Piše: Vuk Bačanović
Prema svjedočanstvu Mileve Gaćeše Pićan, ličke Srpkinje, čiji je otac 1941. umro od posljedica višednevnog ustaškog mučenja i premlaćivanja, Blagoje Jovović i grupa saradnika u koje se ubrajala i ona sama, odlučili su davne 1957., u dalekoj Argentini, uzeti pravdu u svoje ruke i likvidirati ustaškog poglavnika Antu Pavelića, koji se, poput drugih odbjeglih nacista, krio u ovoj zemlji.
Zavjerenici su postigli svoj cilj iako je Pavelić bio teže ranjen sa dva metka Blagoja Jovovića, a ne ubijen.
Dvije godine kasnije umro je u strašnim mukama u Madridu, budući da mu je ranjavanje zakomplikovalo teški oblik šećerne bolesti od koje je patio. Međutim, identitet atentatora ostaće, iz još uvijek nepoznatih razloga, skriven do 1999., kada Blagoje Jovović, posjetivši prvi put Crnu Goru nakon drugog svjetskog rata, mitropolitu Amfilohiju Radoviću otkriva da je on bio taj.
Jovović je imao čudnu sudbinu. Oficir jugoslovenske kraljevske vojske porijeklom iz Bjelopavlića, partizanski komandant iz 13-julskog ustanka 1941, koji je 1942. u vrijeme takozvanih lijevih skretanja prišao četnicima i po okončanju rata, imigrant u Argentini. Upravo s tom čudnom sudbinom se i povezuje nedostatak informacija o atentatu iz 1957., osim da je izvršen. Prema nekim mišljenjima, Jovović je, budući samostalni strijelac, strahovao za svoju i sigurnost svoje porodice, te nije otkrio svoj identitet, dok informacije ljudi koji tvrde da su dobro obaviješteni o slučaju kažu da je iza atentata, kao što je od početka tvrdio sam Pavelić, ipak stajala jugoslovenska UDBA sa kojom je Jovović sarađivao te nije želio da za to sazna ostatak četničke emigracije.
U svakom slučaju, Blagoje Jovović je od 1999., uprkos svojoj kontroverznoj prošlosto sasvim razumljivo, postao nacionalni mit. Arhetip osvetnika. Atentator na najvećeg neprijatelja srpskog naroda u njegovoj cjelokupnoj istoriji. Murali sa njegovim likom naslikani su u mnogim gradovima, po njegovom imenu nazivaju se ulice…
Pa ipak, u kolektivno pamćenje (ne samo) srpskog naroda je manjkavo za još jednog atentatora. O kojem se, za razliku od Jovovića, do 1999. sve znalo, ali je, nemarom, kako vlasti u SFRJ, a posebno nakon njenog raspada, nepravedno zapostavljen i zaboravljen.
Maloljetni simpatizer NOB-a iz Sarajeva, Halid Nazečić, donio je u martu 1945, odluku da izvrši atentat na ustaškog logornika i zapovjednika koncentracionog logora Jasenovac, Vjekoslava Maksa Luburića, koji je u to vrijeme, u proljeće 1945, po Pavelićeim instrukcijama, vršio teror nad svim Sarajlijama za koje je sumnjao da su jugoslovenskog opredjeljenja.
Nazečić se samostalno pripremao za taj čin. Sredinom marta, Luburić je organizovao prijem u današnjoj zgradi Narodnog pozorišta na Obali. Kada je Nazečić saznao za tu priliku, poneo je pištolj i, zajedno sa još jednim simpatizerom NOB-a, probio se među okupljenim građanima ispred zgrade sarajevskog pozorišta. U trenutku kada mu se Luburić približio, Halid je pokušao da potegne pištolj i izvrši atentat. Međutim, jedan od njegovih drugova je bio ubačeni ustaški agent koji mu je spustio ruku, što su iskoristili Luburićevi tjelohranitelji, koji su ga savladali. Razoružan, odveden je u ustaški zatvor u vili Berković, u kojoj je izdahnuo nakon najmonstruoznijeg mučenja. Njegovo izmasakrirano izmučeno tijelo je po oslobođenju Sarajeva 6. aprila ekskumirano u dvorištu Luburićevog mučilišta – vile Berković.
Iako je svoj mladi život položio u borbi protiv ustaškog terora, po Nazečiću se u Sarajevu danas zove samo jedna mala zabačena ulica. Ako bi ste pitali prosječnog Sarajliju ko je bio taj čovjek, gledao bi vas blijedo. Nazečićevog imena nema u školskim udžbenicima i potpuno je izbrisano iz kolektivnog sjećanja i popularne kulture, iako se radi o činu koji se po hrabrosti može mjeriti sa onim Gavrila Principa.
Još gore je u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj. Iako je digao ruku na drugog najvećeg krvnika srpskog naroda u njegovoj istoriji, za Nazečićevo ime ne zna niko. Ne samo zbog toga što nije bio Srbin, iako bi ga mnogi zlobnici diskvalifikovali zbog same te činjenice, već svakako i zbog neopisive gomile nemara i zapuštenosti koji se danas nazivaju srpska kulturna politika.
Halid Nazečić ne samo da zaslužuje spomenik u centru svoga Sarajeva, ispred Narodnog pozorišta gdje se odigrao njegov nesebični junački čin, već kreatori srpske kulture sjećanja imaju civilizacijski moralni dug da mu se oduže u svakom većem gradu u kojem srpski narod ima većinu, ili čini barem značajan postotak stanovništva: Istočnom Sarajevu, Banjaluci, Beogradu, Podgorici…
Halid Nazečić je imao samo 17 godina kada je potegao pištolj na Maksa Luburića, a znao je da će umrijeti, uspio ili ne uspio da ga ubije. Znao je da će, u najboljem slučaju, završiti poput oca Mileve Gaćeše Pićan s početka ove priče.
Ovaj tekst nema pretenziju da ostane jedno tužno sjećanje. On ima pretenziju da preraste u inicijativu. Podignimo spomenike Halidu Nazečiću gdje god je to moguće i gdje god za to postoji prilika. Neće to biti samo spomenici jednom zaboravljenom borcu protiv mržnje i zla, već takvi koji će mržnju i zlo razgoniti onako kako to samo spomenici plemenitoj žrtvi čine.
Podignimo spomenike Halidu Nazečiću, podignimo ih svome izgubljenom dostojanstvu.
