Piše: Elis Bektaš
Kada je prije trideset godina u prijateljsku i radnu posjetu Jugoslaviji stigao američki nosač aviona Enterprajz, tada perjanica Šeste flote, sa još nekoliko manjih brodova u pratnji, političkom i vojnom vrhu u Beogradu bilo je potpuno jasno da je posjeta ujedno i preventivno upozorenje da se Jugoslavija nipošto ne upetljava u kaznenu ekspediciju koju su se Sjedinjene Države upravo tada spremale da je sprovedu u Libiji i da uzdrmaju režim osvjedočenog prijatelja socijalističke Jugoslavije, pukovnika Gadafija.
Vijest o dolasku kapitalnog broda i simbola neprikosnovene američke moći nad morima i okeanima u jadranski akvatorij istog je časa zaokupila Jugoslaviju. Politički i vojni vrh grozničavo su procjenjivali situaciju i nastojali da u skladu sa novonastalim okolnostima donesu odluke o potezima koje treba vući i koji su istovremeno morali svjedočiti i nepokolebljivi suverenitet i odanost vlastima i narodu bratske Libije, ali i diplomatsku vještinu kojom se izbjegava ulazak u latentni konflikt sa drugim velikim prijateljem, Sjedinjenim Državama.
Radništvo, seljaštvo i poštena inteligencija u kafanama su pretresali dolazak moćne grdosije i iznosili bezbrojna tumačenja te posjete, tumačenja koja se su protezala u rasponu od veoma razložnih, možda čak i razložnijih od onih u državnom predsjedništvu i u generalštabu, pa do onih apokaliptičnih ili fantazmagoričnih.
No još je jedan segment kompleksnog i tada još uvijek vitalnog i dinamičnog socijalističkog jugoslovenskog društva iskazao svoje interesovanje za dolazak broda koji je na sebi nosio tri hiljade mornara i više od hiljadu ipo pilota i drugog avijatičarskog osoblja. Bile su to jugoslovenske prodavačice ljubavi koje su se kao po komandi zaputile ka Splitu čak i iz najudaljenijih krajeva domovine i premda su odluke donošene samostalno i nezavisno jedna od druge, taj je pohod izgledao kao minuciozno organizovana operacija nadahnuta Klauzevicovim idejama i Napoleonovom maksimom – maršuj razdvojeno, napadaj skupno.
Hiljade mladih Amerikanaca sa džepovima punim dolara potpuno su razumljivo imali privlačnost magneta za žene u toj nepravedno potcijenjenoj i prezrenoj privrednoj djelatnosti. Premda takva namjera sigurno nije bila jasno artikulisana, okupljanje dama koje su se autobusima i vozovima kretale ka Splitu, u sebi je nosilo i jednu visokorazvijenu svijest o patriotizmu. Zar je postojao bolji način da se prethodnici zapadnog imperijalizma Jugoslavija prikaže kao zajednica prepuna života, koja počiva na ljubavi i na dijalektičkom jedinstvu raznovrsnosti. Birajući damu iz Maribora ili iz Gostivara ili iz Zavidovića, američki su se vojnici upoznavali sa zemljom domaćina i na taj način postajali manje neprijatelji.
Ali tada se desilo nešto što je pokazalo da najveća opasnost po budućnost socijalističke Jugoslavije ne leži u prijetnjama spolja već u njenim unutrašnjim antagonizmima, podjelama i uskogrudim partikularizmima. Dame koje su u Splitu prodavale ljubav ne praveći nikakvu diskriminatornu razliku između velikog broja pripadnika JNA u splitskom garnizonu, radnih ljudi i građana i brojnih turista i namjernika, odlučile su da po svaku cijenu brane svoju teritoriju.
Planiranje odbrambene operacije olakšalo im je poznavanje terena s kojim su se njihove suparnice tek morale upoznavati. Odbrana Splita organizovana je sa kružne osnovice, sa težištem na zatvaranju svih, pa čak i onih skoro neuočljivih u lavirintu Dioklecijanove palate, koji su vodili ka luci i ka rivi, dakle tamo gdje su manji brodovi na smjenu dovozili grupe mornara i avijatičara sa Enterprajza.
Bitka nije tekla kao što bitke često teku, nije započela sitnim i sporadičnim čarkama koje postepeno prerastaju u teški boj. Ne, ova je bitka odmah postala nemilosrdan okršaj, sudar dvije nepokolebljive volje kakvima bi se divili i dalmatinski proleteri sa Ljubinog groba pa i sovjetski automatičari iz Pavlovljeve kuće na Mamajevom kurganu ispred Staljingrada.
Žene kojima je ljubav davno postala tržišna roba, morale su svoje duše ispuniti nečim autentičnim, nečim što nema cijenu. Na splitskom frontu pokazalo se da je to bila mržnja. Atavistička, rudimentarna, surova mržnja prema svojim jednako obespravljenim i ideološki bliskim posestrimama. Administracija glavnog grada Dalmacije bila je zbunjena i nije znala kako da se postavi prema boju koji je bjesnio bez gubljenja na žestini i odlučnosti i na strani združenih kurvi Jugoslavije kao i na strani onih splitskih. A možda se sve to moglo očas okončati, samo da se neko sjetio Marksove krilatice i da je uzviknuo – kurve svih gradova Jugoslavije, ujedinite se.
Elis Bektaš: Infantilno premjeravanje kurči… pardon, prebrojavanje raketica
Prva, najveća i jedina bitka u kratkotrajnom građanskom ratu jugoslovenskih kurvi okončana je nakon nepuna dva dana, djelomično zahvaljujući požrtvovanju narodne milicije koja stajala između dama zakrvavljenih očiju pa je i sama zadobijala rane i ogrebotine nanijete noktima, prstenjem, ključevima i drugim podmuklim oružjima kojima su se kurve tako vješto služile. A djelomično je završena i zato što su u međuvremenu američki aparati FB-111 izbacili svoj zastrašujući teret na ciljeve u Libiji i kaznili Gadafija a potom se vratili u svoje baze u Velikoj Britaniji, pa je tako i zadatak nosača aviona Enterprajz uspješno okončan.
Skoro šest hiljada mušterija napuštalo je splitski akvatorij a da nijedan dolar nisu potrošili na živopisne i pikantne ljepotice koje su skupa mogle ponuditi reprezentativnu sliku domovine, ali tako razjedinjene samo su nagovijestile razloge i načine njenog raspadanja koje će se desiti za samo pola decenije.
Ipak, bez obzira na sitnosopstveničku uskogrudost, partikularističku i frakcionašku ostrašćenost i ideološku zaslijepljenost, jugoslovenske kurve koje su dva dana junački vodile tešku i odsudnu bitku u srcu Splita bile su najzdraviji društveni element u državi. Bilo je potrebno samo da neko stane pred njih i organizuje ih u jedinstvenu i osviještenu političku masu i njihove bi se mržnje istoga časa pretvorile u osjećaj najdubljeg sestrinstva i neraskidive povezanosti zajedničkom klasnom sviješću.
Bilo je, dakle, potrebno samo nekoliko pravih riječi u pravom trenutku ali one nisu izgovorene i prilika je bespovratno propuštena a kurve su se razišle po Jugoslaviji, prepuštajući njenu sudbinu političarima i poštenoj inteligenciji koji su stalno izgovarali velike, snagom i značenjem bremenite riječi, ali to nije bilo dovoljno jer nisu imali dušu kurvi u sebi. Umjesto duše, pa makar i kurvinske, u njihovim grudima damarale su pizde, razjapljene i sluzave.
