Piše: R. Radosavljević
Književnik Miodrag Mijo Raičević napustio je ovaj naš svet 28. decembra prošle godine u Beogradu, a pesniku koji nije preminuo, nego je „samo opisao krug i iz jedne sobe, prešao u drugu, bolju i večnu“, kako je zapisao Svetislav Basara, 4. juna, na dan njegovog rođenja, priređen je omaž u Srpskom književnom društvu čiji je član bio.
Predstavljanjem petog broja podgoričkog časopisa za književnost i umetnost „Ovdje“, koji je u celosti posvećen Raičeviću, naša književna publika mogla je još jednom da se podseti dela jednog od najlucidnijih i najposebnijih pisaca koji je, prema rečima Srđana Vučinića, „poput jezičkog čuda i poput blistave komete prošao našim životima“.
O njemu u časopisu „Ovdje“ pišu i Mihajlo Pantić, Gojko Božović, Vladislava Vojnović, Radomir Uljarević, Bećir Vuković, Sinan Gudžević, Budimir Dubak, Borisav Čeliković… Omažu u SKD prisustvovao je i brat Mija Raičevića, Slavko Raičević, a o svojim sećanjima na njega govorili su, pored Srđana Vučinića, i Petar V. Arbutina, Jovan Delić, Nevena Živić, Danilo Jokanović, Želidrag Nikčević, Milivoje Pajović, čiji se tekstovi takođe nalaze u ovom časopisu.
“Medikalija” u Krnjači nakon nesreće koju je doživeo.
A kako je zapisao u časopisu „Ovdje“, koliko god nastojala da izmakne uplivu ličnog, uspomena na dugogodišnjeg druga i kolegu na kraju u sebi mora sadržati tragove ličnog, pa i privatnog, kao svojevrsnu esenciju.
Tako je sećanje na Miodraga Raičevića zamislio u vidu diptiha – u prvom delu navodi svoje obraćanje u Narodnoj biblioteci Srbije u decembru 2022. godine na promociji poslednje objavljene Mijine pesničke knjige “O stvarima koje je Homer propustio“, koje je poslao njemu par dana nakon promocije.
Drugi deo teksta je sećanje na Miju vezano za zadnje godine njegovog života koje je proveo nepokretan.
„Odlazio bih obično u žurbi taksijem do njega, da bih stigao oko jedan popodne, radnim danom, u vreme koje mu je bilo najzgodnije za posete. Kod kuće bih na brzinu odvajao i stavljao u torbu knjige za koje smo se ranije dogovorili da mu ih donesem; posebno bih mu pakovao burek sa mesom iz jedne od najboljih starih beogradskih pekara…
I tada bih svaki put mogao da se osvedočim u ono što čovek jeste, i što mu preostaje kada mu je sve drugo oduzeto. Mijo je nakon nesreće ostao vezan za krevet i kolica, noge nije osećao, ali jedino ono što vegetirajuća tela nisu više imala, u njemu je preostalo i širilo se.
Možda to nešto možemo nazvati čovekovim duhom, možda humorom i samoironijom – svakako, ono izvire iz jezika i igre govora. I svaki razgovor sa Mijom bio je malo čudo i okrepljenje za mene, nakon svih prizora koje sam u dolasku do njega video i doživeo.
Pričao mi je Mijo najviše dogodovštine sa pesnicima, uglavnom sa onima koje nisam stigao da upoznam: sa Branom Petrovićem, Vojom Despotovim, Rašom Livadom, Jašom Grobarovim, Milutinom Petrovićem, Novicom Tadićem, Duškom Trifunovićem, Acom Sekulićem, Ambrom Matoševićem… i sa mnogim još pesnicima, znanima i neznanima.
Pored iščezlog duha boemije, nosile su sve ove dogodovštine i Mijin doživljaj konkretnog poete kao čuda koje je ovom zemljom i životom blistajući jednom prošlo poput komete. No slične su bile i priče o “oriđinalima” njegovog detinjstva i mladosti, likovima sa titogradskih ulica, iz bioskopa i kafana koje je želeo da sačuva od zaborava naseljavajući njima zbirku priča koju je spremao.
Bili su poezija u malom, vrcava i živopisna, čak i Mijini doživljaji i opisi pojedinih starica i staraca, servirki, kuvarica i bolničara što su nezvani naselili poslednju stanicu njegovog sedamdesetogodišnjeg puta u Domu “Medikalija“…Prošao je Mijo Raičević poput jezičkog čuda i poput blistave komete našim životima. Hvala ti na svemu, dragi Mijo.
Svetislav Basara: Psalmi Raičevićevi
Pisano je u psalmu Davidovom (90: 10) „Dana godina naših svega ima do sedamdeset godina, a u jačeg do osamdeset godina: i sam je cvet njihov muka i nevolja; jer teku brzo, i mi odlećemo“. Mijo Raičević je umro u psalmom propisano vreme, nedugo nakon što je napunio sedamdesetu, . Mogao je on poživeti i do osamdeset – ko sve ne doživi osamdeset – ali pretpostavljam da to iz skrušenosti i osećanja odgovornosti nije hteo.
I žitije Mijovo beše kao u psalmu, „cvet muka i nevolja2, kakvi su, osim pokvarenjačkih, i inače životi ljudski. Avaj, muke i nevolje – kakve god da su – nisu nikakav izgovor u životu, nikakva olakšavajuća okolnost, nikakav izuzetak, nego su predak stvari. pravilo, koje se kao i svako pravio može izvrdati.
Mijo nije bio čovek koji bi izvrdavao, izgovarao se, tražio izuzeće ili remetio zakon pravila. Muke i nevolje koje su ga od detinjstva u stopu pratile, savladavao je tako što ih je podnosio bez roptanja i pretvarao ih procesom poetske sublimacije u radost i vedrinu. u neprestano, spolja nevidljivo pokajanje zbog grehova koje nije počinio.
Na čvrstinu karaktera poput Mijovog, na takvu druželjubivost, na takvu mekoću duše, na takvu odgovornost i takvi predanost (u ovim čemernim zemljama gotovo prezrenom) književnom poslu, nisam nailazio u životi u kome sam na svašta ( i svakog nailazio).
Najveću životnu pobedu Mijo je postigao kad je izgledalo da je sve bitke izgubio posle teško pojmljive nesreće koja ga je zadesila i u godinama koje je proveo u nepokretnosti, koliko je Mijo i u nepokretnosti, dopuštao da bude nepokretan.
I to grdno iskušenje, Mijo je podnosio tako superiorno da se gotovo nije primećivalo da je nepokretan. Kako ja to vidim, iako je (zasad) nevidljivo: Mijo, strogo uzev, i nije umro, nego je kao naš zajednički prijatelj, Brkica Vuković, opisao krug i iz jedne sobe, prešao u drugu (bolju i večnu).
Mihajlo Pantić: Pesnik melanholične vedrine
Nikada se ne boreći za prestiž, što je nelepa osobina mnogih, pa i dobrih pesnika, Miodrag Raičević je, oprezniji nego što bi to njegov talenat zasluživao, u tišini pisao i objavljivao svoje knjige pesama i sve drugo što je tu njegovu izvornu vokaciju pratilo: romane, priče i ostala „međužanrovska istraživanja”.
Pesme je potpisivao punim imenom Miodrag Raičević, a sve ostalo pseudonimima T.H.Raič i Ravijojlo Klikovac. Da je izvanredan pesnik znali su svi koji su želeli (i hteli) to da znaju. Dobio je nekoliko nagrada kojima je njihov (a ne njegov) ugled porastao, a u kritici je imao pažljive čitaoce.
Božo Koprivica je od Miodragovih pesama i svojih sećanja i refleksija na život, smrt, fudbal, film, pozorište, poeziju… na način duboke odanosti prijatelju napisao i sklopio (u formi „lične antologije”) knjigu izvan svih poređenja i klasifikacija „Bluz dva prijatelja – u 54 tjedna”, a Sinan Gudžević je u zagrebačkim „Novostima” objavio niz tekstova o druženju sa Raičevićem i o čitanju njegovih pesama.
Posebno poglavlje Raičevićevog rada čine parodije, najpre, na smehotresno oduševljenje upućenih i zgražavanje neupućenih, objavljivane u „Književnim novinama”, a potom objedinjene u knjizi „Muzini vetrovi”. Već prvo izdanje te knjige, o kojem sam odmah pisao, pokazalo je da je Vinaverov duh posle pola veka vaskrsnuo u srpskoj književnosti i da se pojavio velemajstor te stvaralačke discipline koja je poslovično i bez ikakvih stvarnih argumenata potcenjena (a „Don Kihot” je parodija viteških romana). ..
Pamtim da smo jednom, „pre rata”, dok još bejasmo mladi pisci, posle druženja sa imenjakom mu, Miodragom Vukovićem, čudnovatim pripovedačem, dočekali jutro u Raičevićevoj kući u staroj Podgorici čitajući poeziju. Kuća je bila prizemna, delila je dvorište sa istim takvim starim kamenim zidanicama. Tu je Miodrag imao gotovo nepreglednu a vrlo sistematično sređenu biblioteku i vrlo veliki broj stripova, ploča i diskova.
Kasnije je tu kolekciju preneo Beograd i nastavio da je pasionirano dopunjava. Ukratko, bio je posvećenik umetnosti, pritom i sjajni urednik u „Službenom glasniku”. Miodragova duhovitost, koliko u životu toliko i u književnom radu, bila je od najređe vrste, kakve ni u jednoj književnosti nema dovoljno; ona je srž njegovog talenta i njegovog karaktera, spremnog da se i u najtežim životnim okolnostima i tegobama koje su ga zadesile svet pogleda sa vedrije, afirmativne strane…
Svaki se život na kraju sažme u jednu rečenicu, u hotimičan ili, češće, nehotičan epitaf. U tu rečenicu „o čitanju do mile volje” staje, ceo, i bez ostatka, sa svime što je napisao, svime što nam je rekao, i svime što će nam u sećanju nadalje govoriti Miodrag Raičević.
Vladislava Vojnović: Smicanje sveta
Retko kad čovek zna tačne datume kad se s nekim video prvi i poslednji put, ali, evo, dešava se i to: Mijo Raičević i ja upoznali smo se u Vrbasu, na Festivalu poezije mladih, 27. maja 1983. negde oko ručka. Bilo je to nešto pred njegov 28. rođendan početkom juna, a i pred moj 18. krajem tog meseca s mirisom lipa i tada još živim sećanjem na studentska lipanjska gibanja, kako ih je lepo nazvao Želimir Žilnik.
Mijo je bio među najstarijim i najozbiljnijim učesnicima vrbaškog Festivala te godine, a ja među sitnom boranijom, toliko sitnom da su mi asocijacije bile gotovo dečje: Mijo i Danilo Jokanović tada, a i do danas nezaboravljeno, asocirali su me na ono što mi je još bilo bliskije od sveta ideja i ideologija – na mačore džezere iz dugometražnog animiranog filma „Mačke iz visokog društva“!
Dragog, dobrog mačora Mija, poslednji sam put videla 11. oktobra 2025. u sali „Kolarca“. Njegovim satnim čitanjem poezije otpočela je osma sezona programa „Poezija uživo“ Radio Beograda 2, poslednjeg suvislog medija u Srbiji. Pesma kojom je Mijo započeo svoje čitanje zove se „Hajrija“, što je ime koje nam dolazi iz arapskog jezika i ima značenje dobrotvorne, milosrdne, darežljive, dobre ili srećne osobe.
Ko li nam je ta dobrotvorka iz Mijove poezije čitane uživo? Eh, eh, to je ona kojoj je Mijo, po prilici pišući pesmu samom sebi, možda mlađem, postarinski već uveliko dizao šešir da je pozdravi. Evo te pesme:
„Postoji bezbroj načina da umreš i svaki je isti. Uvek kad na to pomislim loše se osećam. Na jetru, kao što znaš, više ne smem da računam, a svež vazduh mi razjeda pluća. Nemam nameru da budem bolji, čoveče. Toliko sam se menjao u životu da sam na kraju opet postao isti… Postoji bezbroj načina da umreš, čoveče, i nijedan nije tako dobar, kažem ti.
Zato kreni odmah, jer put je dug. Ako je usput sretneš, ne zaboravi: ta dama na tebe sigurno računa. Nemoj da me obrukaš, sinko, podigni šešir, pozdravi je! Ako ništa drugo, bićeš prvi koji se toga setio“.
Dva i po meseca kasnije došla je ta dama po Mija i odvela telesni deo njega sa sobom. Nije to nikakvo čudo za ozbiljne ljude poput onih pet teških komada (neka mi bude oprošteno što imam potrebu da, možda neumesno, ubijam patetiku, jer verujem da bi tako i Mijo voleo), za Milivoja Pajovića (kakav čovek, kakav Čovek, možda vi znate, ali ja nisam znala!), za Sinana Gudževića, Petra Arbutinu, Svetslava Basaru i Mihajla Pantića, koji su nadahnuto i potresno govorili na komemoraciji u Francuskoj 7.
Na vijest o smrti Mija Raičevića: Čovjek tihog glasa i snažne riječi
Vida Crnčević Basara, Mijova kuma, uplakana kao i mi ostali, rekla je tiho „Svima nam je održao lekciju iz umiranja“. I to jeste tako. Samo što je meni i još nekako drugačije: Mijo i ja nismo bili najbolji prijatelji, ali smo bili najbolji poznanici koji su se redovno sretali četiri decenije, tri godine i pet meseci, pa je njegov odlazak sa „Hajrijom“ za mene deo smaka sveta za koji odgovorno tvrdim da je u toku.
Susret sa uspomenama
Radomir Uljarević, urednik časopisa „Ovdje“, kaže za Danasa da je promocija broja posvećenog Miju Raičeviću i njegovom bogatom stvaralačkom i kulturnom nasleđu mnogo više od kulturnog događaja.
– To je bio susret sa uspomenom na čovjeka čije je ime trajno upisano u duhovni i kulturni prostor Crne Gore i Srbije, i prilika da se još jednom okupimo i prisjetimo njegove ličnosti, njegovog djela i vrijednosti kojima je obilježio vrijeme u kojem je živio i stvarao. Imao sam privilegiju da sa njim provedem decenije saradnje na polju izdavaštva, književnosti i kulture.
Posebno mjesto u tom zajedničkom putu zauzima rad u redakciji revije „Ovdje“, koju smo godinama zajedno stvarali, vjerujući da kultura predstavlja najtrajniji most među ljudima. Zato smo upravo njemu posvetili ovaj broj revije – kao izraz poštovanja, zahvalnosti i svijesti o značaju njegovog doprinosa našoj kulturi – kaže Uljarević.
– Mijo je pripadao rijetkom krugu stvaralaca koji su svojim djelom prevazilazili granice prostora, ideologija i prolaznih podjela. Svojim radom, riječju i ličnim integritetom obogatio je našu kulturu, svjedočeći da istinske duhovne vrijednosti pripadaju svima. Naše okupljanje na promociji bilo je i izraz zahvalnosti i dug poštovanja, bilo je to sjećanje dostojno čovjeka koji je kulturu razumio kao poziv, odgovornost i služenje opštem dobru – ističe Radomir Uljarević.
Izvor: Danas
