Piše: Milovan Urvan
Nu, kad dekan jednog uglednog fakulteta, umjesto da čuva temelje jezika, zabasa u lavirinte nacionalističke fantazije, onda znamo da je nešto trulo u državi Danskoj.
Izjava da je Petar II Petrović Njegoš „otac crnogorskog jezika“ nije samo besmislena, već predstavlja čistu filološku nepismenost koja se oglušuje o svaku logiku, istoriju i stvarnost jezika u ovom dijelu Balkana.
Prvo i osnovno: Njegoš nije imao nikakvu namjeru, pa ni sposobnost, da stvori poseban „crnogorski“ jezik. Njegov jezik je bio onaj isti srpski, sa svim svojim dijalekatskim varijantama koje su postojale u doba prve i druge polovine 19. vijeka; najzad, Njegoš je krunski saborac u pobjedi Vukove jezičke reforme. Njegova lingvistička misao nije ni u tragovima odvajala jezik koji je koristio od srpskog jezika u cjelini. Upravo, Njegoš je i progovorio jezikom te Cjeline, i sinhronijski i dijahronijski, i pjesnički.
Drugo, filološki gledano, „crnogorski jezik“ kao posebna jezička osobenost počeo je da se gradi mnogo kasnije, tek u drugom milenijumu, kao socio-politički motivisani projekat, zasnovan na dijalektalnim i stručnim kriterijama koje nemaju nikakve veze sa književnim stvaralaštvom Njegoša. Tvrditi da je Njegoš otac tog jezika je kao da kažeš da je Ajnštajn otac modernog računara – ima veze samo ako zaboravimo čitav niz važnih koraka i ljudi koji su tu putanju definisali.
Treće, sama ideja da jedan pojedinac može biti „otac“ nekog jezika je opasna i kontraproduktivna. Jezik je živo tkivo zajednice, a ne plod jednog uma ili političke volje. Jezici se mijenjaju, žive i razvijaju unutar ljudskih zajednica, i nikakav jedan dekan ili političar ne može sebi da pripisuje takve titule bez temelja u lingvistici.
Jezik nije igračka za dekane i političare, već trajni dokaz identiteta i kulturne povezanosti. Toga treba da se držimo, bez ideoloških iluzija.
