Piše: Sveštenik Gojko Perović
„Ova je drama počela na Kosovu.
Ljuba Nenadović, iako i sam Srbin, bio je iznenađen kad je video u Crnoj Gori živu snagu kosovske tradicije, koja je u tim brdima i posle stoleća bila stvarnost, isto toliko bliska i stvarna kao hleb i voda. Namučene žene koje su se odmarale pored bremena drva na kamenoj ivici puta govorile su mu o Kosovu kao o svojoj osobenoj sudbini i ličnoj tragediji. „Naša je prava na Kosovu zakopana“, govorili su ljudi rezignirano i ne pomišljajući da je traže drugim putem do onoga koji im kosovski zavet nalaže. Celokupna sudbina svih ljudi bila je tim zavetom omeđena i upravljana. Kao u najdrevnijim legendama, koje su uvek i najveća ljudska stvarnost, svaki je na sebi lično osećao istorijsku kletvu koja je „lafe“ pretvorila u „ratare“, ostavivši im u duši „strašnu misao Obilića“, da tako žive razapeti između svoje „ratarske“, rajinske stvarnosti i viteške, obilićevske misli. Crna Gora i svet koji je izbegao u njena brda bili su kvintesencija toga kosovskog misterija. Sve što se u tim brdima rađalo, dolazilo je na svet sa refleksom kosovske krvi u pogledu.
Tu je dakle početak i Njegoševe drame. Bez ovoga bi tragika Njegoševa života bila teško razumljiva. Njegoš je prototip kosovskog borca. I kao pesnik, i kao vladalac, i kao čovek, on je čisto oličenje kosovske borbe, poraza i nesalomljive nade. On je, kao što je neko rekao, „Jeremija Kosova“, i u isto vreme i aktivni, odgovorni borac za „skidanje kletve“ i ostvarenje Obilićeve misli. Tvrđeno je da se reč „Kosovo“ pored reči „Bog“ najčešće pominje u Gorskom vijencu. Ali nisu samo misao i poezija predeli za kosovsku tradiciju. Ona je za Njegoša život sam. Ona je isto tako predmet njegove realne i obazrive diplomatske prepiske kao što je predmet njegovog glavnog pesničkog dela. U prepisci sa Rusijom kao i sa Turcima, za njega je Kosovo jedan datum koji utiče na sve odluke i rešavanje najkonkretnijih pitanja. Formulišući svoje zahteve, on počinje rečima „od padenija našega carstva“.
On govori o Kosovu kao o ma kom drugom moralno političkom argumentu, kao o živom i presudnom faktoru kolektivne i lične sudbine. U službenoj prepisci, on piše Osmanpaši skadarskom: „… kad su divlje azijatske orde naše maleno no junačko carstvo razrušile, onda su moji predci i još neke odabrane familije, koje nijesu tu poginule od Turaka, ostavili svoje otačestvo i u ovijem gorama utekle“.
U tim gorama se „Krstu služi a Milošem živi“. I samo u toj svetlosti razumljivi su sudbina i delo Njegoševo. Uostalom, svi oni koji su mu stajali najbliže, kao prijatelji ili kao neprijatelji, shvatili su ga tako. Možda niko nije pokazao da bolje shvaća Njegoševe namere i moralno poreklo svih njegovih nastojanja kao Alipaša Stočević, umni i nesrećni vezir na Hercegovini, kad je rekao o vladici ovu prostu i duboku istinu: „A boga mi moga i dina, to je onaj pravi srpski ban od Kosova.“
Poštovani čitaoci ovoga teksta, red je da stvari pojasnimo. Sve ovo što ste do sada pročitali, nije pisao pop, ni teolog; nije saopštio niko iz Mitropolije Crnogorsko-primorske, – nego nobelovac, „građanin svijeta“, Ivo Andrić. Ovo je odlomak iz Andrićevog spisa „Njegoš kao tragični junak kosovske misli“.
U namjeri da obljetnici Njegoševog rođenja damo svečarski karakter, odlučili smo se da lik mitropolita Petra Drugog, osvjetlimo umnim riječima onoga koga je učeni svijet prepoznao kao „Njegoševog duhovnog srodnika“. Naravno, meni je utoliko milije i draže što se stavovi o Kosovu i Njegošu, stavovi o njihovoj međusobnoj vezi, stavovi koji proističu iz crkvene svijesti i predanja – potvrđuju i u genijalnim, umjetničkim sagledanjima istorije i stvaralaštva, koja je imao Ivo Andrić.
Znam da ima ljudi koji ne vole da čitaju, a takvi obično vole da zamišljaju i izmišljaju. Uostalom svi mi, manje ili više, nosimo u sebi takvu slabost i takvu duhovnu ljenost. Zato treba da se borimo protiv toga, i da ovu 200. godišnjicu Njegoša obilježimo stimulišući sebe na čitanje Njegoša, na čitanje Andrića (zaista, to bi bila divna „duhovna gozba“!), i na umanjenje predrasuda koje su nam nametnute, ili smo ih sami umislili.
U takvom bi čitanju mogli da raspoznamo svu dubinu duhovnog i kulturnog fenomena zvanog „Kosovski zavjet u Crnoj Gori“. Taj zavjet je danas, između ostalog, izložen dvijema krajnostima, vrlo opasnim i vrlo negativnim – kada je riječ o tumačenju i življenju te istine. Jedna je krajnost njegova upotreba u prizemne, politikantske svrhe nacionalističkog angažovanja narodnih masa. Druga je ista takva, nacionalistička i ideološka krajnost negiranja i omalovažavanja ovoga zavjeta, opet u svrhe jednokratnog, političkog angažovanja naroda. Dnevna politika u sukobu sa Njegošem i Andrićem!
Ovaj tekst je skromni pokušaj da se čitalac nagovori na jedan kulturni angažman. Taj angažman i to pregnuće se odnosi na čuvanje Njegoša i Kosova, tj. čuvanje Kosova u Njegošu, Kosova u Njegoševim čitaocima… ali ne Kosova kao teritorije, ili kao nečega što bi bilo (ili bi ličilo na) politički projekat, već kao jedne ideje, jedne duhovne stvarnosti, koju prepoznaje i kojoj se divi Andrić. Za tu ideju možemo reći da je ona ovdašnja, naša, autentična, duhovna ideja – istovremeno i narodna ideja, koju je najljepše i najsnažnije iskazao mitropolit Petar Drugi.
Ako je Andrić, pored tolikih svojih inspiracija i fascinacija, ovdje u Crnoj Gori našao Kosovo – kao duhovnu tačku oslonca Njegoševog stvaralaštva, onda je naš civilizacijski zadatak ta to i takvo Njegoševo Kosovo (Kosovo Svetog Petra, vladike Vasilija, Kosovo ratnika sa Grahovca… Kosovo narodnog usmenog predanja) čuvamo kao sopstveno blago. Smatram da bi omalovažavanje toga blaga bilo ravno bacanju smeća u kanjon rijeke Tare, a njegovo politikantsko tumačenje nalik težnjama da se, zarad nekog novca, u taj kanjon ugradi jedna „moderna“ hidrocentrala.
Izvor: Tekst je objavljen 2013 u „Vijestima“ na 200-tu godišnjicu Njegoševog rođenja
