Piše: Elis Bektaš
Da li su požari koji bjesne oko Podgorice te u Piperima i Kučima prirodna nepogoda, rezultat nepažnje i nehata ili su planski podmetnuti, u ovom času nemoguće je pouzdano utvrditi. Odgovor na to pitanje, uostalom, od drugorazrednog je značaja – kako god da požar izbije, valja ga gasiti. Zato je znatno važnije pitanje – kako te požare gasiti?
Sistem upravljanja krizama i odgovora na prirodne i druge nepogode i katastrofe u dejtonskoj Bosni i Hercegovini nalazi se u stanju permanentne degeneracije. Primitivna i zastarjela, pa samim tim i nefunkcionalna organizacijska struktura nadležnih institucija i agencija, odsustvo efikasnog i stvarnosti prilagođenog zakonskog okvira, zastarjelost i nedovoljnost resursa te kadrovska inkompetencija na ključnim mjestima doveli su društvo u situaciju da njegova zaštita od katastrofa i nepogoda bude svedena na prostu reakciju kada dođe do požara, poplave, zemljotresa… a zahvaljujući strukturalnoj i proceduralnoj prevaziđenosti i nefunkcionalnosti, i lokalni i centralni sistemi za upravljanje krizama u Bosni i Hercegovini nesposobni su da apsorbuju eksternu podršku i da je svrsishodno iskoriste.
Vladajuće političke strukture pritom se ponašaju kao nekakvi karikaturalni i budalasti šamani koji vjeruju u magijsku snagu riječi pa prilikom svake nepogode ili katastrofe poput papagaja izgovaraju čarobne formule kao što su kanader, helikopteri i slično i uvjeravaju društvo da je država sposobna da ga zaštiti od prirode i njene divlje ćudi, ali stvar je u tome da je društvo samo imalo sreće da ne bude izloženo zaista katastrofalnoj demonstraciji prirodnih sila koja bi pokazala da je osnovni princip kojim se ovdašnje politike rukovode u kriznom menadžmentu – princip kurcobolje.
U svemu tome naročito se ističu dvije karikature – Milorad Dodik koji već godinama, kao kakav pijačni opsjenar i sitni prevarant, obećava kupovinu kanadera i Zukan Helez koji nudi otužni alanfordovski prizor smušenjaka ubijeđenog da je feldmaršal i koji kao u hipnotičkom transu ponavlja da je država samodovoljna za borbu protiv katastrofa i ne dopušta da ga u tom klepetanju pokoleba čak ni činjenica da i najsitnija nepogoda nemilosrdno demantuje njegov prozelitizam.
Problem, međutim, nije sveden samo na njih dvojicu već je neuporedivo dublji i teži za rješavanje – tranzicija je u Dejtonluku na vlast dovela strukture koje su bolno nesposobne da stvarnost posmatraju i promišljaju ekonomski, dakle domaćinski. Umjesto toga, njihov ekonomski svjetonazor sveden je na grabljenje posredničkog procenta i na populističko korištenje budžeta, bez ikakvog planiranja i vizije, odnosno bez ikakve svijesti o kategorijama javnog dobra i društvenog interesa. Takve političke strukture već odavno iskazuju rudimentarnu tupost i neinteligentnost, jer su nesposobne da shvate da se marka uložena u prevenciju višestruko vraća i donosi višestruku korist kada dođe do nepogode ili katastrofe.
To tupilo vladajućih troglodita, uslijed kog oni ne mogu razumjeti da se borba protiv, recimo, vatrenih stihija vodi tokom čitave godine a ne samo onda kad požari zaprijete naseljima, razlog je zbog kog društvo, odnosno lokalne zajednice u Dejtonluku sa zebnjom dočekuju svaku požarnu sezonu. Plansko sađenje odgovarajućih kultura, raščišćavanje i održavanje protivpožarnih pojaseva i puteva, nabavka i održavanje funkcionalne opreme, uvođenje novih tehnologija za osmatranje, obuka viših kadrova i struktura u kriznom menadžmentu, proučavanje i iskorištavanje iskustava.. sve to dramatično bi povećalo izglede za efikasnu borbu protiv požara kada on izbije ali za te se poslove jednostavno nema vremena kraj beskonačnog bavljenja populističkim fukarlukom i poganlukom.
U Bosni i Hercegovini ne postoji realan i racionalan temelj na kom bi se zidao bilo kakav optimizam u pogledu napretka i izlaska iz takvog stanja – u njoj nisu degenerisane samo političke strukture već je i društvena svijest prošla kroz silovite degenerativne procese uslijed čega je iluzorno očekivati da će to društvo početi da na izborima svoje povjerenje ukazuje onima koji su sposobni da ga povedu putem podnošljivosti i emancipacije, a o putu progresa da se i ne govori.
U Crnoj Gori stanje se ne razlikuje mnogo od onog u Bosni i Hercegovini ali određene distinkcije ipak postoje i na njima se, uz malo volje i mnogo truda, može izgraditi efikasan i potentan sistem kriznog menadžmenta i odgovora na katastrofe. Prije svega, Crna Gora je članica NATO-a i premda potpisnik ovih redova ima veoma kritički otklon prema tom vojno-političkom savezu, notorna je činjenica da njegove razvijene procedure, protokoli i standardi nadležnim agencijama i tijelima znatno olakšavaju borbu protiv prirodnih i drugih nepogoda, povećavaju stepen iskoristivosti raspoloživih resursa i otvaraju prostor za svrsishodnu upotrebu eksterne podrške i pomoći. Bez obzira na to kakva će biti sudbina NATO-a, taj segment crnogorskog iskustva stečen kroz članstvo u tom savezu od neprocjenjive je vrijednosti i služiće kao temelj za buduća rješenja.
Pored toga, na čelu crnogorske vlade, kao najpozvanijeg i najodgovornijeg tijela za uspostavljanje efikasnog državnog sistema za upravljanje krizama i odgovora na katastrofe, nalazi se čovjek koji se u pogledu političke modernosti i otvorenosti supstancijalno razlikuje od tipskih političara ne samo u Crnoj Gori već i u okolnim zemljama, i sve što on treba da učini jeste da otvori prostor kompetentnim stručnjacima i da im obezbijedi političku podršku ili barem da ispred njih ukloni sumanute političke barikade, kako bi Crna Gora došla u posjed jednog aparata od životnog značaja za sve njene građane.
Ako bi se to desilo, Crna Gora bi mogla postati svjetionik i putokaz i za okolne zemlje, i fokalna tačka za edukaciju i razmjenu iskustva, kako na regionalnom, tako i na puno širem planu. Takva vizija, ukoliko bi zadobila potrebnu političku podršku, imala bi višestruke koristi, počev od očuvanja ljudskih života, infrastrukture i prirodnih blaga, pa sve do ekonomskog efekta izraženog ne samo u uštedama kroz umanjivanje šteta od nepogoda i katastrofa, već i kroz profit od učešća u međunarodnim projektima edukacije i razmjene iskustva.
Prilika je tu, na vodećim politikama u Crnoj Gori je da shvate da se ona neće dugo zadržati i da je moraju ščepati koliko danas.
