Piše: Nikola Milovančev
Istoričar g. Radoš Ljušić objavio je u Politici od 4. juna 2024. članak pod naslovom „Srbijo, ne veruj Crnoj Gori“. Povod za članak g. Ljušića je glasanje predstavnika Crne Gore u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, koji je podržao rezoluciju o Srebrenici, predloženu od strane Nemačke, i nekih drugih država. I sam delim mišljenje da je predstavnik Crne Gore, kao što su učinili predstavnici mnogih drugih država, trebao da se barem uzdrži ili da ne učestvuje u tom glasanju u UN, ako već (zbog pritiska nekih velikih sila) nije mogao da bude protiv. Međutim, argumentacija autora članka, kao i većina njegovih zaključaka, apsolutno su mi neprihvatljivi. Autor u članku predlaže da odnose Srbije i Crne Gore „oslovljavamo kao srbijansko-crnogorske odnose“, jer je reč o dve države i „dva susedna i nebratska naroda“ (za ta dva „nebratska naroda“ on dakle analogno upotrebljava nazive „Srbijanci“ i „Crnogorci“).
Samo na osnovi jednog glasanja u UN, R. Ljušić zaključuje da je „Azerbejdžan bliži Srbiji od Crne Gore!“. Možemo da budemo srećni (ukoliko ne sledi i nastavak članka), što nije zapisao da je Srbiji bliži Azerbejdžan i od Bosne i Hercegovine (odnosno Srpske, kao dela BiH), jer je predstavnik BiH takođe glasao za tu rezoluciju! Dakle, dobro je da nije prozvao i Srbe u Srpskoj, odnosno u BiH, pa i njih strpao u koš sa neprijateljima Srpstva. Istom bizarnom „metodologijom“, Ljušić bi mogao u neprijatelje Srbije uvrstiti i Srbe u susednim državama, koje su u UN glasale za rezoluciju o Srebrenici. Na osnovu analogije (procenat deklarisanih Srba u BiH je sličan procentu Srba u Crnoj Gori), možemo očekivati da nekim pogrdnim terminom (sličnom „Montenegrini“), R. Ljušić nazove i sve Srbe u Srpskoj. On naime izrazom „Montenegrini“, imenuje sve stanovnike Crne Gore, pa i sve nacionalno deklarisane Srbe u njoj (statistika odugovlači sa objavljivanjem rezultata popisa iz 2023. godine, ali je Srba, nezvanično, oko 36%)! Malo prevelik broj Srba za vređanje, zar ne?
„Ovo je poraz Srbije i Srpstva“, navodi dalje g. Ljušić. I tu se vara: uprkos pritiscima nekoliko uticajnih država, rezoluciju u UN je podržalo mnogo manje država, nego što su se predlagači nadali, oni su prošli ispod očekivanja! Ostavimo sada po strani činjenicu, da se Srebrenica ne nalazi u današnjoj Srbiji (bila je važan grad u srednjevekovnoj Srbiji), i da Republika Srbija nema veze sa događajima u tom gradiću 1995. (ni pravno, ni faktički – npr. svedočenje Hakije Meholjića, šefa policije Srebrenice tokom rata, o ulozi Alije Izetbegovića i nekih zapadnih političara).
Pokret za odbranu Kosova i Metohije: Priznanje „Kosova“ radi produženja kvislinške uprave
Naš narod se generacijama borio protiv veštačkih regionalnih podela, termina kao što su „Srbijanci“ itd. Sada bi g. Ljušić da ih vrati! Baš me zanima: od mojih predaka u Sremu, Bačkoj i Banatu, koji su Srbi bili, nikada ne čuh da je neko od njih za sebe upotrebio izraz „Srbijanac“ – koje su dakle granice Ljušićeve „srbijanštine“? Da nas suzi na Beogradski pašaluk, je li to cilj ove „vizije“? Prihvatanje teze da sada iz srpskog etnosa nastalo i najnovije čedo, srbijanski narod, otvorilo bi nova pitanja: kuda onda sa preostalim Srbima – onima iz Hercegovine, Semberije, sa Romanije i Ozrena, iz doline Vrbasa itd. Da li bi barem njih ostavili na miru, pod imenom srpski narod?
Njegoševo kandilo u Crnoj Gori se nije ugasilo, ono jače gori nego ikada u poslednjih 80 godina, i ugasiti se neće, dok je sveta i veka! Veličanstvene litije 2020. i 2021. godine su to pokazale, a one su donele i novi kvalitet: da su prevaziđene mnoge bolne podele iz Drugog svetskog rata, molitve iz litija su to učinile. Kamo sreće, da i u nekim drugim našim predelima narod pokaže takvu veru i odlučnost u kritičnim trenucima.
Nema smisla detaljno se osvrtati na pojedine istorijske navode iz članka. Kao istoričar, g. Ljušić dobro zna, čiji vojno-obaveštajni organi (susedne države) su početkom 1919. pomagali Božićnu pobunu, organizacijski i finansijski. Zna isto tako, kako su „udešeni“ rezultati referenduma 2006. o nezavisnosti Crne Gore. Zna i to, da je tadašnji crnogorski premijer Duško Marković izjavio da je 85% stanovnika bilo protiv priznanja odcepljenog Kosmeta. Čemu zato brutalna demonizacija naroda u Crnoj Gori?
Da potkrepi svoje tvrdnje, g. Ljušić spominje i neku anketu (bez navođenja izvora) da su u Crnoj Gori „najpopularniji Njegoš, Tito i Jugoslavija“. Zar je moguće da on previđa, već skoro 20 godina, ozbiljne ankete, sprovedene od Srbima nesklonih agencija, po kojima se, iz godine u godinu, Srpska pravoslavna crkva nalazi na prvom ili drugom mestu institucija, kojima građani Crne Gore najviše veruju? Da navedem samo rezultat ispitivanja CEDEM-a iz maja 2023. godine: stanovnici ove države najviše veruju obrazovnom sistemu (59,3%), a na drugom mestu poverenja je SPC (55,5%)! Za poređenje: po istoj anketi, Skupštini CG veruje 36,3% građana, a vladi 35,5%! Dakle, preko 55% građana je sa velikim poverenjem u SPC u državi, u kojoj ima oko 72% pravoslavnog stanovništva, zar je to malo?
Iz članka R. Ljušića vidimo, koliko može da bude prazno tobožnje srpstvo, kojem nedostaje podloga pravoslavne trezvenosti: ono lako zastranjuje u destrukciju.
