Razgovarao: Benjamin Hart
Prevod: Žurnal
Iran, a ne Ukrajina, trenutno se nalazi u središtu nestabilne američke spoljne politike. Ali iako su Sjedinjene Države usmjerile pažnju na druga žarišta, Ukrajina ne samo da uspijeva da održi svoje pozicije nego u pojedinim segmentima i preuzima inicijativu. Njena vojska sve češće diktira tempo borbi na istoku zemlje, gdje su manje ruske i ukrajinske jedinice zaglavljene u gotovo paklenom obliku hibridnog ratovanja zasnovanog na masovnoj upotrebi dronova. Ukrajina i dalje nanosi velike gubitke ruskim snagama, a povremeno uspijeva da povrati i manje dijelove teritorije koje je izgubila tokom prethodnih godina, iako se čini da su ozbiljniji proboji fronta gotovo nemogući.
Možda je još značajnije to što je Ukrajina uspjela da dronovima i raketama pogađa ciljeve duboko u unutrašnjosti Rusije, pa čak i u Moskvi, što je uznemirilo Vladimira Putina i javnost umornu od rata. Ipak, naftna kriza izazvana ratom u Iranu pružila je Rusiji privremeni ekonomski predah. (U međuvremenu, ukrajinsko iskustvo u razvoju i upotrebi dronova iznenada je postalo veoma traženo na Bliskom istoku.) Istovremeno, dok Rusija nastavlja da bombarduje Kijev i druge gradove širom Ukrajine, dva njena najintenzivnija napada dogodila su se upravo posljednjih dana, uključujući i razoran baražni udar u subotu uveče.
Od početka ruske invazije povremeno sam razgovarao sa Majklom Kofmanom, višim saradnikom Fondacije Karnegi za međunarodni mir i, vjerovatno, vodećim američkim stručnjakom za ovaj sukob. Prošle sedmice ponovo smo razgovarali o poboljšanom položaju Ukrajine, njenim najvećim slabostima i pitanju da li bi kraj rata mogao biti na vidiku u dogledno vrijeme.
U nekim vašim nedavnim intervjuima govorili ste da su borbe u ovom ratu danas neorganizovanije i raspršenije nego ikada ranije. Kako front izgleda u ovom trenutku?
Danas je mnogo teže kartografski prikazati stvarno stanje na frontu jer više ne postoje jasne i neprekidne linije odbrane. Položaji su često isprepleteni, naročito u urbanim sredinama, a između dvije strane prostire se široka „siva zona“ u kojoj obje strane tvrde da imaju izvjesno prisustvo. Međutim, samo prisustvo ne znači nužno i stvarnu kontrolu nad terenom.
Ekonomist: Ukrajina izmešta jezgro svoje industrije na zapad zemlje
Uz to, gustina pješadijskih snaga na liniji fronta prilično je mala, posebno na ukrajinskoj strani. Zbog toga je popularna predstava od prije nekoliko godina — da ovaj rat liči na Prvi svjetski rat, samo sa rovovima i dronovima — jednostavno netačna. Prostor borbenih dejstava ne izgleda tako već najmanje godinu do godinu i po dana, ako je ikada uopšte i izgledao.
Naravno, i dalje postoje odbrambeni položaji, linije odbrane i različite prepreke, ali njihova stvarna uloga jeste da uspore ili izlože neprijateljsku pješadiju i vozila, koja se potom uglavnom uništavaju dronovima, artiljerijom i minama. To nisu rovovi i utvrđenja koje brani veliki broj vojnika. U ovom trenutku najvažnije nadmetanje vodi se za prevlast u onome što se kolokvijalno naziva „zonom uništenja“, odnosno za nadmoć u upotrebi dronova na frontu.
Strana koja ima prednost i u kvalitetu i u količini upotrebljenih dronova može da diktira inicijativu i da potisne protivničke dronske jedinice i artiljeriju koja ih podržava. Danas se kontrola nad prostorom ne pomjera prvenstveno tako što jedna pješadija juriša na položaje druge, već tako što jedna strana uspije da efikasno suzbije i istisne protivničke dronske jedinice i artiljerijske snage koje stoje iza njih.
Da li je uopšte moguće da Rusija ostvari značajniji napredak u ovakvom obliku ratovanja?
Vrlo je malo vjerovatno. Ruska vojska ove godine, za sada, ostvaruje osjetno slabije rezultate nego prošle. Tempo napredovanja jedva dostiže polovinu onoga što je bio u isto vrijeme 2025. godine. Rusija ne gubi nužno kontrolu nad teritorijama koje drži, ali ih svakako ne osvaja brzinom koja bi se mogla smatrati značajnom, pogotovo ako se imaju u vidu veliki gubici koje trpi pokušavajući da napreduje. Način na koji ruska vojska već izvjesno vrijeme vodi rat predstavlja suštinski kompromis. Taktika infiltracije i napadi lako motorizovanih jedinica sa malim brojem pješadinaca jednostavno nisu sposobni da stvore operativno značajne proboje. Zbog toga, čak i kada dođe do lokalnog probijanja ukrajinske odbrane, ruska vojska nije u stanju da to iskoristi, razvije zamah i pretvori ga u nešto veće. Ukrajinske snage tada uspijevaju da stabilizuju situaciju, a sve češće i da pokrenu protivnapade.
Međutim, ovakav način ratovanja omogućava ruskoj vojsci dvije važne stvari. Prvo, omogućava joj da održava ofanzivna dejstva tokom veoma dugog perioda godine. Ili barem joj je to omogućavao do ove godine. Suprotno uobičajenim prikazima u medijima, ne postoji nikakva posebna proljećna, ljetna ili jesenja ofanziva. Riječ je o jednoj jedinstvenoj ofanzivi koja praktično ne prestaje, osim tokom kratkog perioda zime.
Ciklus ruskih ofanzivnih operacija u ovom ratu izgleda otprilike ovako: tokom marta i aprila dominiraju mehanizovani napadi. Potom, kada se vrate vegetacija i prirodni zaklon na terenu, ruska vojska prelazi na taktiku infiltracije, koja je efikasnija i dovodi do manjih gubitaka. Takav način borbe traje otprilike do oktobra. Kada vremenski uslovi ponovo postanu nepovoljni, a dronovi izgube dio svoje efikasnosti, ruske snage se vraćaju mehanizovanim napadima. To obično traje do novembra i decembra.
Kada se posmatra ukupan tok borbenih operacija, može se uočiti jedan važan trend. Prošle godine ruski gubici počeli su približno da se izjednačavaju sa mjesečnim tempom regrutovanja novih vojnika. Zbog toga Rusija više nije u stanju da stvara značajnije rezerve niti da širi brojnost svojih snaga.
Istovremeno, ukrajinska vojska uspješno se prilagođava ruskim taktikama. Zbog toga ruske snage koje pokušavaju da se 2026. godine bore na isti način kao 2025. postižu osjetno slabije rezultate. Suočavaju se i sa padom kvaliteta sopstvenih jedinica i sa stalnim napretkom ukrajinskih snaga u upotrebi dronova i organizaciji odbrane — iako se i same ukrajinske jedinice i dalje suočavaju sa nedostatkom ljudstva i nepostojanjem čvrstih i neprekidnih odbrambenih linija.
O nedostatku ljudstva u ukrajinskoj vojsci razgovarali smo i ranije kao o jednom od njenih najvećih problema. Da li su dronovi uspjeli da nadoknade taj nedostatak?
Mislim da je riječ o spoju više faktora. Prije svega, stanje sa ljudstvom u ukrajinskoj vojsci donekle se popravilo. Tokom zime situacija se stabilizovala i broj ukrajinskih snaga na liniji fronta više ne opada kao što je to bio slučaj prošle godine. To nije dramatično poboljšanje, ali svakako jeste značajno.
Njuzvik: Tulsi Gabard objavila mapu rizičnih ukrajinskih bioloških laboratorija
Drugo, Ukrajina je tokom prošle i ove godine imala vremena da pripremi odbrambene položaje koji, u kombinaciji sa sve snažnijim dronskim snagama, ruskoj vojsci nameću veoma ozbiljan i teško savladiv sistem dejstva dronova. To je ono što bi se moglo nazvati svojevrsnom „zonom poraza“. Drugim riječima, iako je prisustvo ukrajinskih snaga na samoj liniji fronta prilično oskudno, one su i dalje u stanju da kontrolišu teren zahvaljujući dronovima, artiljeriji i unaprijed pripremljenim odbrambenim položajima.
Zbog toga ruska vojska ove godine postiže slabije rezultate pokušavajući da primjenjuje iste taktike kao prošle godine i vjerovatno će morati da traži neki novi pristup. Međutim, nisam siguran šta bi to moglo biti, jer je ukrajinska vojska u međuvremenu počela ozbiljno da ulaže u ono što se naziva „udarima srednje dubine“.
Riječ je o sposobnosti da se dejstvuje na većoj operativnoj dubini, daleko iza linije fronta, u ruskoj pozadini, gdje su ruske snage do sada bile relativno bezbjedne u organizovanju logistike, komandovanja, upravljanja i drugih pratećih aktivnosti. Zato se težište ukrajinskog pristupa sada pomjera u tom pravcu. Iako je na taktičkom nivou već izvjesno vrijeme prisutna približna ravnoteža u takozvanoj „zoni uništenja“, Ukrajina postepeno širi tu zonu duboko u rusku pozadinu. Mislim da će to ove godine stvoriti ozbiljne probleme ruskim vojnim operacijama.
Sada dobijamo i jasniju sliku o ruskim gubicima. Postoje nedavne procjene da su oni dostigli oko 350.000 poginulih vojnika.
I više od toga.
Koja je vaša procjena?
Nemam precizan broj, ali moja lična procjena je da je broj poginulih veći od 400.000.
Nevjerovatno. Zar to ne počinje da se osjeća i na samom frontu? Koga Rusija uopšte može da regrutuje bez nove mobilizacije, za koju znam da je Putin ne želi da sprovede?
S jedne strane, čini se da je ruski regrutni priliv tokom posljednjih nekoliko mjeseci manji nego što je bio 2025. godine. Međutim, regrutovanje je tradicionalno slabije tokom zime, a zatim ponovo raste tokom ljeta i jeseni.
Rekao bih – a možda će vas to iznenaditi – da je ruska vojska prošle godine uglavnom uspjela da ispuni svoje ciljeve u pogledu popune ljudstva. To je postignuto kombinacijom unosnih ugovora, visokih novčanih naknada i bonusa, ali i čitavog niza prinudnih mehanizama.
Na primjer, policijski službenici dobijaju novčane nagrade za svaku osobu protiv koje je pokrenut postupak, a koja umjesto da rizikuje ishod pred ruskim pravosudnim sistemom pristane da potpiše ugovor i ode u vojnu operaciju. Postoji čitav niz sličnih šema.
Međutim, mehanizam kojim Rusija stvara nove snage – taj sistem koji je uspostavljen kako bi nadoknađivao gubitke u ratu – očigledno se sve teže nosi sa zadatkom da proizvede isti broj ljudi kao što je to činio 2024. i 2025. godine. Dakle, problemi postoje, ali i dalje ima priličan broj ljudi koji su spremni da potpišu ugovore i stupe u vojsku.
Problem je u tome što, iako količina ljudstva još postoji, njegov kvalitet već nekoliko godina neprekidno opada.
Ruski način ratovanja u velikoj mjeri se oslanja na stalno obnavljanje jurišnih jedinica koje se koriste u ovim taktikama infiltracije. Te jedinice se nakon kratkog vremena gube ili iscrpe, a zatim ih već poslije nekoliko sedmica zamjenjuju novi ljudi koji su tek nedavno potpisali ugovor i koji su, u najboljem slučaju, prošli dvije sedmice obuke – a ponekad i manje od toga.
Rusija već godinama uspijeva da teroriše ukrajinske gradove raketnim i dronskim napadima i to nastavlja da čini. Ali Ukrajina sve češće uspijeva da dronovima prodre kroz rusku protivvazduhoplovnu odbranu duboko u unutrašnjost zemlje. Pogađa energetsku infrastrukturu, vojne objekte, a donekle i civilne ciljeve. Kako i zašto se to dešava upravo sada?
Odgovor je prilično jednostavan. Prije svega, to je posljedica značajnog povećanja broja dronova velikog dometa koje Ukrajina danas proizvodi i može da upotrebljava na mjesečnom nivou. Obim pojedinačnih napada postao je mnogo veći, a uz udarne dronove koristi se i veliki broj mamaca, što ruskoj protivvazduhoplovnoj odbrani predstavlja ozbiljan izazov.
Drugo, primjetan je značajan kvalitativni napredak u odnosu na 2024. godinu. Ukrajina neke od ovih napada izvodi daleko sofisticiranije nego ranije.
I konačno, ukrajinska kampanja udara duž linije fronta stvorila je dodatne probleme ruskoj protivvazduhoplovnoj odbrani. Sadašnji intenzitet napada dovodi do iscrpljivanja zaliha municije za ruske sisteme kratkog dometa. Zanimljivo je da se sa sličnim problemom ukrajinska vojska suočila još 2024. godine i morala je da pronađe načine da mu se prilagodi.
Jurij Kotenok: Rat u Ukrajini Rusiju spustio na zemlju i otvorio oči za mnoge stvari
Rusija jednostavno nema dovoljno sistema protivvazduhoplovne odbrane da istovremeno pokrije čitavu dužinu i dubinu ovog ogromnog fronta, zaštiti Moskvu kao politički najvažniji centar i brani razgranatu energetsku infrastrukturu širom zemlje.
U ovom slučaju, veličina Rusije – koja je kroz istoriju često predstavljala prednost – postala je izvjesna slabost. Prostor zemlje je toliko ogroman da udarni dronovi i krstareće rakete relativno lako mogu da pronađu i iskoriste koridore kroz rusku protivvazduhoplovnu odbranu.
Zbog toga je Rusiji danas veoma teško da istovremeno štiti snage na frontu, pozadinske logističke centre, Moskvu i brojne energetske objekte raspoređene širom zemlje.
Tako se sve više spajaju dva procesa: rastući pritisak na rusku protivvazduhoplovnu odbranu i stalno unapređivanje ukrajinskih sposobnosti za udare velikog dometa. Upravo ta kombinacija omogućava Ukrajini da vodi sve efikasniju kampanju udara duboko u ruskoj pozadini.
U našim ranijim razgovorima govorili smo o tome kako Sjedinjene Države nisu dozvoljavale Ukrajini da njihovim oružjem izvodi duboke udare po teritoriji Rusije i kako su joj nametale različita ograničenja. Postojalo je stalno nadgornjavanje u kojem je Zelenski od Bajdena, a potom i od Trampa, tražio dozvolu za šire djelovanje. Ali ovi novi udari djeluju kao domaći proizvod, nezavisan od zapadnog naoružanja. Da li je to tačno?
Mislim da jeste, i to je prilično opravdan zaključak. U ovoj fazi ogromna većina udara — ako ne i praktično svi — izvodi se dronovima i krstarećim raketama proizvedenim u Ukrajini.
Ukrajina nastoji da dodatno poveća proizvodnju sopstvenih krstarećih raketa koje se lansiraju sa zemlje, kao i različitih vrsta udarnih sredstava velikog dometa namijenjenih jednokratnoj upotrebi. Ipak, većina ovih napada i dalje se izvodi velikim brojem udarnih dronova jednosmjernog dejstva.
Trampova administracija više ne prodaje oružje direktno Ukrajini, već ga prodaje saveznicima u NATO-u koji ga potom prosljeđuju Ukrajini. Ali da li je Ukrajini to oružje danas uopšte potrebno u mjeri u kojoj joj je bilo potrebno ranije?
Ovi udari se, između ostalog, izvode zahvaljujući zapadnom kapitalu, koji je Ukrajini i dalje neophodan. Zato je bilo veoma važno što su evropske zemlje prošle godine emitovale evroobveznice kako bi pomogle finansiranje i održavanje ratnih napora.
Bez zapadnog kapitala udruženog sa ukrajinskom odbrambenom industrijom ne bi bilo moguće ostvariti ovako značajan rast proizvodnje dronova.
Pored toga, vjerovatno postoji i određeni oblik obavještajne podrške zapadnih država koji pomaže u planiranju i izvođenju ovih udara. Ipak, mislim da u ovoj fazi veliki dio tih operacija samostalno izvode ukrajinske jedinice specijalizovane za udare dronovima.
Koliko mi je poznato, Sjedinjene Države i dalje imaju važnu ulogu u podršci Ukrajini kada je riječ o dostavljanju obavještajnih podataka i koordinaciji vojne pomoći kroz grupu Security Assistance Group Ukraine (SAG-U), koja djeluje uporedo sa misijom NATO Security Assistance and Training for Ukraine (NSATU), još jednim koalicionim mehanizmom podrške.
Najvažnije što Sjedinjene Države danas obezbjeđuju jesu presretačke rakete za sisteme Patriot. Te rakete su veoma skupe, složene za proizvodnju, ali ostaju od ključne važnosti za ukrajinsku odbranu od balističkih raketa.
Naravno, tu su i rezervni dijelovi, komponente i tehnička podrška za brojne sisteme koji su već isporučeni ukrajinskoj vojsci i koji bez takve logističke podrške ne bi mogli dugoročno da ostanu u upotrebi.
Koliko je rat sa Iranom poremetio tu situaciju? Znam da su sistemi Patriot i drugo naoružanje prebačeni na Bliski istok.
Mislim da mnogi koji pažljivo prate ovaj rat očekuju mogućnost da američko Ministarstvo odbrane, nakon okončanja rata sa Iranom, saopšti da novoproizvedenu municiju mora prvenstveno da usmjeri na popunu sopstvenih zaliha.
Do sada nisam čuo da je došlo do obustave isporuka Ukrajini. Međutim, sve češće se među američkim saveznicima čuju upozorenja da bi moglo doći do velikih kašnjenja u isporuci različitih sistema koje su kupili od Sjedinjenih Država i da ih, u pojedinim slučajevima, možda neće dobiti još godinama.
Ako Rusija nastavi da se suočava sa teškoćama, postoje li neke druge taktike koje vas zabrinjavaju? Ne mislim na nuklearno oružje, već pretpostavljam da će u nekom trenutku pokušati da promijeni strategiju.
Mislim da se s pravom može reći da način na koji ruska vojska trenutno vodi rat daje sve slabije rezultate. To je već bilo vidljivo prošle godine.
Ruski vojni i politički vrh već duže vrijeme polazi od pretpostavke da će, ako održava pritisak duž širokog fronta – umjesto da pokreće velike i jasno ograničene ofanzivne operacije – postepeno iscrpiti ukrajinsku vojsku. Drugim riječima, oslanjaju se na veliki broj manjih, ali neprekidnih borbenih dejstava visokog intenziteta duž čitavog fronta, sa nadom da će to na kraju dovesti do sloma ukrajinske odbrane.
Lorenco Berti: Slučaj mitropolita Arsenija i progon Pravoslavne Crkve u Ukrajini
Do toga, međutim, nije došlo. Naprotiv, sada izgleda sve manje vjerovatno da će se to dogoditi, naročito ako se uzme u obzir način na koji Rusija ratuje i sposobnost ukrajinske vojske da se prilagođava.
Ipak, postoji jedan sve veći izazov, a to je ruska kampanja udara na kritičnu infrastrukturu Ukrajine.
Tokom prošle jeseni i zime Rusija je sprovodila dugotrajnu kampanju udara usmjerenu na ukrajinsku elektroenergetsku mrežu, proizvodnju električne energije i sisteme grijanja koji zavise od prirodnog gasa. Mnogi ukrajinski gradovi upravo od tih sistema zavise tokom zimskih mjeseci.
To je, uzgred, bila jedna od najtežih zima koje je Ukrajina doživjela u posljednjih mnogo godina. Nažalost, ti napadi nanijeli su ozbiljnu štetu, a dio oštećenja je praktično nepopravljiv. Zbog toga se postavljaju važna pitanja o tome kako će Ukrajina funkcionisati i prilagoditi se ukoliko rat uđe u još jednu zimsku sezonu.
Prateći ovaj rat još od perioda koji je prethodio samoj invaziji, uvjeren sam da će Ukrajina preživjeti i narednu zimu. Ali važno je da ne budemo pretjerano opsjednuti taktičkom situacijom na liniji fronta i da ne izgubimo iz vida drugi rat koji se paralelno vodi – rat udarnih kampanja između dvije države.
Na kraju krajeva, državu čine njeni ljudi i njena privreda. Čak i kada govorimo o odbrambenoj industriji, o kojoj smo maločas razgovarali, Ukrajina veliki dio onoga što joj je potrebno za svakodnevno vođenje rata proizvodi sama. Ali sve to zavisi od pristupa električnoj energiji, vodi i od ljudi koji uopšte mogu da rade u tim industrijama.
Zato mislim da je druga velika ruska opklada upravo to da, čak i ako ne postignu odlučujući uspjeh na frontu, mogu slomiti Ukrajinu sistematskom kampanjom udara.
S jedne strane, to nije naročito dobra opklada. Istorija bombardovanja nam iznova pokazuje da udarne kampanje, ukoliko nisu praćene uspjesima na kopnenom ratištu, rijetko same po sebi donose željene rezultate. I Sjedinjene Države su, mislim, nešto slično naučile kroz svoju kampanju udara protiv Irana. Takvi napadi mogu da postignu mnogo, ali kada je riječ o velikim političkim ciljevima rata, precizni udari velikog dometa i bombardovanja obično ne donose onoliko koliko ljudi očekuju.
Ipak, sve više me zabrinjava nešto drugo: stalni rast broja udarnih dronova jednosmjernog dejstva koje ruska vojska koristi. Danas ih u prosjeku upotrebljava oko 6.500 mjesečno, a uz to dolazi i sve veći broj balističkih raketa koje je teško presretati i protiv kojih trenutno ne postoje jeftina i široko dostupna odbrambena rješenja.
Proveli ste dosta vremena u Ukrajini. Ne znam kada ste posljednji put bili tamo.
Od februara do marta.
Kada je Ukrajina prije nekoliko godina bila u znatno težoj poziciji na frontu, sjećam se da su mnogi Ukrajinci bili otvoreniji za ideju primirja, pa čak i za ustupanje dijela teritorije, samo da bi se rat okončao. Danas je njihov položaj bolji, ali Rusija i dalje ubija veliki broj civila. Na osnovu onoga što ste vidjeli i čuli, kolika je trenutno spremnost za pregovore?
Ukrajina je objektivno u boljem položaju. Zapravo, bila je u vidljivo boljem položaju još prošle godine. Mislim da percepcija na Zapadu tek sada sustiže stvarnost koja je na frontu postojala tokom jeseni i zime.
Posljednji put kada se činilo da se ukrajinska situacija ozbiljnije pogoršava bilo je u jesen 2024. godine. Nakon toga došlo je do stabilizacije i već skoro godinu i po dana Ukrajina postiže rezultate koji su dosljedno bolji od očekivanih.
Mislim da ukrajinsko političko rukovodstvo prilično realno sagledava vojnu situaciju i izglede zemlje. Upravo zato ne postoji osjećaj očajanja niti uvjerenje da je Ukrajina u bezizlaznom položaju. A to je i razlog što nema naročite spremnosti da se prihvati sporazum ili primirje pod teškim i neprihvatljivim uslovima.
Što se tiče ukrajinskog stanovništva, tu mogu ponuditi samo lično analitičko zapažanje. Utisak koji stičem jeste da su ljudi istovremeno i iscrpljeni i odlučni.
Niko ko ulazi u petu godinu ovako razornog konvencionalnog rata, koji je Ukrajini nanio ogromne ljudske i ekonomske gubitke, ne želi da rat traje u nedogled. Ali isto tako, malo ko je spreman da se odrekne onoga što Rusija zahtijeva ili da kapitulira pred tim zahtjevima.
Jedan od problema jeste i to što je ruska pregovaračka pozicija, iskreno govoreći, i dalje nerazumna. Ona nije usklađena sa stvarnim rezultatima koje Rusija postiže na bojištu. Više odražava ono što bi Moskva željela da je postigla nego ono što je zaista postigla.
Znam da ne volite da se bavite političkim prognozama, ali ako Rusija nastavi da postavlja maksimalističke zahtjeve, a Ukrajina ne želi da ih prihvati, kuda to vodi? Da li ostajemo tamo gdje smo već dvije godine — bez izgleda za bilo kakav dogovor?
Ovaj rat je prerastao iz rata iscrpljivanja u rat iscrpljenosti. U izvjesnom smislu, obje strane sada igraju na vrijeme. Još od prošle godine smatram da vrijeme sve manje radi u korist Rusije.
A upravo je to bila njihova glavna opklada — da imaju daleko više ljudi od Ukrajine, da mogu da vode rat koliko god žele i da će se Zapad na kraju umoriti.
Tako je. Rusija je imala veći mobilizacioni potencijal i prednost u materijalnim resursima. Uživala je kontinuiranu podršku Kine, a kasnije i Sjeverne Koreje.
U suštini, ruska procjena bila je da će se dogoditi jedna od dvije stvari: ili će se ukrajinski front srušiti, ili će se raspasti zapadna podrška Ukrajini, što bi za Rusiju imalo gotovo isti ishod.
Međutim, nijedna od te dvije pretpostavke nije se pokazala tačnom tokom proteklih nekoliko godina.
Mislim da je najizgledniji scenario da nas očekuje još najmanje jedna godina rata i da će se sukob prenijeti i u 2027. godinu. Upravo to pretpostavljaju mnoge moje ukrajinske kolege.
Naravno, postoji mogućnost da Putin u nekom trenutku promijeni procjenu onoga što je realno moguće postići u ovom sukobu.
Kada politički lideri jednom uđu u dugotrajan rat, ulozi i cijena postaju toliko veliki da im je veoma teško da priznaju kako zapravo nemaju realnu šansu da ostvare ono što su naumili. Tada počinju da se nadaju da će se nešto promijeniti u njihovu korist ako samo dovoljno dugo nastave rat.
Ponekad se to zaista dogodi, ali mnogo češće ne dogodi. U većini slučajeva samo nastavljate da trošite dobre resurse i dobre ljude na lošu opkladu
Zato mislim da je ukrajinska strategija usmjerena na to da ovaj rat učini besmislenim za Rusiju i da vremenom navede Moskvu da suštinski revidira svoju sadašnju pregovaračku poziciju i približi je nečemu što bi Ukrajina mogla prihvatiti.
Istovremeno, Ukrajina nastoji da obezbijedi bezbjednosne garancije Sjedinjenih Država koje bi poduprle svaki budući sporazum. Jer svi razumiju da bilo kakav dogovor sa Rusijom vjerovatno neće biti trajan sve dok je Putin na vlasti.
Da li imate predstavu kakav bi sporazum bio prihvatljiv za Ukrajinu?
Problem sa pristupom koji je zauzela Trampova administracija jeste to što je pregovore u velikoj mjeri svela na formulu „teritorija u zamjenu za bezbjednosne garancije“.
Fokus je prije svega stavljen na preostalih oko 24 procenta Donjecke oblasti koji nisu pod ruskom kontrolom. U suštini, predlaže se model po kojem bi Ukrajina ustupila teritoriju Rusiji, a ta oblast bi eventualno dobila neki poseban ekonomski status. Zauzvrat bi Ukrajina dobila američke bezbjednosne garancije.
Problem je što ovaj rat nikada nije bio samo pitanje Donjecka i ne može se riješiti jednostavnom razmjenom teritorije.
Niko ne može garantovati da Rusija, nakon što dobije Donjeck, kasnije neće ponovo pokrenuti rat i zatražiti nove teritorijalne ustupke.
Još veći problem su zahtjevi Moskve koji se tiču ukrajinskog suvereniteta. Rusija traži ograničenja veličine ukrajinskih oružanih snaga, ograničenja u pogledu pristupanja zapadnim organizacijama poput NATO-a i čitav niz drugih uslova koji prevazilaze pitanje same teritorije.
Zato je pogrešno svoditi čitav razgovor isključivo na teritorijalna pitanja, jer sama teritorija neće obezbijediti trajno primirje.
I konačno, ljudi koji razmatraju moguće mirovne sporazume često previde jedno tehnički veoma složeno pitanje — pitanje redoslijeda sprovođenja dogovora.
Upravo je to jedan od razloga zbog kojih je propao sporazum Minsk II.
Moguće je napisati sporazum koji na papiru izgleda prihvatljivo svim stranama, ali koji je u praksi nemoguće sprovesti zbog sporova oko toga ko šta treba da uradi prvi.
Ko se prvi povlači? Sa kojih položaja? Da li je neophodan referendum prije primirja? Ili tek nakon njega?
Takva pitanja na prvi pogled djeluju suvoparno i tehnički, ali su u stvarnosti daleko bolji pokazatelj trajnosti bilo kog sporazuma nego procjene o iskrenosti ili dobroj volji političkih lidera.
Imate li još neku završnu misao o ovom ratu?
Jedino što bih dodao jeste izvjesna doza opreza i neizvjesnosti.
Ljudi treba da imaju na umu da su ratovi po svojoj prirodi nestabilni sistemi. Mi obično pokušavamo da predvidimo kuda će se rat kretati na osnovu onoga što se do sada dešavalo. Ali to nije uvijek pouzdan pristup.
Taktike i tehnologije u ovom ratu mijenjaju se otprilike svaka tri do četiri mjeseca, jer se obje strane neprestano prilagođavaju jedna drugoj i nastoje da uvedu nove inovacije. Istovremeno postoji čitav niz spoljnih faktora koje je veoma teško predvidjeti. Dobar primjer je američki rat sa Iranom, koji može značajno uticati na tok ovog sukoba, a čije posljedice danas nije lako procijeniti.
Drugim riječima, drugi sukobi u svijetu neće čekati da se ovaj rat završi kako bi se razvijali sopstvenim tokom.
Sve ovo o čemu sam danas govorio zasniva se na pretpostavci da ostale okolnosti ostanu približno iste.
Ali isto tako znamo da je jedino što se u ovom ratu može sa sigurnošću predvidjeti to da će se okolnosti nastaviti mijenjati.
Zato bih bio veoma oprezan prema bilo kakvim kategoričnim tvrdnjama o tome kako će ovaj rat izgledati za šest mjeseci ili za godinu dana. Istorija nas uči da su upravo u dugotrajnim ratovima najveća iznenađenja često dolazila onda kada su svi bili uvjereni da već znaju u kom pravcu se događaji kreću.
Izvor: Njujork Magazin
