Piše: Eskandar Sadeghi Borujerdi
Prevod: Miloš M. Milojević
„Suvo i mokro gore zajedno“ je persijska izreka koja se izgovara kada se požar širi bez razlike. Jednom kada se vatra razbukta, razlika nestaje: paljivo i vlažno, krivci i nevini, vinovnici i žrtve.
Rat koji su Sjedinjene Američke Države i Izrael poveli protiv Irana jeste rat izbora i hibrisa. Jedva da postoje naznake pretvaranja da je nametnut dokazima o tobožnjem iranskom nastojanju da se domogne nuklearne bombe ili da sledi neposredni iranski napad. Takvi navodi pokazuju se neosnovani pažljivijim ispitivanjem, teško ih je uopšte i ponavljati. Svedočimo ostvarenju dugo priželjkivane ambicije, neokonzervativnog bunovnog sna za koji je lobirao Benjamin Netanjahu, u jednom ili drugom obliku, već tokom nekoliko decenija. Ono što sankcije nisu mogle da postignu, ono što se nije moglo ostvariti pritajenim delovanjem, atentatima i sajber ratovanjem, biće sada ostvareno neposrednom vojnom akcijom, čiji će središnji deo biti ubistvo ajatolaha Ali Hamneja.
Tramp i Netanjahu od početka su naznačili svoje maksimalističke političke ciljeve. Ovo će biti „promena režima“. Ostavljeno je najasnim kakav će biti sledstveni režim, za ostatak sveta, da se domišlja sa zebnjom. To je razaračka i neuspešna politika koje se Tramp ranije, ispravno, odricao. Poput njegovih lažnih obećanja da će vratiti dostojanstvo američkoj radničkoj klasi, i ovo obećanje je prekršeno čim je preuzeo vlast.
U farsičnom oponašanju kolopleta koji je vodio ratu u Iraku, rečeno nam je da će Islamska republika pretrpeti kolaps kao krhka kula od karata. Ali za razliku od 2003. godine, malo šta je pokušano da se šira svetska javnost, ili barem američki Kongres, uvere u opravdanost ovog rata. Retorički napor koji je pratio invaziju na Irak, koliko god manjkav ili neiskren, sada je u potpunosti napušten. Čak i viši američki vojni zvaničnici sa poteškoćama uspevaju da objasne kako bi se to ciljevi kampanje mogli ostvariti brzo i odlučno. Pretpostavka neizbežnosti preuzela je mesto tereta uveravanja.
Nedostatak opravdanja nije slučajnost. To je jodan morbidan simptom međunarodnog sistema u krizi. Izvesnosti koje je nosilo američko hegemonističko predvodništvo „međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima“ izobličeno je do neprepoznatljivosti genocidom u Gazi, ali na njihovom mestu nisu iznikli obrisi arhitekture zamenskog poretka. Umesto toga tu je politika gangsterskog imperijalizma koja ne uživa ni međunarodnu ni domaću saglasnost.
Pretpostavka na kojoj počiva čitav ovaj rat jeste pogrešno razumevanje Islamske republike. Bez obzira na sva unutarnja trvenja i njenu poljuljanu legitimnost, ona nije krhka personalistička diktatura poput Iraka Sadama Huseina ili Libije Muamera Gadafija. Iransko formativno iskustvo je osmogodišnji sukob sa Irakom, u kojem je bio diplomatski izolovan i vojno nadjačan, ali kada je ipak uspeo da opstane kroz kombinovanje ideološke mobilizacije i asimetričnog prilagođavanja. Od tada, režim je mnogo uložio u decentralizovanu komandnu strukturu, raketne kapacitete i snage koje čine dronovi, kao i regionalnu mrežu osmišljenu upravo za scenario koji se sada odvija: sukob sa konvencionalno nadmoćnim neprijateljem. Otvoreno je pitanje može li da preživi opšti rat sa najvećim svetskim vršiocem organizovanog nasilja, ali je od početka bilo malo verovatno da će pretrpeti slom u prvim danima rata.
Sada deluje da iranski cilj nije da smesta osigura pobedu već da povisi cenu rata do nepodnošljivog nivoa. On ovaj sukob sagledava kao egzistencijalan. Ukoliko je promena režima obznanjeni cilj, onda kompromis nije jedna od raspoloživih mogućnosti. Ono što sledi jeste strategija istrajnosti i iscrpljivanja. Islamska republika dugo se pripremala za mogućnost da će se SAD i Izrael možda opredeliti za neposredno sukobljavanje.
Hamnejeovo ubistvo možda je izmenilo unutrašnju računici. Tokom godina, njega su sagledavali, čak i kritičari unutar sistema, kao nekog ko oprezno traga za ravnotežom snaga između suprotstavljenih centara moći unutar iranskog poretka. Njegova smrt uklonila je ličnost koja je, bez obzira na svu svoju krutost, ponekad delovala kao kočnica snažnijim avanturističkim nastojanjima – poput proširenja područja odmazde na zalivske države koje čine deo američkog imperijalnog arhipelaga. Ova strategija mogla bi se obiti o glavu njenim tvorcima. Ali za sada, Korpus čuvara Islamske revolucije – čvrsto na predvodničkom položaju – deluje odlučno u njenom sprovođenju.
Ništa od ovoga nije negiranje duboke podeljenosti iranskog društva. Mnogo ljudi duboko i žestoko mrzi režim. Godine slabog ekonomskog upravljanja, korupcije, represije i osujećenih mogućnosti, narušile su društveni ugovor. Meteži poslednjih godina, uključujući proteste posle smrti Mahse Amini 2022. godine i zastrašujuća masovna ubistva nekoliko hiljada demonstranata u januaru, otkrili su generacijske, klasne i ideološke podele koje se mogu pokazati nepremostivim.
Araš Rejsinežad/Aršam Rejsinežad: Kako bi izgledao američki rat protiv Irana?
Rat menja političku psihologiju duž putanje koja je retko linearna. Oni koji preziru klerikalni establišment možda će ipak biti užasnuti spektaklom koji priređuju strani avioni nad iranskim nebom i najavama da bi njihova zemlja mogla biti raskomadana. Spoljni napad ne može da zbriše unutarnja nezadovoljstva, ali može da ih prerasporedi. Bes usmeren protiv režima može se privremeno povući pred besom usmerenim protiv napadača. Ono što u miru deluje kao nepremostivi jaz, pod bombama, može poprimiti oblik slabašne solidarnosti. Sposobnost Islamske republike da mobiliše ljude opala je u odnosu na revolucionarni vrhunac, ali nije iščezla. Ona ostaje vešta u smeštanju sukoba u civilizacijski i odbrambeni okvir, koristeći se retorikom koja poziva na suverenost, mučeništvo i otpor, retorikom koja je negovana decenijama i koja je zadobila novu snagu onda kada su rakete počele da padaju.
Hamnejevo nasleđe je sve, samo ne osigurano. Ovaj osamdeset šestogodišnjak je predvodio duboko potčinjavanje društva unutrašnjoj bezbednosti (deepening securitization): skrajnute su reformističke i disidentsne političke struje, slomljen je Zeleni pokret 2009. godine, brutalno je potisnut ustanak posle ubistva Mahse 2022-2024. godine i ozlojeđenosti su se toliko nakupljale da ih je teško i nabrojati. Strateška autonomija i odvraćanje bili su prioritet spram građanskih sloboda, političkog pluralizma i unutrašnjih reformi, pošto je zastupao konzervativnu viziju koja je grmela protiv spoljnjeg „kulturnog napada“ (tahajom-e farhangi). Njegova središnja preokupacija bio je opstanak – režima, države, iranske nezavisnosti – u regionu u kojem su sudbine Iraka, Libije i Sirije služile kao stalno upozorenje. Za mnoge Irance, ova doktrina koja je bezbednost smeštala na prvo mesto dolazila je po neprihvatljivo visokoj ceni, i oni su je nedvosmisleno odbacivali.
Farnaz Fasihi: Pogled na iransku pripremu za rat – i za preživljavanje
Ali u šiitskoj političkoj teologiji, mučeništvo ima osobito veliku snagu. Sećanje na Karbalu i smrt Imama Huseina nisu neki udaljeni motivi već deo živog političkog jezika i verske prakse, u kojoj je patnja pretrpljena od ruke nepravične sile dokaz moralnog autoriteta. Ubistvo koje vrši spoljni neprijatelj nije puko uklanjanje lidera već može biti i njegovo preoblikovanje. Nijedan moderni iranski predvodnik nije stradao na ovaj način. Naser el-Dina Šaha ubio je 1896. godine domaći radikal. Poslednji kadžarski monarsi umrli su u inostranstvu, u Parizu i San Remu. Pahlaviji su skončali svoj živote u egzilu, u Johanesburgu i Kairu. Hamnejeva smrt, nasuprot tome, biće prenošena kroz zvanične kanale kao krajnja žrtva pred spoljašnjim napadačem. U smrti, on će možda doseći jasnoću i koherentan lik koji su mu izmicali tokom života.
Mnogi Iranci, i nemali broj Sirijaca, otvoreno su proslavili njegovu smrt, videvši je kao kraj jednog sablasnog, makijavelističkog unutrašnjeg političkog delovanja i regionalne politike koja je pomogla produženje građanskog rata u Siriji. Ali njegovi pratioci – a njih je nemali broj – smatraju ga za nešto više od političke ličnosti. Za njih je on marja’ al-taqlid (predmet oponašanja). Njegov položaj nije onako snažan kao velikog ajatolaha Sistanija u Iraku, ali autoritet mu se pruža izvan iranskih granica i prisutan je među milionima šiitskih vernika. Način njegove smrti možda će sačuvati, i čak uzdići nasleđe koje je postalo duboko osporavano kod kuće i prezreno na strani.
Hamidreza Azizi: Da li je Iranska Islamska Republika spremna na rat sa SAD?
Neke od najzapaženijih parola prethodne decenije bile su neposredno uperene protiv njega: „Smrt Hamneju“, „Smrt diktatoru“, „Ovo je krvava godina, Sajid Ali biće zbačen“. Predmet besa bio je personalizovan. Hamnej nije bio samo vršilac političke funkcije (sa znatnom ličnom moći i sklonosti prema preterano sitničavom upravljanju) već patrijarhalno otelotvorenje sistema. Ukoliko je Trampova namera bila da ukloni Hamneja iz političkog poretka, on ga je zapravo možda unutar njega učvrstio, preoblikujući ga u očima njegovih sledbenika u figuru koja oličava žrtvovanje umesto neuspeha.
Trampova spoljna politika uvek je oscilovala između pomirljivog jezika i naglog maksimalističkog pozicioniranja i demonstracije sile. U ovom slučaju, paleokonzervativni instinkt se izgleda stopio sa neokonzervativnom žestinom. Netanjahuov uticaj nije slučajan. Tokom više decenija insistirao je da se samo odlučnom vojnom akcijom može osigurati nesputana izraelska regionalna dominacija. Degradiranje Hezbolaha i Asadov kolaps u Tel Avivu su sagledani kao pokazatelj teško narušene iranske regionalne pozicij. U ovome je bilo izvesne istine: oba događaja predstavljala su teške udarce po Teheran, a Vašington i Tel Aviv su delovali hitro da iskoriste ovaj momenat. Ali iranski kapaciteti odvraćanja nikada se nisu mogli svesti na savezništva, od kojih se mnoga oformljena na vrhuncu američkog i izraelskog prenaprezanja. Iranska strategija bila je takođe usidrena u domaćim, višeslojnim, decentralizovanim i unutrašnjim činjenicama. Očekivanje da će dovoljan pritisak izazvati kolaps režima pomešalo je zanemoćalost sa iscrpljenošću, i ranjivost sa predajom.
Posledice su već počele da se šire: razmena raketa; napadi na baze, hotele i luke; aktiviranje mreže saveznika širom regiona. Američki zvaničnici sada priznaju da je nejasno koliko će kampanja potrajati i koliki će biti njen opseg, pa su čak nesigurni i oko eventualnog raspoređivanja kopnenih snaga u ovom bezobzirnom poduhvatu. Ovo nije ograničena operacija sa predvidljivim ishodištem. To je sve širi sukob čije je međe sve teže odrediti.
Rat neće povratiti ekvilibrijum. On može da preoblikuje region nasilno i nepredvidljivo. Islamska republika će verovatno iz njega izaći izmenjena ili oslabljena na načine koje je sada teško sagledati. Ali zamisao da se ona jednostavno može raspasti pod pritiskom nikada nije bila dobro utemeljena. Države nastale u revoluciji i osnažene dugotrajnim spoljašnjim pritiskom ne povinuju se lako pred stranim diktatom.
Suvo i vlažno gore zajedno. Sto šezdeset pet grobova iskopano je u Minabu, u provinciji Hormozgan, za one ubijene u američkom ili izraelskom napadu na školu Šadžare Tajebeh u subotu ujutro, upravo kada je nastava počinjala. Najveći deo poginulih su devojčice uzrasta od sedam do dvanaest godina. Vašington i Tel Aviv nastojali su da se distanciraju od ove pogibije; fotografije su zabeležile raskomadane ostatke tela.
Tramp je govorio da će kampanja potrajati nedeljama; trenutno vođstvo Islamske republike zaklinje se da će se boriti. Nenametnuti ratovi retko se ograničavaju na odabrane mete. Oni usisavaju ne samo borce već i pretpostavke koje ih pokreću i vode. Ono što je počelo kao pokušaj izmene regionalne ravnoteže može umesto toga da pospeši urušavanje poretka koji je počivao na pretpostavci da je moguće mešati se, nekažnjeno.
Izvor: London Rivju
