Piše: Vuk Bačanović
Crnogorski revizionistički ideolog Novak Adžić, čiji je dosadašnji partijski zadatak bio da, po uzoru na slične društvene pregaoce iz Srbije, uljepšava biografije domaćih fašističkih ideologa i kolaboracionista sa njemačkim i hrvatskim nacistima i italijanskim fašistima (u crnogorskom slučaju: Savić Marković Štedimlija, Sekula Drljević, Krsto Zrnov Popović), očigledno je dobio novi zadatak – retuširanje najznamenitijih ličnosti crnogorske/srpske istorije, kako bi se uklopili u rasističke svjetonazore, koji su već prošli proces uljepšavanja u duhu DPS-ovskog novog „domovinskog“ identiteta Crne Gore.
Petar II Petrović Njegoš, u adžićevskoj interpretaciji, nije samo razdvojen od samoga sebe u smislu svoga najizraženijeg identiteta kao političkog bića – srpskog, već ga sada, u duhu nacističkog neopaganizma, valja odvojiti i od njegovog temeljnog duhovnog identiteta – kao pravoslavnog mitropolita cetinjskog. Adžić nas je počastio, sebi svojstvenim pamfletom, čiji dio valja citirati:
„Zaboravljaju oni i sljedeće: na njegovom, odnosno crnogorskom novcu, kojega je namjeravao kovati – crnogorskom Zlatnom Perunu – nalazi se zmija koja ujeda svoj rep, a to je uroboros – egipatski, antički, mitološki i religijski simbol života i vječnosti. Taj simbol zmije koja jede svoj rep koristio se u brojnim starim civilizacijama i kulturama u Evropi i izvan nje. Njegošev, tj. crnogorski novac u pokušaju, Zlatni Perun, koga je Njegoš pokušao da kuje (a možda je bilo iskovano nekoliko primjeraka – dilema postoji), otvara i pitanje: zašto je Njegoš htio da se crnogorski novac zove imenom vrhovnoga slovenskog paganskog boga – Peruna? I odakle zmija na njemu? I zmija – tačnije, dvije zmije čije su glave okrenute jedna prema drugoj – nalaze se na Njegoševom vladarskom i vladičanskom pečatu koji se čuva u Biljardi na Cetinju. Elem, Njegoš je borac za slobodu, nezavisnu državu i vječnost Crne Gore, a stari simbol zmije, preuzet iz egipatske i antičke civilizacije, koristio je u tom značenju – za slobodu i vječan život njegove i naše države Crne Gore.“
Na stranu sada to što Adžić ne zna, ili neće da zna, da su hrišćanski mislioci i stvaraoci vijekovima – od istočnih otaca, preko Svetog Avgustina do Dantea – koristili antičku „pagansku“ simboliku, ne zato što su prihvatali paganske svjetonazore, već zato što su vjerovali da sve i sva u Hristu dobija novi smisao i simboliku. Tako i zmije na vladičanskim žezlima predstavljaju jevanđeosku mudrost zmije u saglasju s bezazlenošću goluba, kao hrišćanski ideal, te i Uroboros u hrišćanskom ključu dobija novo značenje – ikoničku predstavu Božje vječnosti. Ili: kulturološko evociranje istorijske uspomene na Jupitera ili Peruna ne podrazumijeva nužno i religijski kult Jupitera ili Peruna.
Nije teško zaključiti zašto ideolog rehabilitacije kolaboracionističke Petrovdanske skupštine ovo ne shvata. Međutim, ono što je za njega posebno tragično jeste to što njegova neopaganska „njegošlogija“ ne samo što nema veze s Njegoševom nacionalnom i duhovnom mišlju, već svoje korijene ne vuče samo od srpskih krajnjih desničara poput Dragoša Kalajića – za čije lukave sljedbenike Njegoš nije više od duhovnog nasljednika arijevskih bramina – već ti korijeni sežu do jednog od rodonačelnika marginalne rasističke političke misli kod Srba, Crmničanina Nikole Petanovića, koji u svom Crnogorskom ogledalu zapisuje sljedeće misli:
„Neko može upitati: zar nisu Crnogorci Srbi? Da, Crnogorci jesu porijeklom Srbi, ali nisu Srbijanci. Ali zašto bismo uopšte uzimali u obzir tako površno tumačenje nacionalnosti? Postojalo je vrijeme kada smo svi bili homogeni po pitanju nacionalnosti, a sada smo različiti… Svaki Crnogorac je imao toliko ljubavi prema Srbijancima dok je Crna Gora bila nezavisna. Zašto? Zato što je postojalo nešto iza čega su svi Srbi stajali. Sada, kada je to nešto nestalo, trebalo bi da postoji nešto drugo što bi ujedinilo sve Srbe i Slovene sa Balkanskog poluostrva da stanu iza toga…
Mi pravo, zdravo srpstvo nikada nijesmo kudili, ali vidimo da se pod krinkom nekada slavnog i plemenitog srpstva krije ciganija i poganština turskih – i još ko zna čijih – mulana; vidimo da je taj „pasji milet“ monopolisao i u – prah – pretvorio srpstvo…
Kada se Šumadija prozvala „Srbija“, znali su oni koji su to učinili da to znači prisvajanje svega što je srpsko i crnogorsko… Sam kralj Nikola – on pjeva srpstvu i slavi ga… dok oni, koji su od srpstva firmu stvorili, kopahu mu ispod zemlje.“
Drugim riječima, Adžićeva ideologija nesrpskog, dukljanskog crnogorstva nije utemeljena isključivo na Štedimlijinom i Drljevićevom paranaučnom „crvenom Hrvatstvu“, već direktno proističe iz najantihrišćanskijih, najmarginalnijih i najskarednijih pravaca srpske nacionalne misli, čija je druga, srbijanska grana – ljotićevština, neoljotićevština i kalajićevski filofašistički neopaganizam.
Upravo iz duha Petanovićevog srpskog rasizma, crnogorskog stila i iskustva, odnosno „zdravog“ srpstva, potiču prozivanja „ciganija i poganština turskih“, „mulana“ i „pasjeg mileta“ – odnosno kampanja koju tobožnji građanski mediji i aktivisti pod kontrolom opozicionog DPS-a danima šire protiv „srbijanskog kola“, tj. renomiranog KUD-a „Abrašević“, u arheološkim ostacima Diokleje, u blizini Podgorice.
Jer, građanskim antifašistima, koji se u svim drugim slučajevima kunu u humanizam i internacionalizam, ostaje nepojmljivo da su antička Duklja i kolo, koje Srbi u Crnoj Gori takođe smatraju svojom baštinom, savršeno spojivi – budući da, u njihovom poimanju (barem onih koji imaju otklon od bokanovskih interpretacija istorije), nacija nije biološka ili provincijalno-hermetički zatvorena, već socijalna i vrijednosna kategorija.
Ako takvo znanje primijenimo na neznanje, odnosno na namjernu redukciju stvarnosti ideologa poput Novaka Adžića, Nemanje Batričevića i ostalih perača nacističkih biografija, onda ne preostaje ništa drugo do zaključak: vrijednosna kategorija rasrbljavanja i paganizovanja Petra II Petrovića Njegoša nema nikakve veze s istorijskom Crnom Gorom, već s srpskim ideološkim otpadom, čiji je današnji amblem ličnost Dragoslava Bokana, dragog gosta Srpske kuće u Podgorici.
U tom smislu, ono što se predstavlja kao sukob većinskih kulturološko-identitetskih matrica u Crnoj Gori nije ništa drugo do paravan za surovu borbu protiv istorijskog kontinuiteta i višeslojnog identiteta, u kojoj se ključna uloga dodjeljuje fabrikovanju prošlosti. Rasrbljavanje Njegoša nije čin bilo kakvog prosvjećenog preispitivanja istorijskih činjenica ili čak novog čitanja Njegoševe misli, već čin ultimativne duhovne profanacije – pokušaj da se iz kolektivnog pamćenja izbriše ne samo autentični srpski trag, već i svaka mogućnost slobodne i složene istorijske samosvijesti.
