U svim periodima imate pjesnike čiji je rad bio važan za uspostavljanje nacionalnog identiteta ili pak nekog državnog projekta, a koje je vrijeme naprosto izbrisalo, koje niko ne čita, čiji rad je mrtav, kaže Zvonko Karanović u intervjuu za „Dan”
Čini se da je danas poezija u položaju boljem nego ikada, smatra pjesnik i vlasnik izdavačke kuće „Enklava“ Zvonko Karanović, koji je nedavno boravio u Podgorici kao jedan od učesnika književnog festivala „Odakle zovem“. Kratkoća i sažetost koje poezija sa sobom nosi odgovara današnjem trenutku instantne komunikacije, a iz njegovog iskustva kao edukatora i izdavača, interes za poeziju suprotno uvriježenom mišljenju u velikoj mjeri pokazuju upravo mladi ljudi.
No, poezija danas još uvijek živi uokvirena nekim određenjima i predrasudama, kaže Karanović. Jedno od takvih je i činjenica da kad god ukucate u neki internet pretraživač ime Zvonka Karanovića, neizbježno se pojavi njegova vezanost za bitničku poeziju i rokenrol.
– Rokenrol i bitnička poezija jesu vezani za moje početke, ali kroz desetak, u međuvremenu, napisanih knjiga odavno sam napustio tu teritoriju. U vrijeme kada sam počinjao da pišem više sam slušao muziku, a mnogo manje čitao, što je, naravno, bila greška. S dvadeset i jednu, dvadeset i dvije godine ne interesuju vas književni klasici, i više vam o životu kažu Bob Dilan, Leonard Koen, Tom Vejts, Dejvid Bouvi, Džoni Štulić… Pod njihovim uticajima, kao i Alana Ginzberga, Džeka Keruaka, Remboa, poslije sedam godina pisanja i tri pocijepane zbirke našao sam svoj glas. A kada objavite prvu knjigu, književna javnost vas stavi u neku fioku, procijene da li pišete ispovjednu, eksperimentalnu, refleksivnu, stvarnosnu poeziju, tako su i mene stavili u matricu rokenrola i bitničke poezije. Iako sam se mijenjao i pokušavao da proširim svoje tematsko-formalne horizonte, uticaj američke poezije ostao je dominantan, tako da je i svaka moja pjesma na neki način i priča. Naravno, ne ispriča se sve, koristi se prazan prostor neizrečenog, naslućivanog koji omogućuje više tumačenja. U tom prostoru neizrečenog krije se suština poezije – kaže Karanović.
● Da li poezija danas uopšte trpi umetanje u neke fioke, neko definisanje? Da li je to prirodno i potrebno poeziji?
– Samoj poeziji to nije potrebno, ona je dobra ili nije dobra bez obzira na žanr, pravac, stil. Klasifikovanje je potrebno akademskoj javnosti, književnoj teoriji, i često je vezano za nacionalne identitete. U svim periodima imate pjesnike čiji je rad bio važan za uspostavljanje nacionalnog identiteta ili pak nekog državnog projekta, a koje je vrijeme naprosto izbrisalo, koje niko ne čita, čiji rad je mrtav. Očekuje se da mlađi pjesnici poštuju taj uspostavljeni niz, nastave nacionalni kanon, što je eliotovski u redu, ali kad neko više baštini svjetsku tradiciju od domaće, ili pokušava s inovacijama, bude teško prihvaćen.
● Gdje je danas mjesto poezije? Jer, stalno slušamo da se poezija danas ne čita, prenebregavajući činjenicu da ona nikad nije bila štivo za široke mase.
– Kao i uvijek, mjesto poezije je među ljudima, a ne u bibliotekama. Poezija je živa stvar koja se neprestano mijenja, nalazi nove izraze, pa tako i puteve do čitalaca. Bez obzira na lamente da poeziju niko ne čita, i onih još starijih koji već dvije hiljade godina proriču smrt poezije, smatram da je danas poezija življa nego ikada. U prilog joj idu kratka forma kao stvorena za najnovija komunikacijska sredstva, a još važnije i potreba savremenog čovjeka da se odupre pohlepi korporacijske mašinerije koja u cilju stvaranja profita naprosto gazi svaku ljudskost. Ljudi danas shvataju da preko poezije mogu najlakše da priđu sebi. To je intimna stvar. Ovo vrijeme je tu intimnost potrlo, i zato se ona sada traži u poeziji.
I ima nade, i za čovjeka i za poeziju. To mi govori rad s mladim pjesnicima. Već pet godina držim radionice pisanja kroz koje je prošlo preko dvjesta polaznika i mogu da primijetim da nikad nismo imali veću energiju stvaranja i raznovrsnost poetika. Oformljuje se jedna nova pjesnička scena, ne samo u Srbiji već i u regionu koja već broji dvadesetak-tridesetak autentičnih glasova koje ćemo sasvim sigurno čitati u nekim budućim antologijama. Ono što je takođe važno jeste i masovni povratak publike; zbirke poezije su se vratile u knjižare, prodaju se, a ne čame po podrumima kulturnih centara ili biblioteka, čitanja poezije sve su posećenija. Recimo, u Beogradu redovno bude po sto i više ljudi u publici, i to s plaćenim kartama, što je ranije bilo nezamislivo.
Moramo da gradimo i komentarišemo naš svijet
● Kako ste odlučili da počnete da radite s mladim ljudima? Da li je na to uticalo i Vaše iskustvo?
– Imao sam to loše iskustvo sedmogodišnjeg neuspješnog traženja pjesničkog izraza i tri pocijepana rukopisa, samouk, bez mentorske pomoći. Možda sam podsvjesno želio da mladima koji tek kreću književnom stazom skratim put, ohrabrim ih, pokažem im nešto od zanata koji sam u međuvremenu naučio. Volio bih da sam i ja dok sam bio mlad pjesnik imao učitelja koji bi me podučio pravilima, finesama, uputio me na lektiru, ali osamdesetih u Nišu, gdje sam odrastao, nije bilo ni katedre za srpski jezik, a ni ozbiljne pjesničke scene.
Takođe, dugo vremena me je iritirala činjenica da je većina pjesničkih knjiga kod nas loše uređena. Urednici kao da neće ili ne žele da urade svoj posao, izlazi dosta aljkavih, neuređenih knjiga. Često sam na nastupima pričao da je glavni nedostatak srpske pjesničke scene nedostatak dobrih urednika, jer dobar urednik može da izvuče rukopis, da autoru ideju, osmisli koncept, pomogne mu da izbaci loše stihove, itd. Došli smo u situaciju da se time bave ljudi bez strasti, energije, oni koji otaljavaju svoj posao.
Izdavačka kuća „Enklava“ i jeste osmišljena da pruži šansu mladim pesnicima, ali i da pokuša da podigne standarde u uređivanju tekstova, grafičkom dizajnu i distribuciji. Knjige poezije moraju biti u knjižarama, što, nažalost, najčešće nije slučaj. Osim ovih tehničkih stvari „Enklava“ se trudi da kroz svoja izdanja uhvati duh vremena. 21. vijek traži ljude 21. vijeka, želimo da vidimo kako ljudi ovog vremena vide svoje vrijeme. Znamo kako je, na primjer, Crnjanski pisao o svom vremenu, kako je vidio svoje vrijeme i svoj svijet, ali, dajte da mi vidimo naš svijet. Mi ne možemo prepisivati njihov svijet, moramo da gradimo i komentarišemo naš svijet.
● Da li sam u pravu ako kažem da poezija ipak odudara od nekih instant potreba koje su danas primarne, i da čitalac ipak mora malo da se osami da bi je doživio i shvatio?
– Poezija jeste intimna stvar, postoji ona poznata sentenca da drugome najbliže možeš prići jedino kroz poeziju. I ja volim da se osamim, čitam poeziju u tišini, sam sa sobom. No, nije svaka poezija introspektivna. Na primjer, postoji stvarnosna to jest veristička poezija gdje se bez nekih stilskih figura, pjesničkih zamagljivanja, odmah može doći do poente. Naravno, ukoliko se prenese autentična emocija, jer nema poezije bez emocije. Ljudi danas teže čitaju hermetičnu poeziju, ali zato vrlo rado i vrlo lako čitaju Milenu Marković, Ognjenku Lakićević, Marka Tomaša, Srđana Valjarevića, Radmilu Petrović, gdje mogu odmah da prime tu emociju.
● Knjige se danas sve manje štampaju na papiru, objavljuju se digitalna izdanja i kupuju se na platformama. Gdje se Vi kao izdavač pronalazite, što vam je bliže, štampano ili digitalno izdanje?
– Štampano izdanje mi je bliže. Knjiga je predmet koji sam po sebi nosi magiju, ona je i fetiš svima nama koji smo vezani za nju. Digitalna izdanja su mnogo važnija izdavačima. Njihova prodaja raste dok tiraži štampanih primjeraka opadaju ili se štampaju po potrebi. Recimo, moja druga knjiga izašla je u Americi, i moj izdavač, uz obavezno digitalno izdanje, odštampao je samo pedesetak fizičkih primjeraka, i tek kad mu poruče knjigu, on doštampa koliko mu traže. Znači, štedi gdje god može, nema lagera, nije mu potrebno skladište, štampa po potrebi. Da li će taj način poslovanja doći i kod nas, ne znam. Možda je čak i prednost što nismo toliko tehnološki razvijeni pa uživamo blagodet papirnih izdanja, predmeta koji se zovu knjige.
● Mislite da predmetnost knjige i dalje ima težinu (ne mislim na masu)?
– Nisam protivnik elektronskih knjiga, samo preferiram štampane. U kompjuteru imam dvije ili tri hiljade knjiga u PDF formatu, ali uvijek se uhvatim za štampano izdanje. Računam, neka se nađe, ukoliko mi je potrebno da neku prelistam ili se informišem o nečemu, pa ako je dobra obično odem u knjižaru i kupim je.
Ž. JANJUŠEVIĆ
Izvor: dan.co.me
