Preveo: Miloš M. Milojević
Fabrički gradovi izgrađeni u sovjetsko doba su na pogrešnom mestu u doba kada je Rusija neprijatelj.
Bez obzira na sve tvrdnje o ukrajinskom zamajcu na bojnom polju, malo je optimizma u Kramatorsku, frontovskom gradu koji je suočen sa glavnim ruskim vojnim operacijama. Trupe Vladimira Putina nalaze se na četrnaest kilometara od oboda grada, uništavajući sve što je preostalo. Vođene bombe teške više tona redovno pogađaju i razaraju stambene objekte i industrijske četvrti. Dronovi sa kamerama iz prvog lica gone vojnike i civile. Trinaestog maja grad je otpočeo izmeštanje svojih javnih spomenika.
Skoro hiljadu kilometara dalje, na obroncima planina Karpata, u toku je još jedna operacija evakuacije. „Novi Kramatorsk“ je skraćeni naziv za nastojanje da se izmesti industrijsko jezgro grada, sa svojim metalskim i mašinskim fabrikama, u Perečin, dremljivi gradić od sedam hiljada stanovnika na zapadnoj ukrajinskoj granici.
Početne faze ove operacije otpočele su 2022. godine, nedugo nakon opšte ruske invazije. Ubrzana je kako su se ruske linije primicale gradu. Malo ko misli da je ostalo mnogo vremena. NKMZ, najvažnija fabrika mašinske industrije u Kramatorsku, objavila je zatvaranje i otpuštanje ili premeštanje svojih radnika.
U Perečinu, sa polja se pomalja prostrani industrijski park. Plavo beli limeni fabrički krovovi raštrkani su po planinama. Sada je postavljen glavni put, duž kojeg kamioni idu u i iz grada; škole, obdaništa i tehničke škole i nekoliko prefabrikovanih stambenih kompleksa. Više od 3.500 hiljade veštih radnika preselilo se na zapad zemlje. Natalija Ševčenko je bila među prvima i pristigla je u grad 2023. godine sa svojim mužem. „Perečin je bio selo kada smo pristigli ovde“, kaže. „Nije bilo ni pravog puta“.
Veći deo razmeštanja platile su firme iz Kramatorska, ali gradska vlada namiruje deo troškova. Serhij Smirnoj, nekadašnji zamenik gradonačelnika Kramatorska, je sve vreme smešten u Perečinu, gde nadgleda radove. Dao je intervju zajedno sa gradonačelnikom Perečina, Ivanom Pohoriljakom, koji opisuje ova nastojanja kao „dokaz mogućnosti“: niko ranije u Ukrajini nije pokušao da premesti ceo „industrijski ekosistem“. Najveći deo ukrajinske industrije sagrađen je na „pogrešnoj“ strani zemlje, blizu granice sa Rusijom, u vreme kada se pretpostavljalo da će neprijatelj doći sa zapada. Ukoliko ukrajinske zapadne oblasti žele da postanu novo industrijsko jezgro moraće da sagrade novu infrastrukturu: puteve, mostove, energetsku i gasnu mrežu. Gospodin Smirnov nada se da će državne vlasti pomoći. Alternativa je, kaže, gora. „Ukoliko se naši iskusni inženjeri raspu naokolo – ukoliko budu otišli da rade u supermarketima, u prodavnicama – izgubićemo suštinski sve ono što smo sagradili“.
„Rame uz rame“, kako je projekat postao zvanično poznat, doneo je lokalnoj ekonomiji nove prihode i mogućnosti. „Pokušavamo da napravimo čvorište koje bi okupilo visokokvalifikovane inženjere iz Ukrajine“, kaže gospodin Pohoriljak. Nove tehničke škole obučavaju lokalnu omladinu kojoj se nudi dobro plaćena praksa u fabrikama.
Ali nije svaki stanovnik Perečina sa dobrodošlicom dočekao svoje sugrađane sa istoka zemlje. Organizovano je nekoliko protesta. U ovoj inicijativi ne premešta se samo industrija već i neki rizici. U aprilu ruski dron je pogodio električnu podstanicu zajedno sa industrijskim parkom pošto je leteo duž granice sa Slovačkom. To je bio prvi trenutak kada je ovaj grad osetio rat. Svitlana [u izvorniku slovenska imena su pisana u ukrajinskom obliku, prim. prev] čija tradicionalna koliba stoji nasuprot novopodignutog industrijskog parka, promenila je svoje zanimanje kada su fabrike otvorene i postala je kvalifikovani farbar u jednoj od njih.
Misli da bi koristi mogle da odnesu prevagu u odnosu na štetu. Ali njen sused, Vasilj, radnik, žali se da fabrički radnici iz Kramatorska izbegavaju mobilizaciju, dok oficiri pojačavaju mobilisanje lokalnog stanovništva. „Ne razumem zbog čega bi trebalo da se mi borimo za njihovu zemlju dok se oni ovde odmaraju“, kaže. Jurij Kačur, lokalni preduzetnik, koji je pokušao da spreči da se njegova zakupljena polja lavande predaju za nove stambene objekte, kaže da lokalno stanovništvo nastoji da se i njegov glas čuje. „Razumem da ovi ljudi nisu svojevoljno došli ovde. Ali to im ne daje prava da gaze preko naših leđa“.
Gospođa Ševčenko kaže da razume njihovo neprijateljstvo. Kaže da retko neposredno čuje da se neko žali, ali dobija izveštaje od naklonjene lokalne kozmetičarke. Neprijateljstvo je nepošteno, kaže, ali je ljudsko. Ukrajinci sa zapada zemlje nisu prošli kroz rat onako kako je prošao Kramatorsk; nisu videli kako se njihov rodni grad polako uništava, i nisu ostavili svoje voljene. „Objasniti im zbog čega je to nepošteno je nemoguće“, kaže. „Daj Bože da to nikada ne razumeju“.
Izvor: Economist
