za pomoć inostranstvu kako bi obezbijedile finansije za imperijalističke vojne poduhvate. Široki socijaldemokratski konsenzus koji je obilježavao Zapad u mom mladalačkom dobu bio je ispunjen dosadnim kompromisima — ali je, uprkos svemu, nudio neizrecivo više nade i dostojanstva nego ovaj Pakao koji danas sami stvaramo. Kreg Mari je pisac, novinar i aktivista za ljudska prava. Bio je britanski ambasador u Uzbekistanu od avgusta 2002. do oktobra 2004. godine, i rektor Univerziteta u Dandiju od 2007. do 2010. Njegov rad u potpunosti zavisi od podrške čitalaca. Svako pretplaćivanje kako bi ovaj blog nastavio da postoji biće s dubokom zahvalnošću prihvaćeno.
Izvor: CraigMurray.org.uk
