Piše: Vuk Bačanović
Kampanja odgovora na usvajanje Nacrta rezolucije UN o genocidu u Srebrenici sa sloganom “Mi nismo genocidan narod” sa potpisom Srbije i Srpske je, bez ikakvog pretjerivanja, nešto najbizarnije što je iznjedrila laboratorija za proizvodnju gluposti i laži Aleksandra Vučića. Ne samo zbog toga što spomenuta rezolucija – ma kako bila, zlonamjerna, licemjerna i maligna za regionalne odnose – takvu inkriminaciju eksplicitno ne sadrži, već zbog toga što negacija genocidnosti srpskog naroda u obliku koji je osmislio Vučić upućuje na to da takvi narodi zaista postoje, samo mi, eto, nismo od takve sorte. Drugim riječima, Vučićeva laboratorija za destilaciju kretenizma nam poručuje da to što nismo genetski programirani za genocid, ne znači da to, eventualno, ne bismo mogli postati, što je otprilike jednako mogućnosti da se kolektivno pretvorimo u vampire, gobline, trolove ili neke druge mitske manifestacije nečiste sile. U ovom slučaju, objašnjavanje ribama da voda nije suha, loše glumljenje kneza Lazara uz patrijarhovu asistenciju, ogrtanje zastavama i drugi, do zla boga, patetični performansi, nisu ništa drugo do prihvatanje stigme koju Amerikanci i Nijemci nevješto negiraju da nam je urezuju na čelo i to loše sročenom i sterilnom rezolucijom.
Sve je to, između ostalog, posljedica nedostatka onoga što Vučićeva vlast duže od deceniju iz petnih žila pokušava da dokaže: da ima bilo kakvu nacionalnu strategiju. Uzmimo samo slučaj Srebrenice. Ukoliko je stav Srbije zaista takav da je haška presuda Radislavu Krtiću ima isključivo težinu intepretacije grupe pravnika, a ne pravno mišljenje međunarodnog suda, zbog čega onda Narodna skupština Republike Srbije nije poništila vlastitu deklaraciju o Srebrenici iz 2010. u kojoj se kaže da se “najoštrije osuđuje zločin izvršen nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici jula 1995. godine, na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde, kao i sve društvene i političke procese i pojave koji su doveli do formiranja svesti da se ostvarenje sopstvenih nacionalnih ciljeva može postići upotrebom oružane sile i fizičkim nasiljem nad pripadnicima drugih naroda i religija”?
Ukoliko se držimo priglupog slogana “Mi nismo genocidan narod”, da li formulacija “na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde” znači da smo sami sebe takvia proglasili još 14 godina prije američko-njemačke UN rezolucije, ali smo se u međuvremenu predomislili? Ili, ako je stav Srbije da zločin u Srebrenici ne može nositi pravnu kvalifikaciju genocida, zbog čega onda kampanja negacije nečega za šta država ionako ima stav da se nije dogodilo? Jedini smisleni odgovor je da stava nema. Pa je u tom smislu još bizarniji očigledni Vučićev nalog Milanu Kneževiću da svoju podršku Vladi Crne gore uslovljava donošenjem rezolucije o genocidu u Jasenovcu kao kontramjere podršci crnogorske vlade Rezoluciji UN-a o Srebrenici. Jer ako se Jasenovac kao jedno od mjesta utvrđenih mjesta genocida nad srpskim narodom proglašava pandanom zločinu u Srebrenici, onda to opet znači da se on implicitno priznaje kao zločin genocida. Štoviše, šteta je još veća, jer samo imenovanje rezolucije po Jasenovcu, jeste redukcija istorijske činjenice genocida nad srpskim narodom na cijeloj teritoriji NDH, te doprinosi tezi o mogućnosti “lokalnog genocida” u Srebrenici koja se, navodno, nastoji osporiti.
U tom smislu, jedino u čemu su Vučić i njegovi poslušnici sposobni jeste miniranje bilo kakvog oblika srpskog nacionalnog konsenzusa. Problemi se ne rješavaju, već se pristupa generisanju nepostojećih, kako bi se isti tobože herojski rješavali, dok se, u stvarnosti energija i resursi troše isključivo na trivijalnosti i najbizarnije politikanstvo, a koji su već decenijama glavne alatke samosabotaže srpskih nacionalnih interesa. Dok nova/stara hrvatska ekstremno-desničarska vlast kao kosponzor rezolucije u Srebrenici čini sve kako terminologija “genocid nad Srbima” nikada ne bi dobila međunarodnu afirmaciju i dok Amerikanci otvoreno prijete Međunarodnom sudu u Hagu jer se usudio baviti izraelskim zločinima, Vučićev establišment pod palicom ambasadora Kristofera Hila, vlastitom narodu u Srbiji i van nje objašnjavaju kako nije genocidan. Drugim riječima, Vučić i njegovi slijepi poslušnici u Srpskoj i Crnoj Gori se ponašaju poput vatrogasaca koji zapaljenu kuću gase pišući transparente tipa: “Mi nismo piromani”, “Mi nismo izumitelji vatre”, “Vatra se ne sastoji od vode” i tome slično. Referišući se na Molijera, Andre Gliksman piše da “idiot uvijek pobjeđuje”, jer se “svijest da gubi ne nalazi u njegovom vidnom polju, on se pobjednosno baškari u svom ludilu, a na okolini je da ga kruniše kao umišljenog kralja u zemlji njegovog umišljanja.” Dok je to tako, mi nismo genocidan narod, mi (ni)smo idioti.
