Razgovarao: Kris Hedžis
Prevod: Žurnal
„Ovo su nivoi ludila koji su dio propadanja, kako sumnjam, svih imperija kad same sebe počnu da proždiru,” kaže profesor Ričard Volf o trenutnoj situaciji u Americi na početku drugog mandata Donalda Trampa.
Volf se pridružuje voditelju Krisu Hedžisu u ovoj epizodi emisije The Chris Hedges Report kako bi razgovarali o istoriji i logici iza Trampovih odluka i kako se one uklapaju u proces opadanja američke imperije.
Od carina do deregulacije, Volf tvrdi da je sve to haotično, neskladno i nepredvidivo, što su opipljivi znakovi američkog raspada. „Ne možete ljudima reći šta će carina da donese. Razlog je što carina pokreće čitav niz reakcija. Te reakcije ne možete unaprijed znati. Ljudi i vlade će sigurno odreagovati, ali kako – to je kao da unaprijed znate potez u šahu: možete imati neke vjerovatnoće, ali nikada ne znate tačno,” kaže Volf Hedžisu.
Volf objašnjava kako je istorijsko ekonomsko stradanje dovelo do zaštita i regulativa koje Tramp sada rastače.
Kina i širenje BRIKS bloka takođe predstavljaju rastući izazov američkoj globalnoj hegemoniji — stratešku promjenu koja je snažno uticala na politiku Trampove administracije i odražava današnje jedinstvene geopolitičke napetosti. Volf kaže: „Sjedinjene Države su danas drugačije nego što su bile posljednjih sto godina, jer sad zaista imamo ekonomskog takmaca.”
Kris Hedžis: Završne faze kapitalizma, pisao je Karl Marks, biće obilježene pojavama koje su nam veoma poznate. Kad sistem više ne bude u stanju da se širi i ostvaruje profit kao ranije, počeće da proždire sopstvene temelje. U ime štednje i efikasnosti države, počeće da se okreće protiv radničke klase i siromašnih, gurajući ih sve dublje u dugove i siromaštvo, istovremeno umanjujući sposobnost države da služi potrebama običnih građana.
Kao što već i jeste, sve više će premještati radna mjesta — kako u proizvodnji, tako i u stručnim sektorima — u zemlje sa jeftinom radnom snagom. Industrije će mehanizovati svoje pogone. To će pokrenuti ekonomski napad ne samo na radničku klasu, nego i na srednju klasu — stub kapitalističkog sistema — a sve će to u početku biti prikriveno nametanjem masovnih ličnih dugova u vrijeme kad prihodi opadaju ili ostaju isti.
Politika u kasnim fazama kapitalizma postaće podređena ekonomiji, što će dovesti do političkih stranaka lišenih stvarnog sadržaja, potpuno pokorenih zahtjevima korporacija i oligarha. Ali, kako je Marks upozoravao, postoji granica za ekonomiju koja se zasniva na skeletu stalnog širenja duga. Dolazi trenutak, upozoravao je Marks, kad više neće biti novih tržišta, ni novih grupa ljudi koje bi mogle preuzeti dodatne dugove. Kapitalizam će se tada okrenuti protiv takozvanog slobodnog tržišta, zajedno sa vrijednostima i tradicijama za koje tvrdi da ih brani.
U svojoj završnoj etapi, kapitalizam će početi da pljačka upravo one sisteme i temelje koji su mu omogućili da se razvije. U trenutku kad nanosi sve više stradanja, pribjegnuće grubljim oblicima represije. U očajničkom posljednjem činu, pokušaće da sačuva profit pljačkom i razaranjem državnih institucija — postupanjem koje potpuno protivrječi njegovim navodnim vrijednostima. Kasna faza kapitalizma, kako je Marks prozreo, uopšte više i nije kapitalizam. Korporacije gutaju državne troškove — suštinski novac poreskih obveznika — kao svinje koje se valjaju u koritu. A onda sistem pukne.
Sa mnom danas, da razgovaramo o kasnom kapitalizmu i njegovim posljedicama po nas i po cijeli svijet, jeste profesor Ričard Volf. Profesor Volf je počasni profesor ekonomije na Univerzitetu Masačusets u Amherstu i gostujući profesor na postdiplomskim studijama međunarodnih odnosa „Nju skul“-a. Predavao je ekonomiju i na Jejlu, Gradskom univerzitetu Njujorka, Univerzitetu Jute i Univerzitetu u Parizu.
Hajde da progovorimo o toj poznoj fazi kapitalizma, o šupljem oklopu državnih institucija, o „ODEF“-u — Odjeljenju za državnu efikasnost — i o tome kako će kapitalisti, bar u kratkom roku, dobro zaraditi, ali šta će sve to značiti za ostatak svijeta, za sve nas.
Ričard D. Volf: Pa, mislim da je tvoje uvodno izlaganje, Krise, kao i obično, izvanredno sveobuhvatno. Često me zadivi koliko toga već obuhvatiš, pa se pitam šta bih ja još mogao dodati u smislu konkretnosti i detalja. Neću odstupiti od onoga što si rekao — mislim da si to vrlo, vrlo precizno uhvatio. Ali dozvoli mi da dodatno naglasim neke tačke.
Dijelom onoga čemu svjedočimo u Trampovoj administraciji, a po mom mišljenju to je suštinski važno, jeste rat protiv radničke klase — ne samo unutar zemlje, nego i u inostranstvu. Ono što se događa — hajde da počnem s druge strane — ono što se događa u Evropi, zaista je fascinantno.
Nakon Drugog svjetskog rata, postignut je dogovor prema kojem će Sjedinjene Države poraziti novog neprijatelja — Sovjetski Savez, koji je samo nekoliko mjeseci ranije bio veliki saveznik, da bi preko noći postao veliki neprijatelj. To pokazuje jednu vrstu fleksibilnosti koja je istovremeno zapanjujuća, ali i impresivna, kad je riječ o prilagođavanju vlastitim interesima i preslaganju figura na tabli na kojoj se igra.
Taj dogovor je glasio sljedeće:
Mi, Sjedinjene Države, imamo dva velika problema u ovom trenutku. Prvi je — „New Deal“. Ogromna količina novca je uzeta, putem poreza ili zaduženja, od bogatih korporacija i imućnih pojedinaca, kako bi se finansirala izuzetna paleta javnih usluga: osiguranje za nezaposlene, minimalna plata, sistem socijalnog osiguranja, zapošljavanje kroz državne programe. Sve to trebalo je demontirati.
Kao što ti vrlo dobro znaš, posljednjih pedeset godina je, u suštini, priča o demontaži tog „New Deal“-a. Ali ta demontaža nije mogla da prođe bez razbijanja socijalista i komunista koji su taj „New Deal“ i iznedrili, u savezu, makar privremenom, sa Demokratskom strankom. Sve to je moralo biti ukinuto — i jeste ukinuto. Drugi veliki strah s kraja rata bio je da bismo mogli ponovo upasti u depresiju.
Sjetimo se — jedino nas je rat zaista izveo iz onog strašnog kapitalističkog kolapsa, najgoreg u istoriji, koji je trajao od 1929. do 1940–41. godine. I tek kada smo preostale milione ljudi — pojednostavljujem sada — jedne obukli u uniforme, a druge zaposlili da te uniforme prave, uspjeli smo… I onda se javljao veliki strah, i to sasvim opravdan, šta će se dogoditi poslije rata, 1945. godine?
Pored toga, socijalisti i komunisti bili su i glavni borci u antifašističkom otporu. Zato su bili popularni, bili su jaki. [Bivši francuski predsjednik Šarl] de Gol u svojoj prvoj vladi nakon ’45. godine morao je da ima ljude iz Komunističke partije u vladi. U Italiji, druga najjača stranka u prvih dvadeset godina nakon rata bila je upravo Italijanska komunistička partija. I mogao bih nastaviti u tom duhu. A svi su imali Sovjetski Savez — bukvalno — nekoliko sati vozom od sebe. Tako da su njihove kapitalističke klase bile još više u panici zbog onoga što se događalo.
A onda je tu bio i savez sa Sovjetima — sve je to bilo previše. Zato su Sjedinjene Države napravile nagodbu. Mi ćemo riješiti svoj ekonomski problem tako što ćemo „kejnzijanizam“ podići na steroide. Šta će država raditi? Spašavati nas od „sovjetske prijetnje“, graditi vojno-industrijski kompleks i reći Evropljanima: „Mi ćemo se pobrinuti za sve.“
„Mi ćemo vam obezbijediti odbrambeni kišobran, mi ćemo vam dati svu podršku, a sve što vi treba da radite jeste da se pobrinete da domaće socijaliste i komuniste slomite, i da budete čvrst bedem protiv Sovjetskog Saveza. A u tu svrhu, evo šta ćemo uraditi: ne morate finansirati svoju odbranu. Mi to pokrivamo kroz naš domaći kejnzijanski model, odnosno kroz vojni kejnzijanizam.“
I taj novac koji biste inače potrošili na vojsku, sad ćete usmjeriti na socijalne usluge — koje će vam omogućiti da parirate onome što Sovjeti već nude svom narodu, a nudili su i prije toga, već duže vrijeme.
Tako ćete se takmičiti s njima na tom polju, a mi ćemo, sa svoje strane, iskoristiti Nacionalni fond za demokratiju, CIA-u i sve ostale institucije da osiguramo da „pravi“ političari — oni koji su spremni da prihvate tu nagodbu — sjede na vrhu vlasti u Francuskoj, Njemačkoj, Britaniji… i svi znamo kako je tekla priča o novcu i njegovom „talasanju“. To je bio cilj.
To je bio način da uništimo socijaliste i komuniste iznutra, a ako možemo, i one spolja, i sve to pod izgovorom masivne potrošnje državnog novca. Ali problem je u tome što je sve to — da se nadovežem na tvoju poentu — finansirano dugom. Sjedinjene Države ne vole da vode ratove novcem iz poreza. One više vole da ih vode novcem pozajmljenim, jer ako oporezuješ narod radi rata, otpor tom ratu će biti mnogo veći i javiti se mnogo ranije. Dakle, to ne možeš. Moraš se zadužiti.
Evo ironije — Evropljani su, neko vrijeme, bili glavni kreditori Sjedinjenim Državama, kako bi one mogle finansirati taj „kejnzijanizam“ koji je štitio Evropu od potrebe da troši sopstveni novac na odbranu. Ironije te cijele konstrukcije su, zapravo, fascinantna priča koja nikada nije do kraja zapisana. A ono što danas gledamo jeste krah tog dogovora. To je istorijski veoma važno, i znam da i ti, Krise, pratimo tu istoriju — nešto što nam je zajedničko i što, po mom mišljenju, čini dio našeg uticaja.
Cijela priča slaže se kao mozaiku — položaj u kojem smo se našli nakon Drugog svjetskog rata omogućio nam je da, zahvaljujući masivnoj državnoj potrošnji unutar zemlje, dobijemo novi „zakup života“. Ali problem je što je veliki dio toga finansiran dugom. I što je još veći problem — sve se to radilo bez stvarnog razumijevanja koliko je taj istorijski trenutak bio poseban. Sjedinjene Države, naime, nisu imale nijednog konkurenta po izlasku iz Drugog svjetskog rata.
Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Rusija — sve su bile u ruševinama. Mi smo iz rata izašli kao apsolutni gospodar brda. Naša ekonomija je bila u boljem stanju po završetku rata nego na njegovom početku, što niko drugi nije mogao da kaže. I taj rezultat je bio jedan veoma neobičan, jedinstven, istorijski trenutak koji jednostavno nije mogao trajati vječno. Mislim da će istoričari, kad se jednom osvrnu unazad, biti prilično impresionirani što je trajao toliko dugo.
Ali, u svakom slučaju, taj trenutak je sada prošao. Više ne ide. Sjedinjene Države su izgubile rat u Vijetnamu. Izgubile su ga u Iraku. Gube ga u Ukrajini. Pogledajmo stvari realno. A sve te zemlje — Vijetnam, Irak, Ukrajina — spadaju među najsiromašnije na svijetu, a SAD gube ratove.
A Evropljani… pa, jednim dijelom ih čovjek i mora sažaliti. Potpuno su irelevantni. Postali su bukvalno suprotnost onome što su bili prije tri ili četiri vijeka — nekadašnje središte svemira, vrhunac kulture, gospodari kolonija i svega ostalog. Sve je to nestalo. Evropa je postala fusnota. Živi u svijetu fantazije u kojem, pošto nisu u stanju da zaustave Ruse ni uz pomoć SAD, nekako zaista vjeruju da će to moći učiniti bez SAD.
I za kraj, moram reći — posebno me pogađa ta suluda kampanja napada na savezne službenike pod izgovorom „efikasnosti“. To je toliko apsurdno da čovjek mora duboko udahnuti, jer ono što se tu dešava je, naprosto, neopisivo.
Imamo dva i po miliona civilnih službenika na saveznom nivou, u poređenju s pet miliona zaposlenih u državnim administracijama i čak petnaest miliona na lokalnom nivou. Ako ti je zaista stalo do „efikasnosti“ — šta god tačno to značilo — logična meta bi bila državna ili lokalna administracija. Ali njima do tih nivoa vlasti ne dopiru ruke, pa se onda obrušavaju na federalni nivo.
To nije odluka zasnovana na nekoj stvarnoj efikasnosti. To je odluka — gdje možemo prirediti javni spektakl. I upravo to rade — prave predstavu za publiku. Ali ta predstava razara živote tih ljudi. Ruši sve ono što su ti organi vlasti, često s mukom, uspjeli da izgrade. Ustrašuje i odvraća nove ljude koji ulaze na tržište rada — a više je onih koji dolaze nego onih koji odlaze iz federalne službe.
I onda svi ti mladi ljudi završavaju u privatnom sektoru, gdje svojom brojnošću obore cijenu rada, tj. plate. Istovremeno, vlast nema nikakvu kontrolu nad inflacijom, a radnička klasa se sve više i više drobi i gazi — kao da tom procesu nema kraja. To su očajnički potezi jedne umiruće imperije. Iskreno, ne postoji nijedan drugi okvir u kome bi sve ovo imalo ikakvog smisla.
Kris Hedžis: Pa zar oni, u suštini, ne pokušavaju da unište državne agencije poput Poštanske službe, recimo, ili obrazovanje, kako bi sve to privatizovali? Na kraju, tu je profit.
Ričard D. Volf: Oni žive u jednom posebnom svijetu. Pogledaj, i sam sam cijeli život profesor ekonomije. Odrastao sam u tom okviru, morao sam sve to da učim, i često sam to predavao drugima. Oni žive u okviru ekonomske teorije — njihove teorije — koja kaže, i ovo ću reći grubo i gotovo kao neku vrstu negativnog „vjerskog“ dogmata:
Oni žive u svijetu u kome je sve što privatni sektor radi — efikasno. Efikasnije od bilo kog drugog načina da se posao obavi. I sve što možeš da uradiš da smanjiš ekonomsku ulogu države, premještajući te funkcije na privatni sektor, biće po njima — korak ka većoj efikasnosti od koje ćemo svi navodno imati koristi.
I oni u to zaista vjeruju. To je kao da slušaš vlasnika plantaže u Luizijani 1832. kako ti objašnjava zašto je odnos „gospodar-rob“ najbolji mogući aranžman za čovječanstvo da postigne ono što treba da proizvede. To je, po njima, toliko očigledno da čak i ne traži objašnjenje. Da, to je taj „mentalitet malog biznisa“.
Ja to mogu. I radim to sjajno. Samo kad ne bi bilo tih državnih pravila i propisa. Samo kad bi nestali svi ti „loši ljudi“ što se miješaju u slobodno tržište — koje je, uzgred, naš moderni religijski idol — e, onda bi sve bilo kako treba. Oni zaista, u onoj mjeri u kojoj se uopšte vode nekom teorijskom sviješću, funkcionišu po pojednostavljenoj verziji te jednako pojednostavljene mantre, koju i ti i ja dobro znamo. Išao sam u najprestižnije škole koje ova zemlja ima — i to je ono što su nas učili.
Kris Hedžis: Ali oni tako miniraju same temelje na kojima kapitalistički sistem počiva. Infrastruktura se urušava. Ne obrazuješ svoje stanovništvo. Vidi se šta se dogodilo s privatizovanim javnim uslugama, kao poštanska služba u Engleskoj — totalni haos. Ne radi. Ne funkcioniše. Pa zar, polazeći od tog pristupa, oni — možda i nesvjesno — zapravo ne uništavaju upravo one strukture koje čine dugoročno akumuliranje bogatstva mogućim?
Ričard D. Volf: Evo kako ja to vidim. Oni već vjekovima vjeruju u tu ideologiju da je privatni sektor po prirodi efikasniji… To traje već dvjesta godina, ako ne i duže. Ima razna imena: liberalizam, neoliberalizam, „laissez-faire“ — puno termina za istu osnovnu ideju. Ali uvijek su, bar donekle, bili korigovani od strane onih praktičnih ljudi i žena koji bi im rekli: „Sačekaj malo, možda je tako, ali ako ovaj problem ne riješimo odmah, a jedina institucija koja to može uraditi je država, upašćemo u ozbiljan problem.“
Znaš, kad nas neko napadne, mi se obraćamo državi da vodi vojsku, jer privatni sektor baš i nije… I onda naprave zaokret. Urade ono što je Ruzvelt uradio tridesetih — intervenišu na tržištu rada. Uvede se minimalna plata. I kažu: „Nije nas briga šta kažu tržišne snage, ispod toga ne može.“ A hoću da podsjetim ljude — čak su i konzervativci imali takve trenutke.
Kad je inflacija izmakla kontroli 1971, [Ričard] Nikson je 15. avgusta izašao na radio i televiziju i rekao: „Zamrzavam sve plate i cijene u Sjedinjenim Državama. Od sutra ujutru, ako podignete cijenu, gospodine biznismene, doći ćemo, uhapsiti vas i poslati u zatvor.“ Vau. To je bilo priznanje. Ali, ako postoji prostor za takvu vrstu reakcije — ono što danas imamo jeste stanovništvo koje je, sve do samog vrha, sve više uvjereno da tog prostora više nema.
Ne možeš priuštiti očigledno rješenje — državnu intervenciju. Moraš nešto da uradiš. A jedino što im pada na pamet, imajući u vidu usku i ograničenu edukaciju, jeste — fantazija. Oni će, po njima, „spasiti Ameriku“ tako što će se vratiti unazad. Ali unazad kuda? Vratiti se čemu? Upravo onome što nas je i dovelo dovde? To je čisto ludilo. Oni bukvalno žive u fantaziji.
Pretpostavljam da su i u drugim imperijama, u vrijeme propadanja, ljudi počeli da se okreću svojim bogovima, fetišima, zabludama — jer više nisu imali ništa konkretno što bi radilo u praksi.
Mi smo se zadužili do grla — nacionalni dug od 35 biliona dolara. To je daleko iznad našeg BDP-a, što je nekada bila apsolutna „crvena linija“ koju se nije smjelo prelaziti.
Naši evropski saveznici to ne rade baš ovako drastično — barem ne još — ali su na tom putu. Pogledajmo Njemce. I oni polako gube kompas. Gospodin [Fridrih] Merc, koji bi uskoro trebalo da postane kancelar, vodio je kampanju na očuvanju njemačke politike „bez zaduživanja“. A onda, samo nekoliko dana nakon izbora, potpuno okreće ploču i sada se zalaže za najveće proširenje duga u njemačkoj istoriji — sve u svrhu izgradnje vojske.
Pa s kim će on ratovati? S Rusima? To je vic. S Kinezima? Još veći vic. Sjedinjenim Državama? Možda i najveći od svih. S kim, dakle? Jedini protivnici za koje bi ta vojska mogla da posluži jesu — drugi Evropljani. A čini mi se da smo već gledali taj film.
To su ponašanja koja će ljudima poput tebe, mene i drugih u medijima, sve teže biti objasniti i smjestiti u kontekst — jer su to očajnički potezi jedne imperije u opadanju, koja više ne zna u kom pravcu da krene.
Kris Hedžis: Hajde da porazgovaramo o carinama, o smanjenju poreza — jer planiraju još smanjenja. Kako će se to sve ekonomski odraziti? A s druge strane, vojno-industrijski kompleks ne diraju — u Kongresu je u toku prijedlog Republikanaca da se vojna potrošnja poveća za 100 milijardi dolara u narednoj deceniji. Ako neće dirati vojni sektor, koji guta polovinu svih diskrecionih troškova, ne vidim gdje misle da uštede — prije svega. A drugo, s ovakvom ekonomskom politikom koja isključivo ide u korist oligarhijskoj klasi, kakve će biti ekonomske posljedice svega toga?
Ričard D. Volf: Pa, mislim da smo djelimično svjedoci nečega što treba početi s carinama. Postoji jedan aspekt carina koji ne dobija pažnju koju zaslužuje.
Ako pravilno čitam američku politiku, onda je već sto godina glavna mantra Republikanske stranke: ili ćemo vam smanjiti poreze, ili ih bar nećemo povećati. Mi smo stranka „protiv poreza“.
I s tom porukom se obraćaju svim slojevima stanovništva. Ali carina je — porez. To je sve što jeste. Porez na uvezenu robu, proizvedenu negdje drugdje, a prodanu ovdje. U ranim danima američke istorije to se zvalo „uvozna dažbina“ — jer to i jeste. Nazvati to „carinom“…
Kris Hedžis (smjeh): Zar nismo pokrenuli revoluciju zbog toga?
Ričard D. Volf: Da, između ostalog i zbog toga. Tačno. Jer nam nije bilo dozvoljeno da… kralj Džordž III donio je tu odluku. Tako da sad imamo stranku koja je anti-poreska, a njeno glavno ekonomsko oružje, počev od Trampa, postaje — carina. To je kao neka daleka odjek logike — još jedan dokaz da se sistem ozbiljno urušava, jer su prisiljeni da zagovaraju upravo ono čemu su, navodno, bili principijelno protiv.
Vrlo čudno. A isti ti ljudi, koji se 4. jula razbacuju anti-poreskom retorikom, sada vam govore kako je carina „divno oružje“.
A razlog što Tramp koristi carine, uzgred, jeste što je Kongres predsjedniku dao prilično veliki manevarski prostor po tom pitanju. Tako on može samostalno da uvodi carine i da igra ulogu koja mu se najviše dopada — ulogu „ljutitog boga s oružjem“. A tu ulogu ne može igrati kad je riječ o drugim mjerama, jer one moraju proći kroz Kongres ili kroz druge institucionalne procedure. Ne može ih samo objaviti na Truth Social-u, kako će danas nešto da uvede, sutra da ukine, i tako dalje — sve to njegovo bizarno pozorište.
On to radi zato što — može. Nije u pitanju nikakav princip. To je prva stvar.
Drugo: carine nisu nikakva novina. To je drevna pojava. Zemlje međusobno uvode carine već vijekovima. Zašto ti to govorim? Zato što postoji ogromna literatura o tome. Predavao sam međunarodnu ekonomiju, i upravo tamo se proučava ta materija. Studenti provedu tri nedjelje čitajući članke, knjige i sve ostalo.
E sad, šta znamo?
Znamo da carina nije nešto za šta možeš s sigurnošću reći šta će da proizvede. Zašto? Zato što carina pokreće čitav lanac reakcija. A ti unaprijed ne možeš znati šta će sve te reakcije biti. Svako koga carina pogađa mora donijeti neku odluku o tome kako će da odgovori. I svi će nekako odgovoriti — ali kako tačno, to je kao da unaprijed znaš potez u šahu.
Možeš pretpostaviti neke vjerovatnoće, možda, ali nikad ne znaš sigurno. Genije je onaj ko se zna prilagoditi. Zato, kada gospodin Tramp kaže da će carine postići „to i to“ — to je kao da prodaje zmijsko ulje. To je glupost. On nema pojma šta će se dogoditi.
U svojim prvim izjavama o carinama, Tramp je ponavljao da će „Kinezi platiti carinu“. Njegovi savjetnici — neke od njih i lično znam — morali su mu objašnjavati, i on to jednostavno nije mogao shvatiti.
Ne, carinu plaćaju Amerikanci američkoj vladi. Kinezi ne plaćaju ništa. Možeš, naravno, zamisliti neku kinesku reakciju — možda — ali nema razloga da to unaprijed pretpostavljaš. Na primjer, jedan odgovor na carinu može biti — uzvratna carina. Ali ne možeš unaprijed znati da li će je uvesti.
I ne možeš unaprijed znati na koju će tačno tvoju robu oni uvesti carinu. Ne moraju to da rade na sve. Evo, Evropa trenutno oporezuje burbon viski, isto rade i Kinezi — i to iz očiglednih političkih razloga, jer to direktno pogađa ekonomsku bazu gospodina Trampa. Ali mi ne znamo. Ako Kanada ne može više da prodaje električnu energiju Sjedinjenim Državama, ona će je prodati Kini.
Da li je to stvarna prednost za nas? Odgovor je: ne. Da li je moguće? Apsolutno. Drugim riječima, čim shvatiš kako sve to funkcioniše, sve što ti preostaje u vezi s Trampom i njegovim saradnicima je — prazna priča. Dobro zvuči u večernjim vijestima: „uradićemo ovo, pa će se desiti ono“ — ali upravo to ne mogu da urade. Niko ne može.
I čak uz najosnovniju svijest — osim ako nisi plaćeni šarlatan — rekao bi: „Pa, ovo će naštetiti odnosima, izazvaće mnoštvo novih proračuna i izbora unutar mogućih alternativa — i niko ne zna kako će se sve to na kraju odraziti na nas.“ Iskreno, jedini pošten odgovor je: „Ne znam.“
Kris Hedžis: Ali zar se formalno ne tvrdi da se carine uvode Kanadi i drugima iz dva razloga — prvo, da se pokrene američka proizvodnja, i drugo, da se nadomjesti budžetska rupa nastala zbog smanjenja poreza? Da li je to taj navodni razlog za carine?
Ričard D. Volf:
Da, to je ono što se priča — ali time se pretpostavlja da znaš da će postojati jasna linija uzročnosti: od tvoje carine do određene ekonomske odluke. Na primjer, da će neki proizvođač automobila premjestiti ili vratiti fabriku iz Meksika u Teksas. U redu, ali evo u čemu je problem: premještanje proizvodnih pogona je veoma skupo. Trebaju godine da se fabrika uspostavi, a skoro isto toliko vremena da se ponovo premjesti.
I to košta basnoslovno. Nijedan biznismen, nijedna biznismenka s kojima sam razgovarao nikad ne bi donijeli takvu odluku samo zato što je neka država uvela carinu. Još manje ako ta država istovremeno šalje poruku da je ta carina — možda privremena.
Carina je… zašto? Jer ko zna? Zamisli samo — potrošiš milijarde, premjestiš fabriku „Forda“ iz Oahace u Sinsinati, i nakon tri godine shvatiš da razlog za tu odluku više ne postoji, jer je ovaj ludi predsjednik odlučio da se sad iživljava na nekoj drugoj zemlji carinom.
Onda si izgubio čitavo bogatstvo. A onda tek stvarno gubiš, jer ako dovedeš proizvodnju u Sjedinjene Države — što Tramp, naravno, nikada ne spominje — moraš da plaćaš daleko veće plate, pored troškova premještanja.
To su unutrašnji troškovi o kojima će ti računovođa u nekoj multinacionalnoj korporaciji sjesti i reći direktoru: „Evo koliko će te ovo koštati.“ I to je jedan od razloga što su generalni direktori vrlo nezadovoljni. Ja nadgledam jedan CEO program na Jejlu. Jejl se, inače, silno trudi da udovolji tim direktorima — dovode ih, smjeste u lijepe kolonijalne zgrade, časte ih vinom i ručkovima, i onda ih isprate — i evo ti, nekoliko mjeseci kasnije, stigne donacija.
Ali, u svakom slučaju, to je dobar puls — volim da osluškujem. Svi su oni preplašeni da bilo šta kažu javno jer je Tramp osvetoljubiv. Ali kad imaju zaštitu anonimnosti — onda se odjednom sve čuje! Ono što kažu svojim kolegama i prijateljima na Jejlu… veoma su protiv svega toga. Ne žele tu nesigurnost — to ih najviše plaši. Ne mogu donositi odluke. I to je, uzgred, jedan od razloga što se sada sve više priča o recesiji.
To nije zbog nekog konkretnog ekonomskog pokazatelja, već zbog masovnog shvatanja u korporativnom sektoru: „Nemamo pojma šta će ovaj klovn sljedeće uraditi.“ Ne možemo da odlučimo da li da gradimo novu fabriku, kamoli da premjestimo postojeću — jer ne možemo procjeniti gdje bi uopšte vrijedilo uložiti.
A napraviti grešku u ovom okruženju — to je pogubno. Uzgred, to uvodi jednu novu dimenziju o kojoj još nismo pričali, ali vrijedi je otvoriti — možda nekom drugom prilikom. Amerika danas, Krise, više nije ona ista Amerika koja je bila proteklih sto godina, jer — prvi put — imamo stvarnog ekonomskog rivala.
Toga nikada nije bilo, kao što si i sam spomenuo na početku. Sovjetski Savez je možda predstavljao vojni problem, ali nikada nije bio ekonomska prijetnja. Bio je premali, preostao, preslab — i takav je bio sve do svog kraja 1989. godine. Nije bio ni blizu stvarne ekonomske konkurencije.
Kina jeste. Već sada. A da ne pominjemo broj stanovnika, da ne govorimo o savezu BRIKS koji su stvorili — sve se sada mora gledati u svjetlu toga da Sjedinjene Države imaju nešto što nikada ranije nisu imale: potpunu ekonomsku konkurenciju. Kina i zemlje BRIKS-a — ako ih saberemo — čine više od 50% svjetske populacije. Sjedinjene Države imaju 4,5%.
To moraš negdje u glavi držati dok pričamo o ovome. Ako sabereš BDP zemalja G7 — SAD, Kanade, Japana, Britanije, Francuske, Italije i Njemačke — dobiješ oko 27–28% svjetske ekonomske proizvodnje. Ako sabereš Kinu i BRIKS — to je 35%. To je već sada veći ekonomski blok od nas.
Svaka zemlja u Aziji, Africi, Latinskoj Americi koja danas razmišlja o izgradnji željeznice, zaduživanju ili širenju zdravstvenog sistema — nekada bi otišla u Njujork, Vašington ili London po pomoć. I dalje oni tamo idu. I dalje podnose prijedloge. Ali, čim to završe, istu tu delegaciju šalju u Peking, Nju Delhi ili Sao Paolo. I počinje nadmetanje: ko će dati bolju ponudu?
A oni, ti novi igrači, u boljoj su poziciji nego mi da tu ponudu i daju.
Zato Kina danas gradi željeznice u Africi, luke u Latinskoj Americi i tako dalje. Taj proces je nemilosrdan. Propadanje ove imperije i uspon — ne znam da li će to biti kineska imperija, ne znam da li je njihova privrženost multilateralizmu ili nacionalizmu zaista iskrena, kako bih to mogao znati? — ali propadanje ove imperije je nesporno. Osim ako nemaš potrebu da ga poričeš — što je, kako ti i ja znamo, kao vazduh koji se ovdje u Americi diše.
Kris Hedžis: Želim da pričamo o SWIFT-u i dolaru kao svjetskoj rezervnoj valuti. Alfred Mekoj tvrdi da bi to mogao biti konačni kraj američke imperije — ako dolar prestane da bude svjetska rezervna valuta. U tom slučaju, kaže on, imperiju bi bilo nemoguće održati jer Kina i drugi više ne bi kupovali naš dug, što u suštini i jesu trezorske obveznice. Da li se slažeš s tim, i da li vidiš da se to zaista može desiti?
Ričard D. Volf: Ne slažem se, i ne kažem to s nepoštovanjem. Dozvoli da objasnim.
Kroz čitavu istoriju kapitalizma pojavljivali su se ljudi koji su fetišizovali pojedine aspekte sistema. Ali kapitalizam je sistem — i za njegovo funkcionisanje podjednako su važni: proizvodnja dobara i usluga na određeni način, razmjena na tržištima, i novac kao mazivo koje omogućava da sve to teče. Sve te komponente su nužne. Naravno, novac, američki dolar, jeste veoma važan. Ali kao i svaki složeni sistem, i ovaj ima sposobnost prilagođavanja ako neka komponenta oslabi ili nestane. Kao što doktori kažu: ako izgubiš lijevu ruku — ispostavi se da desna može da uradi nevjerovatne stvari i da će ti se tijelo nekako prilagoditi. Da, uvijek ćeš znati da više nemaš lijevu ruku, ali bićeš zapanjen šta ti desna sve može. Isto važi i za lijevo i desno oko, i za druge dijelove tijela. Tako funkcioniše i ekonomski sistem.
Nekada se vjerovalo da je najveće zlo kapitalizma — bankar, odnosno oni koji drže novac. Da, oni su važni, ali nisu ni početak ni kraj, ništa više nego bilo koji drugi dio sistema. Nijedan dio to nije. To je sistem. Evo kako ja to vidim:
Dio propadanja imperije ogleda se u postepenom slabljenju svih njenih znakova moći. Jedan od simbola Britanske imperije bila je funta sterlinga kao globalna valuta. A danas? Britanska imperija je tek nejasna, bleda uspomena — jer nikoga više nije briga za funtu sterlinga. Jedva da i same Britanace interesuje.
Kris Hedžis: Ali, Ričarde, kad je funta pedesetih godina prestala da bude svjetska rezervna valuta, Velika Britanija je ušla u recesiju — i to prilično duboku. Ekonomski su dosta nastradali.
Ričard D. Volf: Da, ali propadanje Britanije traje već više od jednog vijeka. To nije bilo naglo. Počelo je još u 19. vijeku. Onda je Velika Britanija praktično izbrisana iz globalne dominacije Prvim, pa opet Drugim svjetskim ratom. Postepeno je prepuštala dio po dio svoje imperije. Znaš, nakon Drugog svjetskog rata — veoma je poznat slučaj — na konferenciji u Breton Vudsu, gdje su se okupale pobjedničke sile da odluče o novom monetarnom sistemu…
Britanci, predvođeni Džonom Mejnardom Kejnsom, koji je tada bio najpoznatiji ekonomista na svijetu, mislili su da mogu obnoviti svjetski poredak zasnovan na funti sterlinga. A Hari Dekster Vajt, američki predstavnik, samo ih je pogledao i nasmijao se. Rekao im je: „To je gotovo. Dolar će preuzeti primat.“ I svi su klimnuli glavom — jer su, bez mnogo rasprave, znali da su dio tog novog poretka.
Mislim da se dominacija američkog dolara sada smanjuje. I lako je to pokazati. Ako pogledaš prije četrdesetak godina, centralne banke širom svijeta su kao rezervu držale dolare i zlato — to su bile dvije osnovne vrijednosti za podršku sopstvenoj valuti. Dolar je često činio 70, 75, pa i 80 i više procenata tih rezervi. Malo zlata, puno dolara — dolar, dobar kao zlato.
Danas, taj udio se, prema različitim procjenama (niko ne zna tačno), kreće oko 40 do 50 procenata. To je veoma dramatičan pad. To nam govori da se u očima ostatka svijeta nešto veoma veliko promijenilo od 1945. do danas. I toliko je očigledno i sveopšte da se već vidi čime se dolar zamijenjuje.
Prvo su to bili evro, pa onda evro i jen, a sada evro, jen i juan iz Kine. To je kao podtekst koji prevodi sve o čemu govorimo — kao oblik propadanja. Ali ja to više vidim kao postepeno trošenje, stalnu eroziju.
Jedan od glavnih projekata BRIKS zemalja — što je vrlo jasno kad čitaš njihove izvještaje nakon sastanaka — jeste zamjena dolara. Nema sumnje da im je to u interesu. A već su počeli da to sprovode. Odluka Saudijske Arabije, recimo, ovdje nije dobila mnogo pažnje, ali ona sada prihvata da prodaje naftu za razne valute — dok je ranije insistirala isključivo na dolaru.
Svaka od ovih odluka sama za sebe možda izgleda ograničeno. Ali kad se sve sabere — onda, da, to znači „zbogom dolaru“. Ali mi smo i dalje veoma bogata zemlja. I dalje igramo značajnu ulogu. Ne želim da prenaglašavam — kažem da ova imperija umire, ne da je već mrtva. Nismo mi Britanija. Ali radimo upravo ono što je Britanija radila. Pratimo istu putanju, mnogo više nego što smo spremni da priznamo. Samo što smo još uvijek nekoliko decenija daleko od onoga kroz šta su oni već prošli.
Kris Hedžis: Hajde da porazgovaramo o posljedicama onoga što se sada događa — demontaža birokratske države, uništavanje socijalnih programa, što će dodatno osiromašiti već siromašne. Programi kao što je Head Start, i slično. Šta vidiš da dolazi? I haos koji se stvara — jedan dan carine, sutra ih nema. Ne možeš da shvatiš u kom pravcu ide ovaj čovjek. Dakle, kako vidiš budućnost? Kuda idemo ekonomski? Politički, naravno, postajemo fašistička država — ali ekonomski?
Ričard D. Volf: Da. Pa i u ekonomiji je taj proces u toku. Ako pod fašizmom misliš — a znam da je to vrlo kontroverzan pojam koji ljudi različito definišu — ali ako pod klasičnim fašizmom podrazumijevaš spajanje korporativnog vrha i državnog aparata u jedan sistem u kojem država postaje vojni izvršilac pravila kapitalizma…
Kris Hedžis: Pa ja to vidim onako kako je to pisao Karl Polani — prvo dobiješ mafijašku ekonomiju, a onda i mafijašku državu.
Ričard D. Volf: Da, apsolutno. Slažem se — mislim da je sve to već u dobrom hodu. Moram da dodam jednu ličnu napomenu. Moja majka je rođena u Berlinu. Moji roditelji su Evropljani. Pobjegli su od fašizma u Evropi, i tako sam ja rođen u Ohaju. Ja sam, na neki način, proizvod onoga o čemu sada govorimo — i to mi je vrlo lično.
Simbolika u tome da Tramp iza sebe ima redove milijarderskih oligarha — znaš, Mark Zakerberg, Džef Bezos, Ilon Mask i svi ostali — vrlo je snažna.
Moja prva reakcija, Krise, bila je: ovo je toliko glupo. Zašto tako mislim? Zato što je to fašistička priča izložena u simbolici koju ne možeš promašiti — ako znaš išta o toj istoriji. Nije postavio iza sebe sudije Vrhovnog suda, velike političare, dobitnike Nobelove nagrade ili nekog sličnog. Ne — on je izabrao najveće, najbogatije korporativne oligarhe koje je mogao da nađe, dotjerao ih, postrojio, svakog sa svojim odgovarajućim partnerom. Zastrašujuće. Apsolutno zastrašujuće.
A sada — ekonomija. Sve što vidim su potezi očajnika. To nema nikakve veze sa ikakvim koherentnim planom. Hoću da budem precizan — ja sam po obrazovanju matematičar — ali ovdje neću koristiti matematičku metaforu, već sportsku, fudbalsku:
Gospodin Tramp upravo baca takozvani „Hail Mary“ pas niz teren. To je ona situacija kad si toliko očajan, pred porazom si, pa kažeš svim svojim igračima da trče niz teren, lijevo, desno, svejedno — i onda baciš loptu što dalje, u nadi da će se odbijati iz ruku u ruke i — možda — slučajno završiti u rukama tvog igrača, a ne protivničkog.
Da li bi zbir svega što Tramp radi — sva ta konfuzija, improvizacija i haos — mogao slučajno da rezultira nečim što bi ga obradovalo? Da. Ali sa istom vjerovatnoćom kao i taj očajnički pas u fudbalu. Jer sve što radi je bez ikakvog reda. Teško je uopšte ozbiljno govoriti o ovome, s obzirom na stepen besmislenosti.
Većina regulativa koje danas imamo u saveznoj vladi plod su godina i decenija borbe onih koji su bili pogođeni, a koji nisu mogli da se oslone na privatni sektor. Zahtijevali su akciju — i ta akcija je jedino mogla doći od države.
Nakon što nas Apton Sinkler nauči kako izgleda industrija mesa — i nakon što ljudi umiru lijevo i desno od trovanja hranom — dobijamo Agenciju za hranu i lijekove (FDA). Jer, naravno, moramo obezbijediti da motiv profita, koji ponekad ima dobre rezultate, ne završi u katastrofalnim ishodima — što je takođe vrlo često. A ako to ne kontrolišemo, dobićemo i dobro i užasno u jednakoj mjeri. A to je — nepodnošljivo.
Svaka od ovih institucija ima tu istoriju iza sebe. Biznis-zajednica ih je blokirala, odlagala, sabotirala. A kad izgube tu bitku, onda — preokret — oni prisvoje zasluge. Kao što kaže moja prijateljica Dijerdra MakKloski, ekonomistkinja koju sigurno znaš. Voli da govori: „Nije li kapitalizam divan, pa živimo bolje nego prije 200 godina!“
Obožavam tu paradoksalnost. Sve što ona navodi kao dokaz napretka — kapitalisti su se tome žustro opirali. Borili su se protiv svakog tog napretka — žilavo. A onda, kad je bitka izgubljena i dobijemo ta prava ili institucije, oni spakuju dobru PR priču i kažu: „Vidite šta smo mi postigli!“ I sad — konačna uvreda. Nakon što su dvadeset godina uzimali zasluge za te stvari, sad ih ruše — u ime „efikasnosti“.
Ironija je tolika da moraš duboko udahnuti. Ovo je ono što dobiješ u posljednjem dahu jedne ekonomije. Dobiješ ludilo. I sad idemo u deregulaciju. Biće skandal za skandalom. Pogledaj samo današnje novine — pune su priča o deportacijama ljudi iz Sjedinjenih Država koji apsolutno nemaju razloga da budu deportovani. Vlada mora da se pravda: „To je bila greška,“ ili: „Ovo je bio propust u sistemu,“ ili: „Taj čovjek je prisustvovao sahrani nekog lidera…“
Molim te, pa zar je stvarno do toga došlo? Zar je to ono što zaista radimo? Sad će ljudi imati još jednu priču koju će prepričavati — o tome koliko su sve te deregulacije nesposobne, neodgovorne i opasne… Moj osjećaj je da sve ovo otvara prostor da se neko s ljevice — u najširem smislu te riječi — pojavi na sceni. Iskreno se nadam da to neće biti neki demagog, nego neko ko će znati da iskoristi sve ove katastrofe koje nam predstoje, da ih jasno poveže s Trampom i MAGA pokretom i gurne ih tamo gdje i pripadaju — nazad u marginu, u senku.
Pogledaj, Tramp je uspio da zajaše talas nezadovoljstva naroda u umirajućoj imperiji — naroda koji nije u stanju da se suoči s istinom da je ta imperija završena. I u toj zbunjenosti bili su spremni da za sve okrive — Džoa Bajdena, zamisli! Kao neki gorki vic, zar ne? Ali on je uspio da tu energiju kanališe. A oni koji će doći poslije njega, nastaviće da jašu na istom tom procesu, i opet će sve bacati na njega. A istina je da on nije tvorac svega ovoga. U pravu je kad ponekad kaže — a jednom je to i javno izgovorio:
Sjećam se kako je rekao: „Mogao bih da izađem na Petu aveniju i ubijem čovjeka, i ništa mi se ne bi desilo.“ Jer, iz nekog razloga, sve što izađe iz njegovih usta više ne zvuči kao besmislica kao nekad, nego kao neka vrsta „neobične mudrosti“.
Kris Hedžis: Sjajno. Hvala ti, Ričarde. I veliko hvala Sofiji [Menemenlis], Dijegu [Ramosu], Tomasu [Hedžisu] i Maksu [Džonsu], koji su producirali ovu emisiju. Mene možete pratiti na ChrisHedges.Substack.com.
Kris Hedžis je dobitnik Pulicerove nagrade, novinar i bivši dopisnik „Njujork tajmsa“ s petnaestogodišnjim stažom, gdje je vodio biro za Bliski istok i Balkan. Radio je i za „The Dallas Morning News“, „The Christian Science Monitor“ i NPR. Voditelj je emisije „The Chris Hedges Report“.
Izvor: Consortium News
