Piše: Milorad Durutović
Kada jedan od junaka iz romana Fjodora Dostojevskog kaže da će ljepota spasiti svijet, taj genije nije mogao ni slutiti da će „ljepota“ u 21. vijeku postati dominantno kozmetička kategorija.
Međutim, sterilisanje ideje o ljepoti ne znači da je uljepšavanje ljudskog tijela izbačeno iz domena ontologije i metafizike. Misao o ljepoti unutar kozmetičko-farmakološke industrije sadrži supstancu vječnosti, klicu besmrtnosti. To je adut! To što za sada imamo preparate i opipljive dokaze da čovjek može izgledati mlado u dubokoj starosti – da može proslaviti stoti rođendan ljepši nego ikada; najzad, umrijeti star, a tako mlad – ne može se smatrati tek utješnom nagradom. To je tek korak ka većoj ambiciji: da se, uz vječnu mladost, obezbijedi i sama besmrtnost.
Iako su biotehnolozi već propisali poželjne obrasce „izgledanja“ i „ontoloških očekivanja“ – olakšavajući nam, tako, puteve ka poslovnom i ljubavnom uspjehu – ključna ideja novokozmetičara sadržana je u marketingu besmrtnosti, ili bar produženog ljudskog vijeka. Ta ideja je današnjem čovjeku podjednako primamljiva kao što je to nekada bila našem bratu Gilgamešu, koji je prije nekoliko hiljada godina izgubio travku besmrtnosti. Uvijek neko bogotraženje. Ali napredujemo, zar ne!? Bar su smrt i starost zamijenili mjesto.
