Piše: Pablo Kastanjo
Može doći vrijeme kada ćemo na proteklu deceniju gledati kao na anomaliju u savremenoj istoriji Katoličke crkve. Papa Franjo — simbol tih godina i radikal po standardima katoličke hijerarhije — više nije među živima, i sada je vjerovatno da ćemo svjedočiti velikoj promjeni u političkoj orijentaciji Svete stolice. Na kraju, i zlokobno, smrt Franje bi mogla značiti da će se papstvo naći u savezu sa globalnom krajnjom desnicom.
Nije moralo biti ovako. Izabran 2013. godine, Horhe Mario Bergoljo, prvi papa iz Latinske Amerike u istoriji, donio je u Vatikan brigu za društvenu pravdu utemeljenu u radikalnoj teologiji oslobođenja svog zavičaja — zajedno sa dotad neviđenim fokusom na ekološka pitanja i prava migranata. Ovo je predstavljalo dramatičnu promjenu prioriteta nakon konzervativnih pontifikata Jovana Pavla II i Benedikta XVI, koji su bili više usmjereni na očuvanje tradicionalnog morala nego na oživljavanje osnovnih hrišćanskih vrijednosti jednakosti i bratstva.
Suprotno tome, Franjo je dvije svoje enciklike — najviši rang papskih proglasa — posvetio izričito političkim pitanjima. Laudato si (2015) bavila se ekološkom krizom, dok se Fratelli tutti (2020) fokusirala na društvenu pravdu. Ova potonja je poznata po tome što je afirmisala „pravo svakog pojedinca da pronađe mjesto koje zadovoljava njegove osnovne potrebe“ — znak Franjine dosljedne podrške migrantima u doba rastuće antimigrantske retorike u Evropi i Sjedinjenim Državama. Franjo je bio prilično otvoren u svom javnom nepoštovanju desničarskih populističkih lidera kao što su Donald Tramp i njegov zemljak Havijer Milej (Milej je uzvratio nazvavši Franju „prljavim ljevičarom“).
Papa Franjo o ratu u Ukrajini: Riječ pregovarati je hrabra riječ
Tokom pontifikata Bergolja došlo je i do promjene u stavovima Crkve prema rodu i seksualnosti, iako ne u mjeri u kojoj se u početku očekivalo. Njegov stav o seksualnosti bio je znatno liberalniji od stavova njegovih prethodnika — što se najbolje vidjelo kada je, upitan o homoseksualnosti u Crkvi, odgovorio: „Ko sam ja da sudim?“ Franjo je takođe izazvao bijes ultrakonzervativaca kada je otvorio mogućnost da svećenici blagosiljaju „parove u neregularnim situacijama“ (uključujući istospolne parove) i iznenadio mnoge imenovanjem žena na ključne pozicije u vatikanskoj upravi. S druge strane, dosljedno je podržavao katoličku ortodoksiju u protivljenju pravu na abortus, čak i u slučajevima silovanja. Šokantno, Bergoljo je čak otišao toliko daleko da je ljekare koji vrše abortuse nazvao „plaćenim ubicama“.
Kada je riječ o institucionalnim pitanjima, Franjin učinak bio je podjednako šarolik. Od samog početka težio je da uvede red u vatikansku birokratiju, narušenu korupcionaškim skandalima koji su izašli na vidjelo kroz „Vatiliks“ otkrića. Sproveo je duboku reformu vatikanskih finansija, što je rezultiralo zatvaranjem 5.000 sumnjivih bankovnih računa, osnivanjem nadzornih tijela i uvođenjem propisa protiv pranja novca. Ipak, još jedno curenje kompromitujućih dokumenata („Vatiliks 2“) dogodilo se tokom njegovog pontifikata 2015. godine, a objavljivanje Panamskih papira 2016. otkrilo je široko rasprostranjene investicije Crkve u poreske rajeve. Decenije vatikanske pohlepe nisu se mogle prevazići preko noći.
Još ozbiljniji bili su hiljade slučajeva seksualnog zlostavljanja djece od strane sveštenika širom svijeta, od kojih su mnogi bili namjerno prikrivani tokom pontifikata Jovana Pavla II i Benedikta XVI. Franjo je nastojao okončati nekažnjivost počinilaca snažnim mjerama, što je pokazano i razrješenjem američkog kardinala Teodora Makarika, koji je 2019. godine proglašen krivim za zlostavljanje i prikrivanje seksualnih napada. Te iste godine, Vatikan je održao samit o pedofiliji, na kojem su uspostavljeni novi protokoli za prijavu zlostavljanja. Međutim, već pet godina kasnije, prvi izvještaj Komisije za zaštitu maloljetnika otkrio je ozbiljne nedostatke u obradi pritužbi. Takve reforme sada se suočavaju s neizvjesnom budućnošću pod Franjinim nasljednikom.
Izvan mutnih zakulisnih drama Vatikana, Franjino uzdizanje na papski tron takođe je označilo raskid s geopolitičkom orijentacijom njegovih prethodnika, pošto je Svetu stolicu znatno bliže povezao s Globalnim jugom. Dok je Jovan Pavle II bio čvrst saveznik Vašingtona u takozvanoj borbi protiv komunizma, Franjo se trudio da se distancira od zapadnih vlada po pitanjima kao što su odnosi s Kinom, Ukrajinom i Palestinom.
Godine 2018, Sveta stolica potpisala je kontroverzan sporazum s kineskom vladom, što je izazvalo oštru osudu prve Trampove administracije. Kasnije, kada je Rusija napala Ukrajinu, Franjo je nazvao ukrajinskog predsjednika, ali je takođe posjetio rusku ambasadu kako bi izrazio svoju zabrinutost povodom konflikta — gest koji je na Zapadu tumačen kao pretjerana naklonjenost Vladimiru Putinu. Na kraju, papa je masakre nad civilima u Gazi nazvao „terorizmom“, u oštrom kontrastu s ćutanjem (ili saučesništvom) većine zapadnih vlada po tom pitanju.
Šta će se dalje dogoditi nakon smrti Franje ostaje otvoreno pitanje. Konklava koja bira novog papu spaja vjersku svečanost s političkom intrigom — što je ujedno i obilježje vatikanske istorije. Kada papa premine, proglašava se sede vacante (upražnjeno mjesto), čime počinje proces konklave — sastanka svih kardinala mlađih od osamdeset godina koji imaju pravo glasa, a održava se petnaest do dvadeset dana nakon smrti pape.
Riječ je o strogo poverljivom sastanku na kojem su kardinali izolovani od spoljašnjeg svijeta: nemaju pristup internetu i napuštaju Sikstinsku kapelu samo radi obroka i spavanja u Domu Svete Marte. Konklava traje sve dok jedan kardinal ne dobije dvotrećinsku većinu — što obično zahtijeva više krugova glasanja — a tada čuvena fumata blanca (bijeli dim) označava izbor novog pontifeksa. U novijoj istoriji, papske sukcesije obično se okončaju u roku od dva do tri dana (dva glasanja održavaju se svakog dana).
Između smrti pape i početka konklave održavaju se Opšte kongregacije, tokom kojih svi kardinali raspravljaju o stanju u Crkvi. Upravo u ovom periodu odvija se većina političkog manevrisanja s ciljem da se utiče na ishod glasanja. Taj sastanak bio je ključan za izbor Bergolja. Kako opisuje Džerard O’Konel u svojoj knjizi Izbor pape Franje, tadašnji nadbiskup Buenos Ajresa stekao je popularnost među prelatima zahvaljujući čvrstom stavu o finansijskoj transparentnosti — posebno osjetljivoj temi nakon otkrića iz „Vatiliksa“.
Teško je predvidjeti ishod predstojeće konklave. Ipak, postoje snažni razlozi da se vjeruje kako će nasljednik Franje biti konzervativniji papa. Prvo, njegov pontifikat bio je izrazito transformativan — i institucionalno i u javnim porukama — pa je malo vjerovatno da će kardinali izabrati još jednog kandidata podjednako sklonog reformama. Crkva ima tendenciju da se opire radikalnim i trajnim promjenama.
Možda još važnije, iako Sikstinska kapela ima debele zidove, Vatikan je neizbježno pod uticajem globalnih političkih tokova. Sa Trampom u Bijeloj kući i usponom krajnje desnice širom svijeta, izbor još jednog progresivnog pape poput Franje značio bi plivanje uzvodno — a Vatikan ima dugu istoriju prilagođavanja promjenjivoj stvarnosti, a ne njenog suprotstavljanja. Zato će sljedeća fumata blanca vjerovatno najaviti konzervativniju ličnost od Horha Bergolja. Zapravo, raspoloženje u ovom trenutku sugeriše da bi novi papa mogao biti prava suprotnost „ljevičarskom“ pontifeksu.
Pablo Kastanjo je slobodni novinar i politikolog. Doktorirao je političke nauke na Autonomnom univerzitetu u Barseloni, a pisao je za Ctxt, Público, Regards i The Independent.
Izvor: Jacobin
