Piše: Akademik Jovan Delić
Smatramo je nezaobilaznom kada treba opisati promjene u srpskoj i jugoslovenskoj književnosti pred Prvi svjetski rat i poslije njega: slobodni stih, duh pobune, zainteresovanost za svjetsku liriku i njeno prevođenje – za Volta Vitmana i njegove „versete“ – prozaizacija stiha i lirizacija proze, umetanje kratkih, zgusnutih lirskih priča – proznih parabola – uz pjesničke knjige – sve je to Ivo Andrić radio čak i prije drugih, a ne gore od drugih. Ne znamo takvog Davida – jedinstvenog u svjetskim razmjerama – kao što je dočaran u vrhunskoj lirskoj proznoj paraboli „Pobednik“, niti tako višeznačnu satirično-misaono-programsku parabolu kakva je „Priča iz Japana“, pa ni pjesmu-esej kakva je „iznad pobeda“, ili „filozofsku poemu“, kakav je njegov vrhunski, takođe programski lirski esej „Mostovi“. Andrićeva unikatna, čisto „zvučna“, zaumna pjesma „Lili Lalauna“ vrh je u svojoj vrsti ne samo u našoj poeziji.
Njegova „Djevojačka pjesma“ je rijedak, i rijetko uspio, vid modernizacije stiha bugarštice u pjesmi o djevojačkim ljubavnim jadima, a „Lepa mlada žena govori“ jedna je od najljepših modernih pjesama o njegoševskim „ženskim ćudima“.
O svemu tome smo već pisali, s dubokom empatijom, a ovdje sve ove manje poznate Andrićeve dragulje navodimo da obrazložimo našu duboku emotivnu i intelektualnu privrženost Andrićevoj lirici, s „ludom nadom“ da ćemo stići da joj se ambicioznije istraživački vratimo. Ovih dana nas opsjedaju Andrićeve četiri „poznice“, ispjevane između 1968. i 1973. godine. Andrić je pisao liriku cijeloga svoga života, povremeno, kad bi „morao“.
Pisao ju je i pred smrt, pripremajući se za taj susret – pred kojim je čovjek uvijek nespreman. Te četiri posljednje pjesme – „Koračam još kao da idem“ (1968), „Sve više, sve bliže“ (1970), „Kraj“ (1970), „Ni bogova ni molitava“ (1973) mogu se razumjeti kao oproštajne. Različite su, ali imaju jednu tematsku nit koja ih povezuje: to je tema gledanja, vidika i očiju, bez kojih nema ni gledanja ni vidika. Čovjek se ljudskih lica ne može nagledati – to je Andrićev životni i stvaralački stav. Oči otvaraju širinu duši i ljudskoj misli: gledati i misliti o onome što vidiš; širiti vidik u ovom tjeskobnom svijetu da bi što više očima vidio i mišlju obuhvatio i osvijetlio. „Gledam i mislim“ – to je Andrićev citat, drugi dio drugoga stiha pjesme „Koračam još kao da idem…“:
Koračam još kao da idem
nečem u susret, gledam i mislim (…)
(Podvukao J. D.)
A šta vidi i sa čim se sreće lirski subjekt? Ništa veselo ni utješno:
a preda mnom su same neminovnosti,
bez izlaza, bez odlaganja.
U drugom, najdužem strofoidu, nabrajaju se tri takve „neminovnosti“; slike koje postaju
simboli:
Kamen koji može samo
da tone.
Zavesa koja se svega jednom spušta,
a nikad ne diže.
Priča o ptici za koju se zna jedino
da je odletela.
Kamen tone i ne može izroniti; zavjesa se spušta i nikad se neće dići, a tajanstvena ptica je
odletjela – trostruka slika bezizlaza.
Poenta dolazi sa završnim strofoidom, tercetom:
Života nema, smrt ne dolazi.
Neshvatljiva, duga, nepodnošljivo duga
Ljudska sudbina.
Skupocena nagnuta čaša
Kojoj ivicu vino kvasi.
Srce bije sve jače, sve dublje,
Krv je nemirna, jer predoseća
Ono što donosi plodna jesen:
Odlazak, nestanak, kraj.
U završnom, sedmom stihu – u poenti – nabrojane su tri riječi sasvim bliskog značenja, gotovo sinonimski, kao trostruki udar sudbine: odlazak, nestanak, kraj. Ta slutnja, ta najava krajem septembra i plodnom jeseni, nagnutom skupocjenom čašom sa vinom, konkretizuje se trima zlokobnim, nedvosmislenim riječima. Tako kuca sudbina na vrata.
Četvrta i najbolja pjesma „Ni bolova ni molitava“ sastavljena je iz dva dijela: jednog terceta i jedne oktave. Drugi dio je bezmalo trostruko duži: on razvija nagovještaj nekog nejasnog molitvenog šapata.
Prvi stih pjesme je rezolutno ponovljen naslov – dvostruka negacija pojačana znakom uzvika – „Ni bogova ni molitava“! Naredna dva stiha u tercetu taj rezolutni stav umekšavaju, iako ga ne dovode u pitanje: Lirski subjekt ponekad čuje „nešto kao molitveni šapat u sebi“.
Taj skriveni molitveni šapat razvija se u oktavi, u drugom dijelu pjesme. Taj šapat je „stara i večno živa želja“ lirskog subjekta, koja traži „malo mesta / u nekom od beskrajnih vrtova rajskih“; traži ono što je lirski subjekt uzalud tražio „ovde“, na ovom svijetu; traži:
Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,
Malo slobodna daha.
Ta završna dva stiha su poenta pjesme. Praštajući se od ovoga svijeta, lirski subjekt traži na onome ono što su njegove visoke vrijednosti koje „ovde“ nije mogao dostići: širinu, prostranstvo, otvoren vidik i „malo slobodna daha“.
Tako malo, a tako nedostižno, na oba svijeta.
Izvor: Novosti
