Piše: Jasna Ivanović
Da se Aleksandra Vuković Kuč zaista ukanila da ostvari svoj naum, koji je neki dan izrekla u Skupštini Crne Gore, hajkački pozivajući poslanike da zajedno pođu na Rijeku Crnojevića, u kuću Svetoga Petra Cetinjskoga, vide ,,šta se tamo čini“ i ,,zaustave devastaciju“ koju, kako tvrdi, sistemski sprovodi SPC, vidjela bi da je adresu hajke neophodno promijeniti, ako za seljačkom hajkom, u ovom evrotrčećem vijeku, uopšte ima mjesta, je li…
Vidjela bi da se porodica Janković, na široj javnosti još uvijek nepoznate načine i svakako ne po bilo kakvoj odluci Mitropolije crnogorsko-primorske na koju nema pravo, domogla dijela Vladikine kuće i trenutno ga rekonstruiše, dok MCP nije poduzimač datih radova.
Tačni su podaci koje je u Skupštini kazala o vremenu izgradnje ljetnjikovca Svetog Petra, o odluci države iz 1950. godine kojom se ovo zdanje proglasilo kulturnim dobrom, kao i podaci da je Cetinjska opština vlasnik predmetnog zemljišta, dok MCP ima vlasništvo nad kućom. Poslanica je istakla stav da Prijestonica Cetinje mora zaštititi svoju imovinu i da se ova ,,pravna neujednačenost“ mora riješiti. Iz cjelosti njenog obraćanja moglo bi se zaključiti da je pod rješenjem zamislila oduzimanje prava vlasništva od MCP, pa smatramo efikasnim podsjećanje na ne tako davnu prošlost kada je zbog istog pitanja dobrana većina Crne Gore preplavila ulice litijskim hodom govoreći ono što se ne zaboravlja lako, osim u slučajevima namjenskog zaborava.
Kada je i na koji način dio građevine pripao tamošnjoj porodici Janković, Riječani kažu da se ne zna javno, te da ni sam blaženoga spomena mitropolit Amfilohije nije za vijeka o tome doznao istinu.
Zato bi poslanica Vuković Kuč mogla razmisliti o blagoj preformulaciji svog hajkačkog poziva, adresirati ga isključivo na nadležne institucije, koje bi, pretpostavka je, mogle da utvrde činjenično stanje i eventualnu odgovornost ,,NN lica“ iz predmetne tužbe, koje vrši radove bez adekvatnih dozvola. Takvo bi razrešenje koristilo opštem dobru, a vjerujemo i otvorilo bar još koji slučaj prisvajanja manastirske imovine diljem države, o čemu se koješta pouzdano zna u seoskim atarima, ali ne i u široj javnosti.
Na kraju, ako je nešto ovdje, kako reče poslanica – alarmantno – onda su to zjapeće rupe na krovu jednog od najstarijih riječkih spomenika kulture. Zato ne bi bilo zgoreg ni da preformulisani apel ima notu ženske solidarnosti poslanice prema sunarodnicama, monahinjama koje odnedavno žive u toj kući.
Ako, za našu poslanicu, sunarodnice i žene mogu biti one čije rize stiru buđ i vlagu sa zaštićene kuće kapavice, dok poslanica jednovremeno poziva na hajku, manirom žene iz one izreke o kući koja kapa…
