Piše: Elis Bektaš
Na izmaku treće sedmice američko-izraelske agresije na Iran jedna stvar dramatično upada u oči. Dok se vašingtonsko ratovodstvo kočoperi pred kamerama i po društvenim mrežama intenzitetom kakav ranije nije viđan i dok se iranski zvaničnici redovno oglašavaju, dotle je jedan od najznačajnijih aktera ove mučne predstave, Benjamin Netanjahu, nestao s radara javnosti.
Za razliku od prošlogdišnje razmjene raketnih udara sa Iranom, kada je bio itekako medijski vidljiv i politički aktivan, kao i tokom agresije na Gazu, Netanjahuov kontakt sa javnošću posljednjih je dana sveden na veoma suspektne fotografije i video-klipove za koje mnogi vjeruju da su plod vještačke inteligencije, a uz njih se javnosti serviraju i stare fotografije sa novim datumom.
To, naravno, nije dovoljan i pouzdan dokaz da je Netanjahu ubijen ili da je zbog ranjavanja onesposobljen za obavljanje dužnosti premijera zemlje u ratu, već treba dopustiti mogućnost da se materijali koji izazivaju sumnju svjesno upotrebljavaju u taktici obmanjivanja, ali ne treba odbaciti ni onu prvu opciju.
Uglavnom, činjenica je da se izraelskoj, ali i svjetskoj javnosti po pitanju rata obraćaju predsjednik Izraela Hercog i ministar odbrane Kac, dok su dojučerašnji najkliktaviji jastrebovi cionizma, Netanjahu i Gvir, jednostavno odsutni ili barem nisu prisutni na uvjerljiv način.
Slučaj odsutnog Netanjahua, u času kada Izrael vodi tri rata, protiv Irana, Gaze i Libana, a uveliko se sprema i za četvrti, onaj u Siriji, otvara nekoliko mogućnosti. Ili je izraelski premijer ubijen, odnosno toliko teško ranjen da ne može obavljati svoju funkciju, ili je najveća kukavica na čelu neke države u novijoj istoriji, kukavica koja je uvukla svoju državu u agresivan rat sa neizvjesnim ishodom a potom se zabarikadirala u nekakvu bunkerčinu ili čak pobjegla iz zemlje. Možda Netanjahu čak živi u strahu od Izraelaca kojima je dosta cionističkog krvoločnog ludila i državnog terorizma koji se sistematično sprovodi već godinama pod njegovom dirigentskom palicom.
Ukoliko je Netanjahu trajno inkapacitiran za obavljanje javne funkcije, to predstavlja ogroman problem za izraelsku državnu administraciju koja će u pregovore sa Iranom, kad god do njih da dođe, morati izaći sa igračem sa klupe, odnosno sa političarom koji ima znatno manju specifičnu težinu i koji sigurno neće uživati podršku Vašingtona kakvu uživa misteriozno nedostajući premijer, a to bi nesumnjivo oslabilo ionako slabu poziciju Tel Aviva u budućim pregovorima.
Elis Bektaš: Infantilno premjeravanje kurči… pardon, prebrojavanje raketica
Ne treba isključiti mogućnost da Izrael upravo zbog toga intenzivira ratne operacije i nastoji da ih razgrana do tačke kada one više neće biti kontrolisane, odnosno da pretvori Bliski istok u buktinju koja prijeti da proguta ne samo Iran i arapske zemlje, već i sam Izrael. Moguće je da cionističko vođstvo računa da bi takav razvoj događaja mogao prinuditi zapadne zemlje da se vrate na poziciju beskompromisne i bezuslovne podrške Izraelu, kakva u ovom trenutku teško da postoji igdje drugo osim u Vašingtonu.
Ipak, čini se da je epoha ucjenjivanja zapada traumom iz prošlosti došla do svog kraja i da taj argument jednostavno više nema snagu koju je nekad imao, pa bi se moglo ispostaviti da je avantura koju su agresijom na Iran započeli Tramp i Netanjahu jedna od najpogrešnijih i najbudalastijih odluka u skorijoj istoriji, još od one kada je Hitler odlučio da napadom na radio-stanicu Glajvic započne rješavanje njemačkih državnih, nacionalnih i teritorijalnih pitanja.
