Razgovarala: Natali Boldvin
Dr Marta Havriško doktorirala je istoriju na Nacionalnom univerzitetu „Ivan Franko“ u Lavovu, Ukrajina. Njena istraživačka interesovanja prevashodno su usmjerena na seksualno nasilje u vrijeme Drugog svjetskog rata i Holokausta, istoriju žena, feminizam i nacionalizam. Trenutno radi kao gostujuća docentkinja u Straslerovom centru za studije Holokausta i genocida pri Univerzitetu Klark u Vusteru, Masačusets. Njen nalog na Tviteru je @HavryshkoMarta.
Razgovarala sam s njom nedavno putem elektronske pošte.
Boldvin: Možete li nam reći nešto više o svom akademskom putu i kako ste došli do toga da se bavite Holokaustom i ukrajinskim ultranacionalizmom?
Havriško: Ukrajinski ultranacionalizam bio je prisutan u mom okruženju od najranijeg djetinjstva. Odrasla sam u selu u Galiciji, regionu koji zauzima posebno mjesto u istoriji ukrajinskog nacionalističkog pokreta. Upravo je tu nastala Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN), osnovana 1929. godine, kao i njeno vojno krilo — Ukrajinska ustanička armija (UPA), koja se pojavila 1942. godine. Te organizacije bile su naročito aktivne u našem kraju.
Nekoliko članova moje porodice bilo je uključeno u te pokrete, a kasnije su bili progonjeni od strane sovjetskog režima zbog svog učešća. Porodično sjećanje bilo je prožeto pričama o prisilnoj kolektivizaciji.
Nijedno porodično okupljanje nije prošlo a da moj djed nije spomenuo kako su Sovjeti oduzeli volove njegovoj porodici, i kako su ti isti volovi, kada su ih kasnije tjerali u ispašu pored njihove kuće, ispuštali tužne zvuke. Zemljište na kojem su moji roditelji podigli kuću dvije hiljade i neke godine, zapravo je davno pripadalo našoj porodici, ali su ga Sovjeti zaplijenili 1939. godine, kada su okupirali zapadnu Ukrajinu u skladu s Paktom Molotov—Ribentrop.
Uprkos etničkoj raznolikosti u mojoj porodici, priče su uglavnom bile usmjerene na ukrajinsku stranu. Vjerujem da je to djelimično bila strategija preživljavanja u maloj galicijskoj zajednici, koja je raspolagala raznim instrumentima društvene kontrole — uključujući i nadzor nad dominantnim režimom sjećanja. Moja škola je bila jedan od čuvara te „ispravne“ nacionalne memorije.
Istorija ukrajinskog nacionalizma prikazivana je kao istovremeno junačka i tragična, s jasnim razgraničenjem između „dobrih“ (ukrajinski nacionalisti) i „loših“ (Sovjeti). Ratni zločini i zločini protiv čovječnosti koje su počinili pripadnici OUN-a i UPA-e bili su zataškavani, marginalizovani i prećutkivani u obrazovnom programu. Glorifikacija tih organizacija predstavljala je suštinski dio „patriotskog vaspitanja“ u mojoj školi. Zato i danas znam sve nacionalističke pjesme napamet.
Kada sam počela da studiram istoriju na Nacionalnom univerzitetu „Ivan Franko“ u Lavovu, nisam znatno produbila svoje znanje o OUN-u i UPA-i, jer je u akademskom okruženju preovladavao apologetski pristup prema njima. Zato sam, nakon što sam odbranila svoju disertaciju o stavovima različitih političkih krugova u Galiciji prema nacističkoj Njemačkoj između 1933. i 1939. godine, odlučila da dublje istražim istoriju ukrajinskog nacionalizma tokom Drugog svjetskog rata. Moja otkrića su me šokirala.
Shvatila sam da su mnogi od onih koji se danas u Ukrajini slave kao borci za slobodu, zapravo bili umiješani u nacistički Holokaust i antijevrejsko nasilje. Mit o tome da su Jevreji dobrovoljno služili u UPA-u raspršio se kada sam počela intervjuisati svoje sagovornice — desetine žena koje su bile dio ilegalne mreže OUN-a.
Jedna žena mi je ispričala da je u njenoj jedinici UPA-e bio jedan jevrejski ljekar, ali je stalno bio pod stražom. „Zašto?“ — pitala sam. „Da ne pobjegne“, odgovorila je, iznenađena mojom ‘naivnošću’. Ta priča — kao i mnoge druge koje sam čula — otkriva prisilnu mobilizaciju jevrejskih profesionalaca u redove UPA-e. Neke od njih su strijeljali u proljeće 1944. godine, jer su bili osumnjičeni da bi mogli stati na stranu Sovjeta.
Boldvin: Pisali ste dosta o tome kako su istorija Drugog svjetskog rata i Holokaust instrumentalizovani od strane Rusije i Ukrajine u kontekstu aktuelnog sukoba. Možete li nam objasniti kako, po Vašem mišljenju, ruska vlada i nacionalisti zloupotrebljavaju Holokaust i istoriju Drugog svjetskog rata?
Havriško: Sjećanje na Drugi svjetski rat igra ključnu ulogu u političkom i vojnom diskursu rusko-ukrajinskog rata. I ne samo zato što je to najveći rat u Evropi od 1945. godine. I ne samo zato što u Ukrajini i dalje žive svjedoci nacističke okupacije, koji često upoređuju ponašanje nacista s postupcima ruskih vojnika u okupiranim ukrajinskim teritorijama.
Sjećanje na Drugi svjetski rat različiti politički akteri koriste kao oružje u svrhu političke i vojne propagande. Na primjer, kada je Putin održao svoj ogorčeni govor u noći 24. februara 2022. godine, naglasio je da je jedan od ciljeva takozvane „specijalne vojne operacije“ „denacifikacija“ Ukrajine.
Vodeći ruski propagandisti često nazivaju ukrajinsku vlast „nacističkim režimom“, a ukrajinske vojnike „nacistima“. Državni akteri kreiraju hegemonijski narativ koji oživljava sjećanje na hrabri sovjetski narod, posebno Ruse, koji su se borili protiv nacista i njihovih saveznika. Ta ideja je vrlo jasno izražena u takozvanim marševima „Besmrtnog puka“, koji se svakog 9. maja održavaju u većim ruskim gradovima povodom proslave Dana pobjede.
Tokom tih povorki, ljudi nose portrete svojih predaka koji su se borili u „Velikom otadžbinskom ratu“. Od 2022. godine, učesnici nekih od tih događaja počeli su da nose i portrete ruskih vojnika koji su poginuli u ratu protiv Ukrajine — predstavljajući ih kao nasljednike svojih djedova koji su se borili protiv nacista.
Ruski vojnici koji učestvuju u ratu protiv Ukrajine takođe nose simbole i ambleme koji aludiraju na sjećanje na Drugi svjetski rat — na primjer, Georgijevsku lentu. U Ukrajini se, pak, može uočiti suprotan trend. Neki ukrajinski vojnici nose ambleme sa simbolima divizije Vafen-SS „Galicija“, koja je formirana 1943. godine pod njemačkom komandom.
U sastavu ukrajinske vojske postoji i jedinica nazvana „Nahtigal“, po bataljonu koji je 1941. godine formirala njemačka Abvera od pripadnika ukrajinske etničke zajednice. Druga jedinica nosi ime „Luftvafe“ i kao simbol koristi nacističkog orla.
Jedinica „Vedmedi“ koristi munje SS-a i moto SS jedinica „Moja čast je vjernost“ kao svoja zvanična obilježja. Neki vojnici takođe nose ambleme sa simbolima različitih SS divizija, uključujući ozloglašenu Dirlevangerovu brigadu, kao i nacističkog orla. Pojedini vojnici iz Ruskog dobrovoljačkog korpusa nose ambleme ROA (Ruske oslobodilačke armije), koja je bila saveznik nacističke Njemačke.
Neke grupe vojnika čak su osnovale brendove odjeće koji glorifikuju Vermaht i de fakto opravdavaju nacističke zločine, uključujući Holokaust.
Ovaj trend je duboko apsurdan, imajući u vidu da je nacistički okupacioni režim u Ukrajini doveo do smrti miliona ljudi, uključujući i 1,5 miliona Jevreja. Ipak, u logici onih vojnika koji glorifikuju vojsku Trećeg rajha, nacisti su se borili protiv glavnog neprijatelja ukrajinske nacije — Rusa i Sovjetskog Saveza.
Na taj način oni vještački izoluju upravo taj jedan aspekt nacizma, dok u potpunosti zanemaruju njegove zločine. To je izuzetno opasan trend koji, nažalost, dobija na popularnosti, zahvaljujući prećutnom odobravanju ukrajinskih političkih i vojnih elita, koje zatvaraju oči pred tim pojavama, jer se u velikoj mjeri oslanjaju na krajnju desnicu kada je u pitanju vojna snaga.
Boldvin: Možete li nam takođe objasniti na koji način ukrajinska vlada i njeni zapadni saveznici umanjuju odgovornost savremenih ukrajinskih ultranacionalista i njihovu istorijsku ulogu u masakrima nad Jevrejima, Poljacima i drugima tokom Drugog svjetskog rata?
Havriško: Dugo nakon raspada Sovjetskog Saveza, glorifikacija OUN-a i UPA-e uglavnom je bila regionalni kult, ograničen na zapadnu Ukrajinu. Međutim, nakon Majdan revolucije, taj kult je počeo vještački da se promoviše na državnom nivou.
Prvo, tome je doprinijelo osnivanje takozvanog Ukrajinskog instituta nacionalnog sjećanja, koji je glorifikaciju ukrajinskih nacionalista postavio kao jedno od svojih ključnih područja djelovanja. Drugo, ukrajinski parlament je 2015. godine usvojio zakon o memorijalnoj politici, kojim su pripadnici OUN-a i UPA-e priznati kao „borci za nezavisnost Ukrajine“, a istovremeno su uvedene kazne za pojedince koji „javno izraze nepoštovanje“ prema njima.
Brojni zapadni naučnici kritikovali su taj zakon, strahujući da će on zatvoriti prostor za otvorenu raspravu o kompleksnoj istoriji OUN-a i UPA-e.
Uprkos tome, državni i nedržavni akteri kulture sjećanja u Ukrajini pokrenuli su snažnu kampanju heroizacije ukrajinskih nacionalista. To se odrazilo u pojavi brojnih novih mjesta sjećanja — kao što su spomenici, muzeji, spomen-ploče, imena ulica, izložbe, dokumentarni filmovi, televizijski programi i slično. Istovremeno je započet proces takozvane „dekomunizacije“, s ciljem brisanja svega što je povezano sa sovjetskom prošlošću Ukrajine iz javnog prostora.
Ovaj memorijalni krstaški rat nije bio usmjeren samo protiv spomenika Lenjinu, Deržinskom, Kosioru i drugim sovjetskim ličnostima povezanim sa masovnim represijama i zločinima, već i protiv vojnika Crvene armije koji su oslobodili Ukrajinu od njemačke okupacije. Taj rat protiv svega što je sovjetsko ušao je u novu fazu nakon potpunog ruskog napada na Ukrajinu 2022. godine.
Jedna od posljedica tog procesa bila je još dublja „banderizacija“ Ukrajine (prema Stepanu Banderi — vođi OUN-a). U regionima kao što su Černihiv, Odesa, Herson, Donjeck i Poltava, počele su da se pojavljuju ulice koje nose imena Stepana Bandere i komandanta UPA-e Romana Šuheviča — u mjestima gdje te istorijske ličnosti nikada nisu uživale popularnost i gdje su ih često doživljavali kao nacističke saradnike odgovorne za politički teror nad Ukrajincima koji su bili dio sovjetskog nacionalnog projekta u Ukrajini.
Problem s ovakvom memorijalizacijom je u tome što su Bandera, Šuhevič i drugi članovi OUN-a i UPA-e bili zagovornici etničkog nacionalizma, rasizma, antisemitizma i autoritarne države. Sarađivali su s nacistima i učestvovali u njihovim zločinima, uključujući i Holokaust.
Oni su takođe odgovorni za smrt najmanje 100.000 poljskih civila u Ukrajini tokom Drugog svjetskog rata, u okviru svog nacionalističkog projekta izgradnje etnički homogene države.
Pored toga, široko su koristili teror protiv ukrajinskih civila koji su kritikovali njihove postupke. Često su primjenjivali princip kolektivne kazne, ubijajući čitave porodice — uključujući i malu djecu — za koje se sumnjalo da pripadaju „neprijateljima ukrajinske nacije“.
Ipak, te neugodne činjenice se prikrivaju, a oni koji kritikuju ovaj etnonacionalistički režim sjećanja etiketiraju se kao „ruski agenti“ — optužba koja, u kontekstu rata s Rusijom, ne samo da im oduzima legitimitet, već ih bukvalno stavlja na metu.
Ti pojedinci su izloženi otkazivanju, zlostavljanju od strane kolega, a njihovi glasovi se ućutkuju i marginalizuju. To se čini zato što državi u ratnom vremenu treba junački istorijski mit kako bi konsolidovala društvo oko političkog vođstva. Drugim riječima, država instrumentalizuje istorijske mitove i nacionalističko sjećanje u svoje ratne svrhe.
Ono što posebno upada u oči jeste da zapadni naučnici, koji su do nedavno bili prilično kritični prema glorifikaciji OUN-a i UPA-e, sada uglavnom ćute. Štaviše, neki od njih predstavljaju ovu etnonacionalističku memorijalnu politiku kao dio procesa izgradnje nacije i dekolonizacije.
Time, međutim, legitimišu opasne trendove — glorifikaciju etnonacionalizma, rasizma, antisemitizma i opravdavanje etničkog i političkog nasilja u ime nacije. To predstavlja ozbiljnu prijetnju demokratskoj budućnosti Ukrajine i direktno je u suprotnosti s porukama da se Ukrajina u svom otporu ruskoj agresiji bori za „slobodu i demokratiju“.
Boldvin: Poslednjih godina pojavilo se mnogo izvještaja o rastućem uticaju ultranacionalista na ukrajinsko društvo i kulturu. Na primjer, postoje navodi da ukrajinski udžbenici sadrže bizarnu propagandu, poput tvrdnji da je Ukrajina jezički izvor zapadnoevropskih jezika, kao i da veličaju ratne zločince iz doba nacizma. Prema Vašem saznanju, u kojoj mjeri je ovakva propaganda prisutna u ukrajinskim školama? Šta to znači za budućnost ukrajinskog društva?
Havriško: Uljepšavanje istorije ukrajinskog nacionalističkog podzemlja — što neminovno vodi ka apologiji nacizma i izobličavanju Holokausta — jedan je od najzabrinjavajućih trendova u javnim školama širom Ukrajine. Na primjer, ne tako davno, sve škole u Lavovu, u skladu sa naredbom gradskog vijeća, obilježile su godišnjicu smrti Romana Šuheviča, koji je poginuo od ruke Sovjeta 5. marta 1950. godine. Djeca različitog uzrasta gledala su propagandne filmove i prisustvovala predavanjima. Najmlađi učenici bili su podsticani da crtaju crveno-crnu zastavu UPA-e ili portrete Šuheviča. Te forme memorijalizacije bile su očigledno apologetske. Veoma sumnjam da je djeci data bilo kakva prilika da diskutuju o ulozi 201. bataljona Šucmanšafta, kojim je Šuhevič komandovao tokom kaznenih akcija nad civilima u Bjelorusiji 1942. godine, ili o njegovoj odgovornosti za druge ratne zločine.
Svaki pokušaj da se u ukrajinske školske udžbenike uvrste kritička pitanja o istoriji OUN-a i UPA-e nailazi na snažan otpor nacionalističkih krugova. Prije nekoliko godina, na primjer, u Lavovu je izbio skandal kada je u jednom udžbeniku istorije bataljon „Nahtigal“ opisan kao kolaboracionistička formacija — što on zaista i jeste bio, s obzirom na to da su ga formirali Nijemci i da je služio njemačkim interesima.
Antijevrejsko nasilje koje su počinili ukrajinski nacionalisti jedno je od najprikrivenijih i najpotisnutijih poglavlja u školskom kurikulumu. Nedavno sam naišla na udžbenik istorije za deseti razred, objavljen 2023. godine. U njemu nije bilo apsolutno nikakvog pomena o pogromima koji su se odigrali u zapadnoj Ukrajini tokom ljeta 1941. godine. U mnogim mjestima, ti pogromi su se desili u vakuumu moći — nakon povlačenja Sovjetske armije i prije nego što su Nijemci u potpunosti preuzeli kontrolu.
Iskoristivši taj vakuum, pripadnici OUN-a u gradovima i selima širom Galicije, Bukovine i Volinije organizovali su ubistva, premlaćivanja, silovanja i pljačke svojih jevrejskih komšija — optužujući ih kolektivno za zločine sovjetskog režima i proglašavajući ih neprijateljima ukrajinskog naroda.
U gradovima kao što su Lavov, Ternopilj i Zoločiv, te pogrome jesu podstakli Nijemci, ali su ih lokalni Ukrajinci sprovodili svojom voljom. Ta neprijatna istina se skriva od učenika zato što se ne uklapa u dominantni herojski ili žrtveni narativ. Međutim, odgovornost se može razviti samo kroz priznavanje sopstvene krivice.
Boldvin: U posljednje vrijeme često ste na društvenim mrežama govorili o opasnom uticaju i prijetnjama koje ste lično dobijali od strane ukrajinskih ultranacionalista i neonacista. Recite nam više o tome. Šta mislite da će se desiti s tim elementom kada se rat jednom privede kraju? Da li ste bezbjedni od tih prijetnji?
Havriško: Nasilne reakcije radikalnih nacionalista počela sam da dobijam još prije više od deset godina, kada sam prvi put počela da pišem o seksualnom nasilju koje su činili pripadnici OUN-a i UPA-e — kako nad svojim saborkinjama, tako i nad civilnim ženama, u vidu kazne, terora ili osvete.
U to vrijeme, rukovodstvo akademske institucije u Lavovu u kojoj sam radila obratilo se Službi bezbjednosti Ukrajine da prijavi moje „opasne aktivnosti“. Cijela situacija bila je apsurdna i groteskna, jer nisam bila meta samo marginalnih desničarskih grupa, već i profesora koji su zauzimali visoke akademske pozicije. To je ujedno bio i prvi put da sam doživjela antisemitske verbalne napade, u kojima se koristila uobičajena optužba o navodnoj nelojalnosti Jevreja ukrajinskom nacionalnom projektu.
Nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, ti napadi su postali češći. Napadači su postali agresivniji, vjerujući da na taj način „brane Ukrajinu“. U septembru 2023. godine, tokom skandala povodom Jaroslava Hunke, bivšeg člana divizije Vafen-SS „Galicija“ koji je dobio ovacije u kanadskom parlamentu, jedan od najvećih ukrajinskih muzeja — Muzej istorije Kijeva — otvorio je foto-izložbu u organizaciji Treće jurišne brigade Azova.
Izložba je sadržavala i nekoliko fotografija vojnika divizije Vafen-SS „Galicija“. Nijedan ukrajinski istoričar, novinar, aktivista za ljudska prava, kulturni radnik ili političar koji je posjetio izložbu nije javno komentarisao neprimjerenost ove analogije, u kojoj se aktivni pripadnici ukrajinskih oružanih snaga suštinski poistovjećuju s nacističkim kolaboracionistima, umješanim u ratne zločine u Poljskoj i Slovačkoj.
Napisala sam kratku kritičku objavu na društvenim mrežama povodom toga. Kao odgovor, krajnja desnica — uključujući pripadnike pokreta Azov — pokrenula je kampanju uznemiravanja protiv mene. To je uključivalo medijske tekstove, Jutjub emisije i podsticanje nasilja protiv mene na stranicama društvenih mreža koje vode istaknuti lideri krajnje desnice i vojnih jedinica.
Studenti Nacionalnog univerziteta „Ivan Franko“ u Lavovu čak su pisali pismo ministru obrazovanja i nauke, tražeći da se „preduzmu mjere“ protiv mene. Osjetila sam olakšanje što u tom trenutku nisam bila u Ukrajini, jer iskreno ne mogu ni da zamislim šta bi moglo da mi se desi.
Istovremeno, počela sam pažljivije da pratim apologiju nacizma u ukrajinskom društvu tokom rata — posebno unutar vojske. I što više proučavam ovaj fenomen, sve sam više šokirana njegovim razmjerama — a ujedno dobijam sve više prijetnji smrću i silovanjem od raznih krajnjih desničarskih grupa.
Posebno uznemirujuće je što prijetnje sada ne dobijam samo od ukrajinskih neonacista, već i od stranih, koji se bore na ukrajinskoj strani u sklopu krajnje desničarskih vojnih jedinica kao što su Treća jurišna brigada, Karpatska Sič, Kraken, Rusko dobrovoljačko telo i druge.
Jedan od onih koji mi prijete jeste američki neonacista, antisemita i osuđivani kriminalac koji trenutno ratuje u Ukrajini. Ukrajinska vlada instrumentalizuje krajnje desničarske ekstremiste iz cijelog svijeta zbog nedostatka ljudstva. Njihove aktivnosti često nadgleda Vojna obavještajna služba, na čijem je čelu [Kirilo Oleksijovič] Budanov. Sa takvom podrškom, ti pojedinci se osjećaju — i zapravo jesu — potpuno osnaženi. Zbog toga ne mogu realno da očekujem bilo kakvu zaštitu od ukrajinske države.
Iskreno, plašim se da putujem u Ukrajinu zbog tih stalnih prijetnji, koje su obojene antisemitskim uvredama i mizoginijom. Ono što taj strah čini još stvarnijim jeste ubistvo profesorke Irine Farion u mom rodnom gradu Lavovu prošle godine. Ona je otvoreno kritikovala desničarske vojnike zbog upotrebe ruskog jezika.
Razni desničarski kanali na društvenim mrežama su je demonizovali i otvoreno podsticali nasilje protiv nje. Prema navodima policije, neke od tih kanala pratio je osumnjičeni za ubistvo, koji je uhapšen i trenutno je pod istragom.
Najviše me boli to što su me i neki moji kolege naučnici u Ukrajini prijetili, podsticali krajnje desničarsko nasilje protiv mene, i minimizirali ili potpuno ignorisali moje brige za sopstvenu bezbjednost i bezbjednost mog djeteta. Više puta sam ih javno pozivala da preispitaju svoju agresivnu retoriku, ali uzalud.
Fajnenšel tajms: Ekstremisti predvode Netanjahuov pristup ratu sa Hamasom
Boldvin: Govorili ste o tome kako su događaji sa Majdana 2014. godine predstavljali prekretnicu u uticaju ultranacionalista u Ukrajini. U intervjuu sa Ondrejem Belečikom u decembru prošle godine rekli ste: „Uvjerena sam da je Majdan revolucija omogućila ultranacionalistima da otmu politiku sjećanja u Ukrajini. Počeli su da nameću ultranacionalistički narativ. A od samog početka mnogi ljudi nisu bili za to.“ Možete li ovo detaljnije objasniti? Kako i zašto mislite da je ta „otmica“ bila moguća?
Havriško: Iako su u Majdan protestima učestvovali ljudi različitih političkih uvjerenja, nacionalističke grupe — posebno one koje predstavljaju zapadnoukrajinsku struju nacionalizma povezanu sa OUN-om i UPA-om — odigrale su značajnu ulogu.
Majdan je stekao ogromnu popularnost u zapadnoj Ukrajini, gdje je tadašnji predsjednik Viktor Janukovič bio široko doživljavan kao otvoreno proruski nastrojen i kao neko ko blokira put Ukrajine ka Zapadu. Nasuprot tome, u istočnim i južnim dijelovima zemlje većina stanovništva je podržavala Janukoviča i kritički gledala na Majdan. To djelimično objašnjava krvave građanske nemire u Donbasu koji su započeli u proljeće 2014. godine i koje je Rusija iskoristila u svoje svrhe.
Pošto je značajan broj učesnika Majdana dolazio iz zapadne Ukrajine, koristili su specifične istorijske analogije kako bi legitimisali svoje aktivnosti. Posebno su glorifikovali Stepana Banderu, Romana Šuheviča i koristili simbole OUN-a i UPA-e.
Nakon pobjede Majdana, te grupe su dobile značajnu vidljivost i uticaj, ne samo u javnom prostoru, već i u institucijama kulture i obrazovanja. U novom političkom kontekstu, gdje je „nacionalna ideja“ dobila prioritet, ultranacionalističke grupe iskoristile su priliku da usmjere politiku sjećanja u pravcu svoje vizije — vizije koja veliča borce OUN-a i UPA-e kao heroje, a ignoriše ili minimizira njihovu ulogu u zločinima, etničkom nasilju i saradnji sa nacistima.
Ono što je omogućilo ovu „otmicu“ jeste kombinacija nekoliko faktora: politički vakuum nakon Janukovičevog pada, potreba novih vlasti za simboličkim temeljem nacionalnog jedinstva u uslovima agresije, i činjenica da su upravo te grupe imale spremnu ideološku ponudu. Iako mnogi građani nisu dijelili tu viziju, nisu imali moć ili platformu da joj se suprotstave.
Time su nacionalistički akteri stvorili simboličku vezu između sebe i članova nekadašnjeg nacionalističkog podzemlja, koristeći ideju zajedničke borbe protiv „zajedničkog neprijatelja“ — Moskve. Upravo su radikalni ukrajinski nacionalisti iz organizacija kao što su Desni sektor i Patriota Ukrajine (preteča Azova) na kraju odlučujuće uticali na ishod Majdana time što su pribjegli oružju i nasilju.
Pobjeda Majdana tako je označila trijumf etnonacionalističkog projekta, a ne inkluzivnog nacionalnog projekta — kako su to mnogi Ukrajinci i neki zapadni naučnici, uključujući i Amerikance, nastojali da predstave. Iz godine u godinu, ta romantizovana slika Majdana sve više ustupa mjesto surovijoj stvarnosti — onoj koju obilježavaju napadi na prava ukrajinskih građana koji govore ruski, kao i na Ukrajinsku pravoslavnu crkvu pod Moskovskom patrijaršijom.
U toj stvarnosti, sjećanje na milione Ukrajinaca koji su se borili protiv nacista kao pripadnici Crvene armije i sovjetskih partizanskih odreda se sistematski briše, a na njihovo mjesto dolaze nekoliko desetina pripadnika OUN-a i UPA-e, koji su ne samo bili regionalni fenomen, već i nacistički saradnici i učesnici u njihovim zločinima.
U postmajdanovskoj stvarnosti, ratovi sjećanja zahvatili su čak i najveće kulturne ličnosti kao što su Mihail Bulgakov, Isaak Babelj, Fjodor Dostojevski i Petar Čajkovski — koji su postali mete zbog navodno proruskih stavova.
Koliko gasa je iscurilo iz Severnog toka i koje su posledice incidenta
Boldvin: U intervjuu s Reginom Milhauzer iz maja 2022. godine govorili ste o ulozi seksualnog nasilja u rusko-ukrajinskom ratu. Osvrnuli ste se na seksualno nasilje prema ukrajinskim izbjeglicama koje su pobjegle od rata i našle se u pograničnim zemljama. Možete li nam reći nešto više o tome?
Havriško: Početkom marta 2022, nedugo nakon početka ruske invazije punog obima, napustila sam Ukrajinu sa svojim devetogodišnjim sinom. Provele smo nekoliko sati s poljske strane granice, čekajući našu prijateljicu koja je trebala da nas odveze u Varšavu. Tokom tog vremena, primjetila sam kako neki poljski muškarci nude smještaj isključivo mladim ženama. Bilo je uznemirujuće.
Kasnije mi je moja prijateljica — koja je radila sa ukrajinskim izbjeglicama na granici i u skloništima — potvrdila moje sumnje. Rekla je da postoji uočljiva grupa muškaraca koji su očigledno preferirali da pomažu mladim ženama, najvjerovatnije očekujući seksualne usluge zauzvrat. Ubrzo su počele da se pojavljuju sve brojnije priče o seksualnom uznemiravanju i iskorištavanju ovih ranjivih žena. Taj problem je takođe zabilježen u izvještajima raznih organizacija za ljudska prava.
Feministkinje i aktivistkinje iz Švajcarske i Njemačke takođe su mi potvrdile da je broj ukrajinskih izbjeglica uključenih u prostituciju u njihovim zemljama u porastu — naročito uličnu prostituciju, gdje završavaju najranjivije žene. To ponovo dokazuje da prostitucija često predstavlja „izbor bez izbora“ za traumatizovane i osjetljive žene. U nekim slučajevima, govorimo o trgovini ljudima i seksualnom ropstvu.
Boldvin: Koje vrste seksualnog nasilja se bilježe u ovom ratu? Da li se čini da se radi uglavnom o pojedinačnim incidentima s obje strane ili postoje dokazi da je to naređeno s najvišeg nivoa kao dio zvanične politike?
Havriško: Seksualno nasilje se pojavilo kao ponavljajući i uznemirujući fenomen u kontekstu rusko-ukrajinskog rata. Iako je njegovo prisustvo dokumentovano još od 2014. godine, ono je dobilo veću vidljivost i pažnju javnosti nakon ruske invazije punog obima 2022. godine. Ipak, pravi obim i rasprostranjenost ovog nasilja i dalje ostaju uglavnom nepoznati zbog nekoliko strukturnih i političkih ograničenja.
Jedno od najvećih ograničenja je nemogućnost pristupa oko 20% teritorije Ukrajine koja se trenutno nalazi pod ruskom okupacijom, što onemogućava sistematsko dokumentovanje i nezavisna istraživanja.
Iako su pojedinačni slučajevi prijavljivani u ranim fazama sukoba, eskalacija seksualnog nasilja u posljednjih nekoliko godina privukla je pažnju organizacija za ljudska prava, organa gonjenja, medija i političkih aktera. To je djelimično rezultat širenja okupiranih teritorija, što je stvorilo više prilika za zloupotrebe, ali i porasta upotrebe seksualnog nasilja kao alata u okviru šire strategije informacionog ratovanja.
I Ukrajina i Rusija koriste ovu temu kako bi jedna drugu optuživale za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, što dodatno komplikuje rad istraživača i ograničava pristup pouzdanim, depolitizovanim podacima.
Kao feministička istraživačica, najviše se oslanjam na svjedočenja preživjelih. Sve veći broj osoba izlazi u javnost sa svojim pričama, obraćajući se organizacijama kao što su Ujedinjene nacije, Human Rights Watch, Amnesty International, kao i različitim medijima.
Svedočenja preživjelih opisuju čitav spektar seksualizovanih oblika nasilja koje su počinili pripadnici ruske vojske, uključujući silovanje, prijetnje silovanjem, prisiljavanje na golotinju, udaranje i sakaćenje genitalija, kastraciju i prisiljavanje na posmatranje seksualnog nasilja. Žrtve su osobe svih polova, rodova i uzrasta — uključujući i maloljetnike.
Na osnovu obrazaca identifikovanih u svjedočenjima preživjelih, kao i širih istorijskih paralela s drugim oružanim sukobima, može se osnovano pretpostaviti da značajan dio žrtava čine muškarci. Ova pretpostavka zasniva se na činjenici da većinu pritvorenika — kako vojnih, tako i civilnih — u ruskim zatvorima i u pritvornim centrima samoproglašenih Donjecke i Luganske Narodne Republike čine muškarci.
Istraživanja ruskih kazneno-popravnih ustanova ukazuju na dugotrajnu kulturu seksualizovanog zlostavljanja, gdje se seksualno nasilje rutinski koristi kao način nametanja dominacije, održavanja zatvorske hijerarhije i nanošenja torture. Rat, u tom kontekstu, pojačava i legitimiše takve prakse.
Seksualno nasilje u zatočeništvu tako postaje mehanizam dominacije, ponižavanja, prisile, iznuđivanja informacija i kažnjavanja. Te funkcije se jasno mogu uočiti u iskazima bivših ukrajinskih ratnih zarobljenika i civilnih zatočenika. Dosljednost i ponavljanje ovakvih oblika zlostavljanja snažno ukazuju na to da seksualno nasilje nije slučajno ili spontano, već instrumentalizovano unutar ruske vojske.
Važno je naglasiti da prepoznavanje seksualnog nasilja kao oružja rata ne zahtijeva postojanje formalnih pisanih naredbi. Potrebno je, umjesto toga, obratiti pažnju na ponavljajuće obrasce, institucionalne mehanizme, prirodu i svrhu nasilja, kao i na reakciju (ili njeno odsustvo) unutar komandnog lanca.
Izraelska štampa: Ako liči na etničko čišćenje, onda vjerovatno jeste
Do danas, nisu poznati nijedni postupci koje je pokrenula ruska država protiv sopstvenih vojnika za seksualno nasilje nad Ukrajincima — uprkos višestrukim dokumentovanim slučajevima. Jedan od najpoznatijih slučajeva uključuje video koji je kružio ruskim Telegram kanalima, a prikazuje kastraciju i kasnije ubistvo ukrajinskog vojnika.
Glavnog osumnjičenog identifikovali su istražitelji otvorenih izvora iz organizacije Bellingcat, ali nije bilo nikakvih naznaka da su ruske vlasti pokrenule zvaničnu istragu. Izostanak odgovornosti djeluje kao prećutno odobravanje i mehanizam ohrabrivanja, čime se dodatno učvršćuje upotreba seksualnog nasilja u političke i vojne svrhe.
Još jedan upečatljiv pokazatelj političke prirode seksualnog nasilja u ratu jeste izbor žrtava. Svjedočenja ukazuju da su žene koje napadaju ruske snage često povezane sa muškarcima koji služe u ukrajinskim državnim, vojnim ili bezbjednosnim institucijama — kao što su supruge, majke, sestre i kćeri. Žensko tijelo, u tom kontekstu, postaje polje simboličkog ratovanja.
Zarobljavanje i silovanje tih žena ima za cilj ne samo da nanese pojedinačnu traumu, već i da uputi kolektivnu poruku njihovim muškim rođacima — narušiti moral, demonstrirati dominaciju i simbolično „obesmočiti“ neprijatelja. U takvim slučajevima, seksualno nasilje ima stratešku funkciju i treba ga analizirati ne samo kao individualno krivično djelo, već kao oblik politički motivisanog nasilja u sklopu šireg ratnog aparata.
[Kada je riječ o upotrebi seksualnog nasilja od strane ukrajinskih snaga], prema izvještaju Istočnoukrajinskog centra za građanske inicijative iz 2017. godine, seksualno nasilje u Donbasu koristili su različiti akteri, uključujući i Oružane snage Ukrajine i njihove satelite — dobrovoljačke bataljone. To nasilje se uglavnom dešavalo u objektima za pritvor i na kontrolnim punktovima. Jedan od najozloglašenijih u tom kontekstu bio je bataljon „Tornado“.
Nekoliko pripadnika bataljona „Tornado“ bilo je optuženo za seksualno nasilje, ali su nakon 2022. godine pušteni iz zatvora i poslati na prvu liniju fronta. Nakon 2022. godine, Misija UN za nadgledanje ljudskih prava u Ukrajini zabilježila je slučajeve seksualnog nasilja nad ruskim ratnim zarobljenicima. Jedan od njih je, između ostalog, bio prijetnjama izložen kastraciji pred kamerama. Nedavno je i ruski predstavnik u UN izvijestio o navodnim slučajevima silovanja koje su počinili ukrajinski vojnici u Kurskoj oblasti.
Koliko gasa je iscurilo iz Severnog toka i koje su posledice incidenta
1
Boldvin: Nedugo nakon početka rata, razgovarao sam s nekoliko stručnjaka za Rusiju i Ukrajinu, i spomenuli su mi fenomen poznat kao „narcizam malih razlika“. Radi se o zapažanju koje je prvobitno iznio Sigmund Frojd, a kasnije su ga razradili neki savremeni ratni reporteri.
Ukratko, ta teorija kaže da rat između dva naroda koji su veoma slični može biti najsvirepiji — jer se male razlike koje se doživljavaju kao čak i minimalna prednost preuveličavaju i dobijaju značenje koje spoljnim posmatračima može biti teško razumljivo. Da li mislite da to važi za ovaj sukob?
Havriško: To je vrlo interesantna teorija, naročito jer Ukrajinci i Rusi zaista dijele zajedničku istoriju, kulturu i, u izvjesnoj mjeri, jezik — s obzirom na to da značajan dio ukrajinskog stanovništva govori ruski. Ukrajinci i Rusi takođe dijele istoriju zajedničkih zločina, kao što su masovna silovanja Njemica 1945. godine, gušenje Praškog proljeća 1968. i ratni zločini u Avganistanu između 1979. i 1989. godine.
Ipak, karakteristično za ukrajinsko-ruske odnose jeste nedostatak simetrije. Ruske političke elite — kako u vrijeme Ruske imperije, tako i tokom Sovjetskog Saveza — gledale su na Ukrajince kao na „mlađu braću“ — naivne, nepromišljene, kojima je potrebno vođstvo i pouka. Ta kolonijalna superiornost jedan je od osnovnih motiva današnje ruske agresije na Ukrajinu.
Želja ukrajinskih političkih elita da „napuste porodicu“ — odnosno da se odvoje od Rusije i okrenu Zapadu — doživljava se u Kremlju kao oblik pobune i nezahvalnosti, kao da se radi o izdaji voljene osobe. Kao rezultat, Rusi djeluju poput patrijarha u hijerarhijskoj porodici, koji vjeruje da ima pravo da upotrebi nasilje nad „podređenom rodbinom“ kako bi ih „spasao“ i „vratio na pravi put“.
Tako, rusko-ukrajinski rat u mnogo čemu podsjeća na porodično nasilje, u kojem nasilnik očajnički nastoji da zadrži moć i privilegije nad ostalim članovima porodice. Ranjivost i djelimična zavisnost tih članova od patrijarha — koji pokušava da ih „disciplinuje“ silom — zahtijeva intervenciju spoljnih aktera.
Ti spoljni akteri treba da pomognu žrtvi da se oslobodi iz nasilne i toksične veze i započne novi život. Tragedija situacije leži u činjenici da ponekad i sami „spasioci“ pokušaju da iskoriste ranjivu žrtvu, što dovodi do upadanja u novu zamku — ovog puta u vidu toksičnih i eksploatatorskih odnosa.
Natali Boldvin je autorka knjige The View from Moscow: Understanding Russia and U.S.-Russia Relations. Njeni tekstovi objavljivani su u brojnim publikacijama, uključujući The Grayzone, Antiwar.com, Consortium News, Covert Action Magazine, RT, OpEd News, The Globe Post, The New York Journal of Books i Dissident Voice. Vodi blog na adresi natyliesbaldwin.com, a na Tviteru je možete naći pod imenom @natyliesb.
Izvor: Consortium News
