Piše: Hamidreza Azizi
Prevod: Miloš M. Milojević
Odvraćanje, preventivnost i krhka logika spremnosti
Napetosti između Sjedinjenih Američkih Država i Irana poslednjih nekoliko nedelja iznova su sve snažnije. Američki brodovi izmešteni su u oblast odgovornosti Centralne komande (engleska skraćenoca CENTOKOM), javna saopštenja iz Vašingtona su se zaoštrila a zvaničnici u Islamskoj republici osciluju između insistiranja da Teheran ne teži ratu i upozoravanja da će svaki vojni napad – čak i ograničen – izazvati opšti odgovor. Ova kombinacija silovitog pozicioniranja i retorske dvosmislenosti pojačala je percepciju da ova kriza brzo eskalira, što su oblikovali i nedavni protesti u Iranu i ponovni snažan pritisak Trampove administracije na ovu zemlju.
U Teheranu, međutim, sadašnji trenutak se ne sagledava odvojeno već kao kulminirajuća tačka u tekućem procesu. Za iransku bezbednosnu elitu ovo nije naglo pogoršanje nastupilo nakon masovnih ubistava demonstranata širom zemlje, već nastavak sukoba koji je počeo – ali koji se nikada nije završio– Dvanaestodnevnim ratom. Prema ovom gledištu, taj rat se okončao krhkim prekidom a ne namirenjem. Poratnom periodu se nikada ne pristupa kao deeskalaciji, već kao predahu u dugotrajnom sukobu kojem se može menjati forma, ali nikada i njegova suština.
Ovakvo sagledavanje stvari oblikuje kako Teheran interpretira spoljašnji pritisak i mogućnosti koje njemu samom stoje na raspolaganju. Iranske vođe ne veruju da su slučajno uvučene u rat. Oni veruju da deluju u konfrontirajućem okruženju koje se unapred moglo naslutiti i za koje su pripreme – vojne, organizacione i političke – bile u toku već više meseci. Strategija koja se sada sprovodi počiva na pretpostavci da Islamska Republika, podizanjem percipiranih troškova vojne akcije i demonstracijom spremnosti da upije i odgovori na pritisak može da obnovi poziciju odvraćanja i obezbedi svoj opstanak u tekućoj fazi sukobljavanja. No, daleko je manje izvesno da li ta pretpostavka uopšte važi.
Afšon Ostovar: Iranska vojska ostala je bez svog ‚nervnog sistema‘
Nezavršeni rat
Iz teheranske perspektive, Dvanaestodnevni rat nije zaključio sukobljavanje sa Izraelom. On je samo razjasnio uslove dugoročnog sukobljavanja. Nisu uspostavljeni formalni aranžmani, dogovorene crvene linije preko kojih se neće prelaziti niti mehanizmi za sprečavanje ponovne eskalacije. Najvažnije, središnje tačke ključnog strateškog razmimoilaženja – naime, iranski nuklearni program i njegovi raketni kapaciteti – uglavnom su ostali netaknuti. Sa stanovišta iranskih donosilaca odluka, ovakvo ishodište je gotovo garantovalo da će se pritisak nastaviti i da je, u nekom obliku, verovatna nova runda sukoba.
Ova procena stvari oblikovala je kako je poratni period sagledavan unutar iranskog političkog i bezbednosnog sistema. On nije sagledavan kao deeskalacija, niti kao povratak stabilnoj ravnoteži odvraćanja. Umesto toga, razumeo se kao prelazna faza ili privremeno zatišje tokom kojeg može doći do izmeštanja sukoba na druga područja. Očekivanja nisu bila takva da će smesta doći do obnavljanja borbi, već da će se nastaviti pokušaji Izraela i Sjedinjenih Država da nadomeste neostvarene ciljeve na druge načine, kao što su ekonomski pritisak, politička izolacija, delovanje iz potaje i, kada uslovi to budu dopustili, obnovljeno vojno delovanje.
Sagledani na ovaj način, nedavni američki vojni potezi se uzimaju vrlo ozbiljno u Teheranu. Raspoređivanje pomorskih snaga, izmena načina pozicioniranja ovih kapaciteta i povišeni stepen borbene spremnosti ne uzimaju se kao pokušaj obmane ili kao rutinska prisilna diplomatija oblikovana tako da se njome iznude izvesni ustupci. Oni se shvataju kao pripreme za vanredne prilike, odnosno kao koraci koji se unapred preduzimaju u vezi sa sukobom za koji se već pretpostavlja da nije razrešen. Ova interpretacija je bila gotovo opšteprihvaćena pre nego što je došlo do protesta u Iranu a od tada je samo osnažena.
Ekonomski pritisak uklapa se u isti okvir. Ponovno aktiviranje sankcija Ujedinjenih nacija kroz povratni mehanizam (snapback mechanism) septembra 2025. godine osnažuje uverenje da sukob nije okončan, već da je samo promenio oblik. U Teheranu, sankcije se ne sagledavaju kao poseban pravac diplomatskog delovanja ili kao pregovaračka alatka odvojena od vojne sfere. One se tretiraju kao još jedan instrument u tekućem sukobu usmeren ka iranskom unutarnjem slabljenju i sužavanju raspoloživih strateških mogućnosti uoči budućeg obračuna.
Drugim rečima, iranske vođe ne dele prethodnu godinu u jasno razgraničene faze rata, krize i diplomatije. One vide tekući proces u kojem dolazi do premeštanja iz jedne u drugu sferu – od raketa i vazduhoplovne odbrane do sankcija, unutrašnjeg pritiska i pomorskog signaliziranja – dok opšti sukob koji sve ovo objedinjuje ostaje jedan isti. To je razlog zbog čega se sadašnji trenutak interpretira ne kao post-krizno okruženje koje se neočekivano kreće prema eskalaciji, već kao predratna faza u sukobu koji, prema teheranskom gledištu, nikada zaista nije ni prekinut.
Sem Drager: Zalivske države potpuno su zatečene izraelskim napadom na Iran
Protesti, spoljašnji pritisak i logika masovnih ubistava
Opseg i brutalnost režimskog odgovora na proteste ne može biti ispravno protumačeno ukoliko se unutrašnji nemiri sagledavaju odvojeno. Iranske elite dugo sagledavaju javne proteste kao hroničan, iako destabilizujuće, svojstvo sistema – opasno, ali naposletku nešto što se može potisnuti represijom, selektivnim ustupcima i protokom vremena. Ono što je učinilo ovaj protestni talas znatno drugačijim jeste trenutak kada se odigrao. On se razbuktao u vreme istrajnog spoljnjeg pritiska i nerazrešenog vojnog sukoba, podstičući istrajno unutarsistemsko strahovanje od konvergencije.
Ovde se pod pojmom konvergencije podrazumeva jednovremeno preklapanje unutarnje krhkosti i spoljašnje pretnje. Vođstvo je neprekidno svesno strukturnih domaćih ranjivosti, od ekonomskog propadanja do ekoloških problema, opadajuće društvene kohezije i srozavanja javnog poverenja. Nijedan od ovih činilaca nije nov, i nijedan, sam po sebi, ne predstavlja egzistencijalnu opasnost. Spoljašnji vojni pritisak, koji obuhvata sve od pretnje neposrednim delovanjem do dejstava u sivoj sferi, je isto tako bio apsorbovan u ranijim prilikama odvraćanjem, upozoravanjem i ograničenim odgovorom. Crvenu liniju, prema teheranskom gledištu, ne čini nijedan od ovih domena odvojeno, već oba u svojoj uzajamnosti.
Središnja briga, posebno nakon Dvanaestovnevnog rata, bila je da masovni protesti mogu da se poklope, ili da podstaknu, ponovno protivničko vojno delovanje. Po tom scenariju, država bi se suočila sa istovremenim pritiskom na svoj aparat prisile, kapacitet za donošenje odluka i politički legitimitet. Interno, nemiri bi iscrpeli bezbednosne snage i narušili lanac komandovanja i kontrole. Spoljno, udar u trenutku percipirane slabosti mogao bi degradirati vojne kapacitete i pojačati osećaj ranjivosti. U tom pogledu, analitičari naklonjeni režimu, upozoravali su da sistem može preživeti unutrašnje nemire ili spoljašnji napad, ali da možda neće preživeti oba istovremeno.
To je analitički kontekst u kojem bi trebalo razumeti masovna ubistva demonstranata: ne kao zastranjenje, ili kao spontanu preteranu reakciju, već kao smišljeni izbor da se eliminiše ono što je vođstvo sagledavalo kao stratešku slabost. Hiljade ljudi ubijeno je u državnom nastojanju da slomi protestnu mobilizaciju brzo i odlučno. To nije bio samo pokušaj da se povrati poredak: to je bilo nastojanje da se onemogući scenario stranog napada dok se ljudi aktivno bore na ulicama. U tom smislu, represija je bila usmerena kao preventivna akcija na domaćem frontu.
Nasilje takođe igra i ulogu signaliziranja. Unutar zemlje, režim nastoji da uputi poruku kako će se na ono što smatra destabilizacijom biti odgovoreno neograničenim silom. Spolja, usmeren je da pokaže kako režim neće oklevati, čak ni po krajnju cenu po svoje građane i sopstveni legitimitet. Uzeti zajedno, poruka je da svaka strategija koja se zasniva na korišćenju unutrašnjih nemira da se oslabi Islamska Republika uoči vojnih udara počiva na pogrešnom razumevanju onoga što je sistem spreman da učini.
Ekonomist: Rat Izraela i Irana postao je surovi test izdržljivosti
Retorička eskalacija, preventivno delovanje i pomešani signali
Ono što je u samom jezgru sadašnjeg pozicioniranja Islamske Republike jeste uverenje koje je postalo vrlo rašireno u bezbednosnom establišmentu; da pritisak istrajava zato što Sjedinjene Države veruju kako je Iran oslabio. Sa tog stanovišta, iskustvo Dvanaestovnevnog rata, kumulativni uticaj sankcija i izbijanje masivnih protesta zajedno je dovelo do procene u Vašingtonu kako je iranska sposobnost da primi dodatne udarce vrlo ograničena. Iranski zvaničnici sve više smatraju samu ovu percepciju kao problem kojim je potrebno pozabaviti se. Sve dok američki donosioci političkih odluka veruju da vojna akcija može da se izvede po relativno niskoj ceni, rasuđuju oni, pritisak neće popustiti.
Ova procena situacije pomaže da se objasni eskalacija iranske retorike poslednjih nekoliko nedelja. Upozorenja da se čak i ograničeni napadi mogu smatrati opštim ratom nije izraz spremnosti na sukob. Umesto toga, ona odražava napore da se povrati ravnoteža odvraćanja tako što će se potkopati razlika između ograničene i masivne upotrebe sile. Cilj je da se Sjedinjenim Državama ospori mogućnost izbora scenarija kojim se da lako upravljati i da se signalizuje da će bilo koja vojna akcija nositi rizik koji daleko premašuje očekivane dobiti. Prema teheranskom gledištu, dvosmislenost i uzdržanost u prethodnim krizama pogrešno je tumačena kao prednost i stoga su sada oštriji signali usmereni ka „ispravci“ ovih tumačenja.
Zajedno sa retorikom, Iran je načinio i praktične promene svog pozicioniranja radi protivničkog odvraćanja. Od rata, primetna su nastojanja da se decentralizuje komandna struktura raketnih snaga, pojača robusnost sistema za komandovanje i kontrolu i rasprše dužnosnici koji donose političke i vojne odluke. Ovim koracima nastoji se da se osigura preživljavanje pod napadom i da se sačuva sposobnost da se odgovri čak i ukoliko središnja čvorišta budu degradirana. Osnovna pretpostavka nije da se sukob može u potpunosti izbeći, već da se udarci moraju upiti. Drugim rečima, država mora biti sposobna da izdrži pritisak i da sačuva kapacitet odvraćanja tokom dužeg vremena.
Međutim, ova nastojanja da se povrati odvraćanje odigravaju se pod uslovima očigledne strateške napetosti i odražavaju pomešane i ponekad protivrečne signale. Izjava Saveta odbrane 6. januara upućuje da Iran neće čekati da se pretnje u potpunosti materijalizuju pre nego što bude delovao. Jezik kojim je formulisano ovo saopštenje naširoko je interpretiran kao gest koji upućuje na preventivne udare. U isto vreme, ministar spoljnih poslova je javno odbacio zamisao da bi Iran mogao da deluje preventivno, potcrtavajući odbrambene namere i otvorenost ka diplomatskom razrešenju situacije. Izjava koju je 26. januara dao Centralni štab Korpusa zapštitnika Islamske revolucije Katam al-Anbija navodi da Iran neće započeti rat ali da neće dopustiti da pretnje dosegnu nivo protivničinog delovanja, dodatno je zamaglila liniju između odvraćanja i predostrožnosti.
Ova dvosmislenost odražava nerazrešenu unutarnju debatu. Unutar iranskih političkih krugova, naširoko se raspravljalo o dilemama povezanim sa eventualnim preventivnim delovanjem: poteškoće da se ostvari iznenađenje, visoka verovatnoća brze međunarodne izolacije, rizik koji nose praznine u vazduhoplovnoj odbrani, i nesigurnost u vezi sa domaćom podrškom nakon što sukob bude obnovljen. Dok čekanje nosi sopstvene opasnosti, izvesti početni napad nosi svoje. Ove rasprave, uz protivrečne izjave različitih državnih dužnostnika, upućuju da do saglasja nije došlo.
Ukupno, dok Iran ustrojava svoje pozicioniranje radi odvraćanja u iščekivanju sukoba, to čini bez punog institucionalnog usaglašavanja o pragu eskalacije ili strategiji. Donošenje odluka se stoga odvija u jednom zgušnjenom okruženju oblikovanom strahom od slabosti, pojačanim signalima i unutrašnjim neslaganjem. Pod takvim uslovima, glavni rizik nije onaj od namerne eskalacije već od pogrešne procene. Delovanje usmereno ka odvraćanju može umesto da postigne cilj da suzi prostor za kontrolisanje i koordinisanje situacije onda kada je on najpotrebniji.
Adam Tuz: Borba na ivici svemira – geovojni radikalizam Izraelsko-iranskog rata
Pomorska opklada i njena ograničenja
Ukoliko sukob eskalira, iranski planeri sve više sagledavaju more kao najuverljivije polje na kojem mogu naneti štetu bez da smesta izazovu sopstveni strateški kolaps. Ova procena počiva na dvama pretpostavkama. Prvo, uprkos šteti po kapacitete razmeštene na kopnu Iran je sačuvao ostatke kapaciteta za asimetrično delovanje na moru. Drugo, SAD se i dalje znatno oslanjaju na pomorsku moć za bilo kakvu vojnu kampanju u ovom regionu što nameće morska prostranstva kao prirodan izbor za sukobljavanje.
Međutim, ovo se ne mora nužno pretvoriti u uobičajenu scenario eskalacije kao što je potpuno zatvaranje Ormuskog prolaza. Iransko promišljanje je uglavnom pomaknuto od ovih maksimalističkih mogućnosti, koje se sagledavaju kao politički skupe i teške za dugotrajnije sprovođenje. Umesto toga, skloniji su modelu održivog i selektivnog ometanja [pomorskog saobraćaja]. To bi uključilo uznemiravanje, pritisak na brodovlje i pomorsko kretanje i kontrolisano delovanje usmereno da povisi operativne i ekonomske troškove tokom vremena pre nego da izazove pojedinačni dramatični šok. Nedavne opaske Mohameda Akbarzadeha, zamenika zapovednika pomorskih snaga Revolucionarne garde,, da bi Islamska Republika trebalo da ostvari „pametnu kontrolu“ nad Ormuskim moreuzom trebalo bi sagledavati u ovom kontekstu.
Ovde se iskustvo jemenskih Huta snažno pomalja u teheranskoj strateškoj imaginaciji. Izraelski zvaničnici i analitičari iznova su ukazivali na sposobnost Huta da nanose stalno štetu američkim i savezničkim snagama. Lekcija koji su iz njihovog iskustva naučili ne ukazuje da je asimetrično delovanje nužno pobedonosno, već da može da izmeni američko sagledavanje stvari tako što je sukob pretvorilo u dugotrajni, aljkavi i politički neprivlačni poduhvat. Ali Akbar Velajati, viši savetnik vrhovnog vođe Ali Hamneja, je u ovom smislu nedavno rekao da „će Tramp ukoliko veruje da ono delovanje koje je pokrenuo može da vodi neuspehu brzo ustuknuti“. Takve izjave izgleda da su podstaknute iskustvom sa primirjem između SAD i Huta iz maja 2025. godine koje je dogovoreno nakon kampanje koja nije uspela da slomi ovaj jemenski pokret.
Ipak, značaj ove lekcije lako je preceniti. Iran nisu Huti. Za razliku od nedržavnih delatnika koji deluju sa relativno odvojene teritorije, Islamska Republike je upravo prošla kroz nasilne nerede koji su otkrili duboke unutrašnje ranjivosti. Njen politički sistem, ekonomija i društveno ustrojstvo su sada mnogo ranjiviji prema istrajnom spoljašnjem pritisku. Dugotrajnija pomorska kampanja bi stoga donela i visoku unutrašnju cenu kao i oštriji rizik po destabilizaciju nego ona koja sa kojom su se svojevremeno suočili Huti.
Povrh toga, ova logika pretpostavlja stepen kontrole nad eskalatornom putanjom koji možda ne postoji. Izrael ostaje potpuno neprozirni činilac, sposoban da deluje na načine koji su izvan pretpostavki Irana i SAD o srazmernosti i istrajnosti. U takvom okruženju, strategija skrojena u skladu sa odmerenim ometanjem može brzo da bude skrajnuta dinamikom koju nijedna strana nije u potpunosti nameravala da nametne, niti koju može lako da obuzdava.
Volstrit džurnal: Kolaps opskurne banke bacio je Iran u krizu
Spremni, ali izloženi
Islamska Republika ne kreće se ka mogućem ratu uljuljkana u samozadovoljstvo i poricanje. Vođstvo se priprema za sukob pod pretpostavkom da je okruženje u kome se našlo već postalo okruženje egzistencijalnih iskušenja, u kojem se suzdržanost ne sagledava kao stabilizujući činilac a oklevanje se vidi kao poziv na dalji pritisak. U tom pogledu sistem je spreman da zaigra na sve ili ništa ukoliko veruje da je njegovo preživljavanje dovedeno u pitanje.
Ipak, spremnost ne bi trebalo pomešati sa strateškom prednošću. Dvanaestodnevni rat je potcrtao suštinska ograničenja koju nikakve razmere organizacionog prilagođavanja ne mogu da razreše: tehnološku asimetričnost. Iransku gubici tokom tog sukoba bili su određeni velikim delom slabošću obaveštajnih kapaciteta, nadzora, preciznih udara i vazduhoplovne odbrane u odnosu na Izrael. Spram Sjedinjenih Država, ove asimetrične pozicije bile bi samo dublje i dalekosežnije. Čak i dobro pripremljena strategija razuđenosti, robusnog oslanjanja na rezerve i asimetričnog odgovora može biti ometena pre nego što se u potpunosti operacionalizuje.
Ranjivost je opasno povezana sa iranskom logikom odvraćanja. Stalni pritisak – da li kroz ometanje plovidbe, ekonomsko gušenje ili selektivnu vojnu akciju – može da osnaži gledišta onih unutar sistema koji su skloniji preventivnom delovanju kao jedinom preostalom načinu da se razbije spirala duž koje se kreću. U isto vreme nedostatak konsenzusa o pragu eskalacije, zajedno sa pomešanim signalima i zbijenim donošenjem odluka, povećava rizik da delovanje koje je usmerno ka odvraćanju umesto toga može da ubrza izbijanje sukoba.
Ono što postaje sve jasnije jeste da Islamska republika više ne vidi trenutnu pat poziciju kao krizu kojom se može uspešno upravljati na obodima ukupnih dešavanja. Ona je sagledava kao sukob koji dodiruje samo jezgro opstanka režima i spremna je da zauzvrat apsorbuje ogromnu cenu kako bi odgovorila. Da li će takva pozicija očuvati sistem u slučaju velikog rata protiv Sjedinjenih Država je izuzetno nesigurno. Ono što je daleko sigurnije jeste da je ovaj sukob oblikovan asimetrično, egzistencijalnim ulozima i uzajamnim pogrešnim razumevanjem koje može da stvori ogromne i trajne posledice na prostoru mnogo širem od samog Irana, destabilišući region koji je već na obodima izdržljivog strateškog trpljenja.
Izvor: Iran Analytica
