Piše: Feliks Helberg
Naglasak se često stavlja na američku i sovjetsku podršku Izraelu — pozicioniranje supersila koje je bilo odlučujuće za rano opstajanje te države. Ipak, glavni pokrovitelji Izraela do 1967. bili su lideri Savezne Republike Njemačke, uključujući i nasljednike izvršilaca Holokausta. Nova zapadnonjemačka država bila je najveći finansijski podržavalac Izraela, pomogla mu je u prelasku iz agrarne u industrijsku ekonomiju i obezbijedila mu ključne vojne isporuke i savjete.
Osnivanjem Zapadne Njemačke 1949. godine, s glavnim gradom u Bonu, vlada koju je predvodio Konrad Adenauer iz konzervativne CDU (Hrišćansko-demokratske unije) nastojala je da se pridruži nastajućem zapadnom bloku. Remilitarizacija je u tom kontekstu bila od ključnog značaja, predstavljajući raskid sa dotadašnjim jedinstvenim stavom američkih, francuskih, sovjetskih i britanskih lidera da Njemačka mora ostati pacifikovana po uzoru na Japan.
S porastom hladnoratovskih konfrontacija, naročito nakon izbijanja Korejskog rata 1950. godine, Zapadna Njemačka i zapadni blok došli su do saglasnosti o remilitarizaciji Njemačke unutar zapadne vojne alijanse. Ovim angažmanom, Sjedinjene Države i ostale članice NATO-a odustale su od ozbiljne denacifikacije Njemačke i umjesto toga prihvatile reintegraciju brojnih neriformisanih nacista.
Vrhovni saveznički komandant u Evropi 1951. godine, Dvajt D. Ajzenhauer, kasnije je priznao da je pogriješio što je izjednačio Vermaht sa nacistima, izjavivši da je „njemački vojnik hrabro i časno ratovao za svoju domovinu.” Njegov nasljednik je 1953. godine naredio da se svim njemačkim oficirima optuženim za ratne zločine u istočnoj Evropi dodjeli pomilovanje, kako bi se lakše izgradila antisovjetska barijera.
Izrael je takođe želio da postane dio zapadnog bloka. Ipak, njegovo rukovodstvo je i dalje bilo u suprotstavljenom odnosu prema Zapadnoj Njemačkoj, čiji postnacistički poredak je štitio mnoge počinioce Šoe od bilo kakvog gonjenja, dok društvo u širem smislu nije pokazivalo spremnost da se osjeća odgovornim za postupke nacističke Njemačke. Jedno istraživanje iz 1951. pokazalo je da je samo 5 posto zapadnih Njemaca izjavilo da osjećaju bilo kakvu „krivicu“ u vezi sa Jevrejima. Pa ipak, za ulazak Zapadne Njemačke u NATO bilo je neophodno pomirenje ta dva zapadna saveznika. Kao što objašnjava Danijel Marvecki u svojoj knjizi Njemačka i Izrael: Ispiranje krivice i izgradnja države, „Za Jerusalim, put do Vašingtona vodio je preko Bona; za Bon, put do Vašingtona vodio je preko Jerusalima.”
Pomirenje je trebalo da se postigne kroz reparacije — što je omogućilo Njemačkoj da „ispere“ vlastitu prošlost kroz podršku izraelskoj vladi, stvarajući tako nacionalni mit u kojem je bilo mnogo jevrejskih žrtava, ali nijednog njemačkog počinioca. U Izraelu je to izazvalo izvjesne kontroverze, jer su mnogi prepoznavali da taj sporazum pomaže u učvršćivanju nastavka djelovanja nacističkih elita u Njemačkoj i sprečava bilo kakvu smislenu borbu protiv nasljeđa nacizma. Ipak, sporazum o reparacijama, potpisan 1952. godine između Izraela i Njemačke, imao je i drugu svrhu: da Njemačkoj omogući vodeću ulogu u izgradnji Izraela kao vojnog uporišta Zapada na Bliskom istoku i proširi njemački uticaj u tom regionu.
Kada se u Bundestagu glasalo o sporazumu o reparacijama, Komunistička partija (KPD) je ukazala na tu stvarnost. Oskar Miler, koji je sam preživio Holokaust, primjetio je da su za taj sporazum često glasali upravo počinioci Šoa — poput Roberta Lera (CDU), koji je kao gradonačelnik Diseldorfa 1933. naredio konfiskaciju jevrejske imovine. Upravo tu ulogu će igrati sporazum o reparacijama s Izraelom: izbjegavanje bilo kakve smislene denacifikacije, ali kompenzacija za to kroz podršku Izraelu, koji je zauzvrat pružao zapadno uporište na Bliskom istoku.
Industrijske veze
U trenutku kada je potpisan sporazum o reparacijama, Izrael se nalazio u dubokoj krizi — osnovne životne namirnice bile su racionovane, a većina uobičajenih usluga i dobara bila je nedostupna. Emigracija u zemlju zaustavljena je početkom 1952. godine zbog sve težeg ekonomskog stanja, jer je Izrael u tom periodu i dalje bio snažno oslonjen na priliv stranog kapitala kako bi održao svoju privredu. Zemlja je bila pretežno poljoprivredna, sa zanatskom proizvodnjom u podređenom položaju, a ukupno je tek 19 posto investicija u periodu od 1950. do 1954. bilo usmjereno u proizvodni sektor.
U nastojanju da zbrine talase jevrejskih doseljenika, Izrael se ubrzano zaduživao, jer zbog nedostatka razvijene izvozne industrije nije bio u mogućnosti da uravnoteži sve veći uvoz neophodan za snabdijevanje rastućeg stanovništva. Do 1952. izraelska strategija finansiranja vojske i stalno rastuće populacije izbjeglica putem deficitskog trošenja dostigla je svoje granice — privredna slabost ukazivala je da zemlja uskoro neće biti u stanju da servisira sve veći javni dug.
Sporazum o reparacijama između Izraela i Njemačke, potpisan 1952. godine, pokazao se ključnim u sprečavanju izraelske krize, jer je obezbijedio sredstva za transformaciju Izraela u industrijsko društvo. Reparacije nisu isplaćivane u gotovini, već uglavnom kroz finansiranje kapitalointenzivnih industrija, nabavku sirovina za fabrike i razvoj trgovačke brodogradnje.
Časopis Der Spiegel nazvao je to „izraelskim blickrigom“, entuzijastično opisujući izraelske vojnike kao „one koji pobjeđuju poput Romela“. Između 80 i 100 posto čelika i gvožđa za izraelsku rastuću mašinsku industriju dolazilo je upravo iz njemačkih resursnih isporuka Izraelu — bez te podrške Izrael ne bi mogao da razvije svoju industrijsku osnovu. To je pomoglo da rast BDP-a skoči sa 1,8 posto prije sporazuma na 17 posto u periodu od 1954. do 1955. godine. Njemačka pomoć Izraelu nadmašila je američku čak tri puta. Zapadnonjemačke kompanije, od kojih su neke ranije bile umješane u Holokaust, mogle su ostvariti znatnu dobit zahvaljujući reparacijama, jer su dobile novo izvozno tržište, a mnoge od njih postale su i podizvođači za izraelske firme.
Do 1954. godine, oko 20 posto izraelskog uvoza dolazilo je iz Zapadne Njemačke, što ju je učinilo drugim najvećim trgovinskim partnerom po uvozu. Kako je Miler istakao u svom već pomenutom govoru u Bundestagu: „Pobjednici ovog sporazuma nisu samo industrijski velikani u Izraelu i Amerikanci, već i industrijski velikani u Zapadnoj Njemačkoj, kojima će on obezbijediti tržišta i ogromne profite u godinama koje dolaze.”
Izraelski blickrig
Pomoć Zapadne Njemačke Izraelu nije se ograničavala samo na ekonomsku podršku — Bon je odigrao ključnu ulogu i u profesionalizaciji izraelskih oružanih snaga. Izrael je mogao kupovati naoružanje i opremu iz Zapadne Njemačke, što je obuhvatalo mitraljeze, transportna sredstva, teško naoružanje, helikoptere, podmornice, pa čak i tenkove tipa „M48 Paton“.
Izraelske odbrambene snage (CAHAL) dobile su pristup arsenalu višeg kvaliteta. Njemački oficiri slati su u Izrael radi obuke CAHAL-a, dok su izraelski oficiri odlazili u Njemačku na obuku u Bundesveru, uključujući i buduće načelnike štaba kao što je Hajim Laskov. Zapadna Njemačka je takođe pomogla Izraelu u osnivanju obavještajne agencije Mosad, kao i u koordinaciji njenih aktivnosti u Africi i Aziji. Bon je čak učestvovao u pomoći Izraelu u njegovim ranim pokušajima da postane nuklearna sila. Do 1960-ih, Zapadna Njemačka postala je najaktivniji podržavalac Izraela, čak ispred velikih sila.
Naoružani njemačkim oružjem i finansijama, izraelski tenkovi su nakon pobjede Izraela u ratu 1967. godine protiv Egipta, Jordana i Sirije, ušli u Sinaj, Golansku visoravan i Zapadnu obalu — pri čemu su Njemci doživljavali te pobjede kao kompenzaciju za bitke koje je Hitler izgubio. Upravo je taj trenutak učvrstio elitni konsenzus oko podrške Izraelu. Ta podrška se izrazila u obliku takozvanog „filosemitizma“, pretjerane identifikacije s Izraelom i njegovim vojnim pobjedama.
Izrael je doživljavan kao inspiracija militarističke snage koju bi Njemačka trebala podražavati. Više od hiljadu Zapadnih Njemaca obratilo se izraelskoj ambasadi sa molbom da postanu izraelski vojnici — među njima i pisac Ginter Gras, koji je ranije bio pripadnik Waffen-SS. Portparol „Udruženja za međusobnu pomoć bivših pripadnika Waffen-SS” (HIAG), Karl Cerf, pronašao je svoje istomišljenike u Izraelu. Izraelci su mu bili „fascinantni“, te je pozitivno primijetio kako su „kibuci slični [Rajhovom] radnom servisu“. Jedan veterana SS-a donirao je 1.500 maraka izraelskoj ambasadi kako bi dokazao da „nisu svi pripadnici SS-a bili zločinci“.
Mediji su takođe zapjevali u istom horu. Izraelski ministar inostranih poslova zahvalio je njemačkoj „štampi, radiju i televiziji što su u svakoj fazi konflikta… bili na našoj strani.“ Der Spiegel je govorio o „izraelskom blickrigu“, s oduševljenjem opisujući izraelske vojnike kao „one koji pobjeđuju poput Romela“. Rheinische Post je u Mošeu Dajanu prepoznala „učenika“ Ervina Romela, jer su po njihovom mišljenju izraelske pobjede jačale njemačku samosvijest. Berliner Zeitung je pisao o „potpunoj pobjedi“ Izraela.
Desničarski mediji bili su još oduševljeniji: za Die Welt, izraelska ofanziva bila je „očišćujuća grmljavina“, čiji bi uspjeh trebao da inspiriše Zapadnu Njemačku da se i sama upusti u vojne obračune u Istočnoj Njemačkoj. Taj list je tvrdio da je Izrael „pobio modernu tezu da rat više ne može biti ‘sredstvo politike’. Niko ne može više naučiti od ponašanja Izraela nego Njemačka.“
Bild je nadmašio sve ostale, otkrivši da Savezna Republika ima svoje vlastite „Arape“ koje treba pokoriti: Istočne Njemce, Poljake i Čehe. Der Spiegel je objavio pismo čitaoca iz Južne Afrike od nikog drugog do „Konga Milera“, veterana Vermahta koji će kasnije postati ozloglašeni plaćenik i odgovoran za brojne ratne zločine u centralnoj Africi. On je hvalio postojanje Izraela i opisao prijetnju izraelskog okruženja od strane arapskih država koje podržavaju Sovjeti kao „prijetnju broj jedan za slobodni svijet.“
Od kritike do filosemitizma
Ova identifikacija nije prošla bez kritike. Poslije 1968. godine, veliki dio njemačke ljevice usprotivio se opstanku nacističkih elita i s kritičkim odmakom posmatrao novootkrivenu naklonost tih istih elita prema Izraelu. Ulrike Majnhof je ovu identifikaciju Njemaca s Izraelom opisala kao slučaj u kojem njemački nacionalisti „nakon dvadeset pet godina konačno pobjeđuju kod Staljingrada — na Sinaju“, s tim što je arapski poraz shvaćen kao ohrabrujući znak da se slična pobjeda može ponoviti i protiv Sovjetskog Saveza.
Uspjeh Izraela doživljavan je kao razlog za nadu u preokret međunarodnog poretka, kao najava da se imperijalistički interesi mogu nametnuti isključivom silom. To se pokazalo presudnim, jer je konsenzus oko filosemitizma od samog početka služio kao ideološko opravdanje revizionističke Njemačke — omogućivši joj da za svoje ciljeve iskoristi sve glasniju kritiku postnacističkog status kvoa. Umjesto da se direktno suprotstavi kapitalističkim elitama koje su podržale početni uspon nacizma i koje do danas dominiraju njemačkom politikom, kultura sjećanja preusmjerena je ka opravdanju kontinuirane podrške Izraelu. Ta podrška je dodatno poslužila kao izgovor da se svaka nova njemačka intervencija u inostranstvu predstavi kao obaveza u borbi protiv „fašizma“.
Tokom 1980-ih pojavljuje se kritička svijest o neuspjehu denacifikacije — aktivisti osnivaju građanska udruženja s ciljem širenja svijesti o nacističkim zločinima i suprotstavljanja postojećim strukturama moći. Ipak, čak je i ta inicijativa bila apsorbovana od strane njemačke države, koja je u svoj filosemitizam ugradila moralnu dimenziju. Novi narativ sjećanja na Holokaust sve češće se koristio kao opravdanje za njemačke vojne intervencije u inostranstvu, kao što je to slučaj kada je ministar inostranih poslova iz redova Zelenih, Joška Fišer, pozvao na moto „Nikad više Aušvic“ kako bi opravdao kršenje međunarodnog prava prilikom učešća Berlina u NATO bombardovanju srpskih snaga. „Antidojče“ predstavlja ozloglašen primjer takve prakse: opravdan fokus na njemačku saučesničku ulogu u Šoa postaje sredstvo za podršku njemačkim vojnim angažmanima u inostranstvu, kao i bezuslovnu podršku svim postupcima izraelske vlade — sve u ime borbe protiv antisemitizma.
Ne treba, dakle, posmatrati njemački antiantisemitizam kao neki „neuspjeh“ u postizanju „njegovog navodnog cilja“, koji je nenamjerno rezultirao podrškom izraelskom nacionalizmu. Od samog početka, filosemitizam Savezne Republike Njemačke bio je utemeljen u njenom povratku kao samouvjerene imperijalne sile, koja je u Izraelu vidjela svijetli primjer koji valja slijediti. Nakon 1980-ih, tome je dodana i moralna komponenta — postupci su se predstavljali kao „njegovanje sjećanja“ na Šoa, što je istovremeno služilo da se izbjegnu opasne posljedice koje bi aktivno i iskreno sjećanje moglo izazvati.
Desnica za Izrael
Rat u Gazi, koji traje od 7. oktobra 2023. godine, pokazao je puni domet ovakvog pristupa. Dok Izrael uništava bolnice, javnu infrastrukturu i univerzitete, te izaziva glad blokirajući bilo kakav značajan pristup Gazi međunarodnim organizacijama, Njemačka se našla u prvim redovima podrške. Njemački izvoz oružja u Izrael udvostručen je od početka rata, vlada je učestvovala u nastojanju Izraela da se raspusti Agencija Ujedinjenih nacija za pomoć i rad (UNRWA) tako što je privremeno obustavila njeno finansiranje, a takođe se priključila izraelskoj vladi u odbacivanju međunarodnog prava.
Bivša njemačka ministarka inostranih poslova Analena Berbok, iz redova Zelenih, čak je branila izraelske napade na bolnice i škole. Kada je glavni urednik WELT-a napisao da je „Netanjahu avangarda Zapada“, on je tačno uočio da je izraelski rat u Gazi početak demontaže poretka koji je sam Zapad stvorio. Kako se danas zapadne međunarodne institucije sve češće koriste protiv samog Zapada od strane drugih sila, genocid u Gazi može poslužiti kao inspiracija za potpuno napuštanje humanitarizma. Njemačka sada djeluje kao da je spremna da odbije sprovođenje naloga za hapšenje Benjamina Netanjahua od strane Međunarodnog krivičnog suda — istog onog suda u čijem je osnivanju i sama odigrala ključnu ulogu, u ime „poretku zasnovanom na pravilima“.
Mirko Dautović: SAD i Izrael: Zlatni pejdžer i um izvan kutije
Ne treba da iznenađuje što je krajnja desnica, Alternativa za Njemačku (AfD), postala najglasniji podržavalac Izraela, prepoznajući zajedničke interese u odbacivanju dosadašnjeg modela hegemonije u korist dominacije velikih sila. Kao i Izraelci iz Sderota, koji su posmatrali i navijali dok su bombe padale na Gazu, desničari s oduševljenjem gledaju kako Izrael međunarodno legitimiše etničko čišćenje i doktrinu „sila je pravo“.
Agresivni imperijalizam Njemačke okrenuo se i prema unutra. Protesti koji zahtijevaju obustavu izvoza oružja u Izrael, kao i stvarnu posvećenost podršci palestinskoj državnosti, guše se ograničenjima slobode govora, dok se imigranti nalaze pod pojačanim nadzorom. Novi imigranti sve češće moraju izjaviti lojalnost „pravu Izraela na postojanje“, a nakon 7. oktobra njemačka policija zabranila je gotovo sve proteste u podršci palestinskom narodu, pozivajući se na mogućnost „antisemitskih incidenata“.
Pošto podrška Njemačke izraelskom genocidnom ratu nije popularna među velikim dijelom stanovništva, mediji i političari nisu imali drugog izbora nego da na proteste odgovore delegitimizacijom, predstavljajući ih kao izraz rastućeg „islamističkog“ uticaja koji se mora suzbiti. AfD je iskoristila taj trenutak da popularizuje svoj dugogodišnji zahtjev za „čišćenjem“ Njemačke od velikog dijela imigrantske populacije, težići da oponaša Izrael kao etnodržavu kojoj se odavno divi. Ta strategija pokazala se izuzetno uspješnom — otvoreni politički i medijski rasizam omogućili su AfD-u da iskoristi priliku i proširi svoju poruku o imigrantima kao unutrašnjoj prijetnji, što je stranci pomoglo da zauzme drugo mjesto na federalnim izborima 23. februara.
Simbolično, novi njemački kancelar, Fridrih Merc (CDU), koji je početkom godine predsjedavao prvom parlamentarnom saradnjom između svoje stranke i krajnje desničarske AfD, čak je javno pozvao Benjamina Netanjahua da prisustvuje njegovoj inauguraciji — uprkos međunarodnoj potjernici koja je protiv njega izdata. Izgleda da je njemački žar za Izraelom danas dostigao svoju logičnu kulminaciju.
Feliks Helberg je njemački publicista i aktivista koji živi u istočnom dijelu Njemačke i aktivno je uključen u antifašistički i solidarni rad. Piše za časopis Jacobin, gdje se bavi temama kao što su odnos Njemačke prema Izraelu, istorija denacifikacije, savremeni imperijalizam i uspon desničarskih pokreta u Njemačkoj.
Izvor: Jacobin
