Kad bi se pojedini kulturni narodi pozvali da samo jednim imenom velikana iksažu ponos na svoju prošlost, da se prestave samo jednom riječju, svaki bi izustio ime svojeg najvećeg pjesnika. Grci bi rekli Homer, (a ne Fidija), Italijani: Dante (a ne Mikelanđelo, Englezi: Šekspir (a ne Njutn), Nijemci: Gete (a ne Betoven), Poljaci: Mikcjevič (a ne Šopen) itd; naš narod bi rekao Njegoš. Veliki pjesni je najpuniji izraz narodne duše, svijesti i duha, najomiljeniji velikan-umjetnik u narodu.
Njegoš je za života sebi podigao spomen-kapelu (mauzolej) na vrhu Lovćena, da niukoliko ne izmjeni njegov prirodni izgled. Sliku Lovćena sa kapelom, u kojoj će vjekovati, ponio je u grob, u svom srcu i u zenici svoga oka, duboko uvjeren da je naraštaji neće razarati.
Zamisao velikog pjesnika ostvarena je. „Lovćen sa kapelom Njegoševom simbol je je cijele Crne Gore“-reklo se davno istalno se ponavlja. Taj simbol ušao je u republički grb SRCG. Narod u kolu pjeva: „Lovćen nam je oltar sveti“. Ljuba Nenadović piše: „Lovćen je osobit. To je polarna zvezda za crnogorce…njihov Kremalj, njihov Sinaj, njihova svetinja“. Isidora Sekulić kaže: „Lovćen je oblik lepote…Vrh Lovćena je oduvek sabirao misli i želje Crnogoraca“. Teško se ko može odlučiti, bez velike odgovornosti pred narodom i istorijom, da razori spomenik koji je Njegoš sam sebi podigao, i da minama razara divotni vrh Lovćena. Ustuknulo se pri prvoj pomisli na to. Jer da bi se mogla ostvariti Meštrovićeva zamisao: podizanje novog mauzoleja Njegošu, strmo i oštro šljeme Lovćena moralo bi se razoriti, vrh mnogo zarubiti, stijena potresti, prirodni izgled izmijeniti. A Lovćen je u osjećanju i svijesti našeg naroda, po shvatanju slobodarskih evropskih naroda, vjekovni Spomenik Slobode, najveličanstveniji koji postoji. Mažuranić je pjevao na njemu: „Ah da vide svjeta puci ostali krst ov’slavni, nepobijeđen igda,/brh Lovćena što se k nebu diže“.
I zamisao velikog Meštrovića obavezuje, ali ne toliko koliko zavjetna i ostvarena zamisao Njegoševa, jer Meštrović, iako je svtorio nekoliko zamašnih djela nadahnut narodnim pjesnikom, nije bio iskonski izraz lovćenske i crnogorske sredine, niti je imao prilike da se srodi s njome: nije bio ni obaviješten o suštini stvari, i upoznat s prilikama.
Meštrović je izvajao veliku figuru Pobjednika (1913), i nije se suprostavio volji Beograđana i javnom mnjenju srpskog naroda da spomenik bude postavljen na Kalemegdanz, a ne na Terazijama, gdje ga je planirao. Izvajao je gorostasnu figuru Grgura Ninskog (1929) za Peristil Dioklecijanova mauzoljea, i nije se suprostavio volji Splićana, javnom mnjenju hravtskog naroda i umjetničkih krugova, da se njegov „Ninski“ premjesti iz Peristila i postavi izvan starih gradskih bedema. Da je Meštrović danas živ, on svakako ne bi zahtijevao da se sruši spomenik koji je Njegoš sam sebi podigao, jer je u svojoj duši nosio zakon o zaštiti istorijskih spomenika; on se ne bi suprostavljao mišljenju javnosti i umjetničkih krugova; dirao u slobodarska osjećanja naroda Crne Gore. Pristao bi da se spomenik Njegošu koji je on izvajao i darovao Crnoj Gori postavi na Cetinju.
Podizanjem Meštrovićeva spomenika Njegošu na Cetinju ne bi „sve propalo“, kako se reče u jednom članku u „Pobjedi“ (od 6. III 1966), nego, naprotiv, bilo bi sve dobijeno i sačuvano. Imali bismo tako oba spomenika Njegošu, onaj skromni i zavjetni, koji je naš najveći vajar izradio najvećem našem pjesniku, podignut na Cetinju, gdje bi djelo slavnog svjetskog vajara bilo pristupačno svijetu. Ostao bi neokrnjen i neoštećen vrh Lovćena, simbol vjekovne crnogorske slobode, u koji se ne smije dirati.
Risto Kovijanić
Pobjeda, 20. III 1966.
