Piše: Gari Olson
Ironično, upravo su SAD pod predsjednikom Trampom prekinule sa dvopartijskom strategijom nacionalne bezbjednosne elite, koja je podrazumijevala postepeno okruženje i eskalaciju protiv Rusije. Taj prekid pružio je Evropi priliku da izađe iz zamke koju je stvorila njena dotadašnja politička kratkovidost. Umjesto toga, Evropa se pokazala kao plus royaliste que le roi (više kraljevska od kralja) i ostala vjerna dubokoj državi nacionalne bezbjednosti SAD. — Tomas Pali
U svom nedavnom izlaganju „Procjene prijetnji“ pred Odborom za obavještajna pitanja Senata, direktorica obavještajne službe Talsi Gabard razumno je opisala Rusiju kao „ozbiljnog takmaca“. Međutim, u skladu sa Trampovom željom za poboljšanjem diplomatskih i ekonomskih odnosa s Moskvom, izbjegla je da upotrebi riječ „neprijatelj“. U suptilnoj aluziji na Bajdenov „projekat Ukrajina“, Gabard je navela da je Rusija tokom rata u Ukrajini stekla značajne obavještajne podatke o američkoj špijunaži i oružju. Što se tiče Bajdenovog plana da oslabi ili svrgne Putina, Gabard je zaključila da je ruski lider „trenutno manje vjerovatno da će biti zamijenjen nego u bilo kom drugom trenutku tokom svoje dvadesetpetogodišnje vladavine“. Njena procjena je značajno odstupala od onih pod Bajdenom, u kojima je Rusija označavana kao sila „zlonamjernog uticaja“ i prijetnja Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima.
Najvažniji je zaključak: „Ova iscrpljujuća ratna iscrpljivanja dovešće do stalnog slabljenja pozicije Kijeva na bojištu, bez obzira na sve pokušaje SAD ili njenih saveznika da Moskvi nametnu nove i veće troškove.“ To nije dvosmislena izjava — i Tramp sasvim sigurno zna da je istinita.
Nebojša Popović: Trampov potpredsjednik koji je “katastrofa za Ukrajinu”
Jedna ohrabrujuća posljedica ovog izvještaja jeste to što stavlja demokrate i liberale u nezgodan položaj: ne samo da podržavaju izgubljenu stvar, već i onaj rat koji sve više počinje da se prepoznaje kao rat izazvan od strane Sjedinjenih Država.² Oni koji već dugo tvrde da je Ukrajina korištena kao proksi država sada dobijaju dodatnu potvrdu — kao da je ona uopšte više i potrebna — kroz „razotkriće“ u The New York Times, pod naslovom „The Partnership: The Secret History of the War in Ukraine“.³ Taj tekst od oko 13.000 riječi je „tajna“ samo ako vam je Times jedini izvor informacija. U svakom slučaju, članak detaljno opisuje kako su američki vojni i obavještajni zvaničnici oblikovali ukrajinsku strategiju. Planiranje je počelo na tajnom sastanku između SAD i Ukrajine u Vizbadenu, Njemačka, 2022. godine, koji je bio poznat „samo uskom krugu američkih i savezničkih zvaničnika“. Kako je rat napredovao, „jedan šef evropske obavještajne službe bio je zatečen saznanjem koliko su duboko njegove kolege iz NATO-a bili uvučeni u operaciju u Ukrajini. Sada su dio komandnog lanca ubistava.“
Jedan sigurno nenamjerni utisak koji čitalac može steći iz Times-ove istrage jeste — američka arogancija. Prema autorima, administracija Džoa Bajdena je Ukrajini pružila sve osim vojnika na terenu, i operacija je navodno bila uspješna sve do proljeća 2023. godine. U tom trenutku, ukrajinski generali su postali neposlušni, krenuli svojim putem i uskratili svojim američkim nadređenima pobjedu nad ruskom vojskom. Ovi drugi, navodno, izgledaju kao slamnati vojnici koji samo čekaju da budu pokošeni od strane ukrajinskih snaga, naoružanih svim mogućim prednostima od svojih sveznajućih američkih savjetnika. Zelenski takođe dobija svoj dio krivice, jer je, kako se navodi, bio suviše opsjednut dobrim PR-om da bi bio efikasan ratni lider.
Takođe je zapaženo da među 300 (uglavnom anonimnih) intervjuisanih nema nijednog Rusa, tako da je ruska perspektiva potpuno odsutna. Nije iznenađujuće što u tekstu nema ni trunke kajanja, pa čak ni prećutnog priznanja cijene koju su Ukrajinci platili dozvolivši da se njihova zemlja na ovaj način koristi od strane Sjedinjenih Država. Na kraju, čovjek se mora zapitati — da li će ova dvolična interpretacija rata postati zvanična naracija demokrata u „igri prebacivanja krivice“ kada rat bude izgubljen.⁴
Mat u Ukrajini još nije neposredan, ali ništa ne može spriječiti poraz u ovom ratu koji su pokrenule Sjedinjene Države. Putin ima jake karte u ruci, a svi pokazatelji ukazuju na to da će, što borbe duže traju, više teritorije pasti pod rusku kontrolu. Da li će Tramp moći okončati rat, ostaje otvoreno pitanje. Poznato je da Starmer, Makron, Merc (kada preuzme njemačko kancelarstvo) i Zelenski nastoje da sabotiraju mir. U Kijevu, Azovski bataljon se transformisao u Treću armijsku brigadu, a njen komandant je Andrij Bilecki — današnji Stepan Bandera. On i njegovi nacistički sljedbenici, koji otvoreno obožavaju Hitlera, protive se bilo kakvim pregovorima s Rusijom i nastaviće sa akcijama iz pozadine sve dok ne budu konačno poraženi.
Intervju Sliman Mansur: Puna i jednaka prava svih, jedino rešenje za Palestinu
Tramp se takođe suočava s žestokim otporom neoliberalnih ratnih jastrebova poput Volca i Rubija. Moje mišljenje je da, ako Tramp zaista želi istinski mirovni sporazum — a vjerujem da želi — mora angažovati sposobnije i pouzdanije pregovarače koji razumiju da Moskva Ukrajinu smatra egzistencijalnom prijetnjom i da su njeni zahtjevi nenadoknadivi. Rusija očigledno pobjeđuje i nastavlja da osvaja sve više teritorije. Na kraju, ne bih se kladio da Tramp neće pogaziti svoja obećanja i povući se iz „ukrajinskog projekta“, ostavljajući preostale strane da same riješe stvar.
Takođe je zapaženo da među 300 (uglavnom anonimnih) intervjuisanih nema nijednog Rusa, tako da je ruska perspektiva potpuno odsutna. Nije iznenađujuće što u tekstu nema ni trunke kajanja, pa čak ni prećutnog priznanja cijene koju su Ukrajinci platili dozvolivši da se njihova zemlja na ovaj način koristi od strane Sjedinjenih Država. Na kraju, čovjek se mora zapitati — da li će ova dvolična interpretacija rata postati zvanična naracija demokrata u „igri prebacivanja krivice“ kada rat bude izgubljen.⁴
Mat u Ukrajini još nije neposredan, ali ništa ne može spriječiti poraz u ovom ratu koji su pokrenule Sjedinjene Države. Putin ima jake karte u ruci, a svi pokazatelji ukazuju na to da će, što borbe duže traju, više teritorije pasti pod rusku kontrolu. Da li će Tramp moći okončati rat, ostaje otvoreno pitanje. Poznato je da Starmer, Makron, Merc (kada preuzme njemačko kancelarstvo) i Zelenski nastoje da sabotiraju mir. U Kijevu, Azovski bataljon se transformisao u Treću armijsku brigadu, a njen komandant je Andrij Bilecki — današnji Stepan Bandera. On i njegovi nacistički sljedbenici, koji otvoreno obožavaju Hitlera, protive se bilo kakvim pregovorima s Rusijom i nastaviće sa akcijama iz pozadine sve dok ne budu konačno poraženi.
Tramp se takođe suočava s žestokim otporom neoliberalnih ratnih jastrebova poput Volca i Rubija. Moje mišljenje je da, ako Tramp zaista želi istinski mirovni sporazum — a vjerujem da želi — mora angažovati sposobnije i pouzdanije pregovarače koji razumiju da Moskva Ukrajinu smatra egzistencijalnom prijetnjom i da su njeni zahtjevi nenadoknadivi. Rusija očigledno pobjeđuje i nastavlja da osvaja sve više teritorije. Na kraju, ne bih se kladio da Tramp neće pogaziti svoja obećanja i povući se iz „ukrajinskog projekta“, ostavljajući preostale strane da same riješe stvar.
Pošto milijarderski sektor vladajuće klase SAD koji stoji iza Trampa ima sasvim drugačiju viziju svjetskog poretka, trenutna generacija evropskih oligarha našla se u čuvenoj izreci „u čamcu bez vesala“. Tramp se čak ne trudi ni da kaže „hvala vam za službu u borbi protiv Rusije“, jer zna da su ti vazali entuzijastički sarađivali u ratu koji je bio osuđen na neuspjeh i u kojem je poginulo više od milion vojnika. U posljednjem očajničkom pokušaju da se spasu, evropski vazali — koji će uskoro politički izumrijeti — žele da im Tramp izda „bezbjednosnu garanciju“ prije nego što sami pošalju svoje „mirovne snage“ u Ukrajinu. To se nikada neće dogoditi.
Neki kritičari opisuju evropske lidere kao zabludjele, lude ili glupe. Međutim, tačnije je reći da su ti šefovi država toliko duboko uložili u bajku, u fikciju o „ruskoj prijetnji“, koja se više od sedamdeset godina koristi kao opravdanje za njihovu podređenu ulogu u odnosima s Vašingtonom. Kao što tvrdi Tomas Pali, oni su se pretvorili u „satrape američke spoljne politike, stanje koje i dalje traje.“⁵ Ti lideri svakako nisu „glupi“, i dobro znaju da će, ako istina o „ukrajinskom projektu“ počne da dobija zamah — i ako Tramp zatraži bliže odnose s Rusijom — u evropskoj javnosti porasti sumnja da je rusofobija bila izmišljena i da ostaje obmana.
Na kraju, kao što sam već ranije tvrdio, ono što Ukrajinu čini teškom za razumjevanje jeste sama građevina laži — lažni narativ o „ruskoj prijetnji“ koji je duboko ukorijenjen u kolektivnu svijest i služi kao pokriće za prave namjere američkog imperijalizma. To je ono što je politikolog Majkl Parenti nazvao „potiskivanjem putem izostavljanja“, u ovom slučaju — cijeli kontekst rata u Ukrajini. Moramo iskoristiti sva raspoloživa sredstva da ta izostavljanja izvedemo na svjetlo dana.
Gari Olson je profesor emeritus političkih nauka na Moravijan koledžu u Betlehemu, Pensilvanija. Njegova istraživačka interesovanja obuhvataju međunarodnu političku ekonomiju, politiku rada i spoljnu politiku Sjedinjenih Država prema zemljama Trećeg sveta. Objavio je više knjiga, uključujući „U.S. Foreign Policy and the Third World Peasant“ (1974), „The Other Europe“ (1977), „How the World Works“ (1981) i „Empathy Imperiled: Capitalism, Culture and the Brain“ (2013).
Izvor: Z Network
