Piše: Nebojša Popović
Petrodolar nastao je 1974. godine kao plod strateškog dogovora američkog predsjednika Ričarda Niksona sa kraljem Saudijske Arabije, Fajsalom bin Abdulazis Al Saudom, da se saudijska nafta ubuduće ima prodavati na svjetskom tržištu isključivo u američkim dolarima, u zamjenu za bezbjednosne garancije SAD.
Cilj čitave operacije bio je da se dolar namjesto zlata postavi u centar globalnog monetarnog sistema. Koliko je to bilo važno za Ameriku svjedoči pismo poslato naredne 1975. godine, od strane predsjednika Džeralda Forda kancelaru Helmutu Šmitu, sa zahtjevom da Njemačka bude kooperativna u svakolikom obuzdavanju tendencija da se „zlato ponovo postavi u centar sistema“.
Osim logičnog ishoda da dolar postane ključna rezervna svjetska valuta i obavezno sredstvo za sve koji žele nabaviti naftu, bitna posledica dogovora iz 1974. je bila da zemlje Zaliva koje su izvoznice nafte, ubrzo počnu da enormne količine tako stečenih dolara ulažu u akcije, obveznice i druge finansijske instrumente kroz američke banke i investicione fondove.
Petrodolar je omogućio Vašingtonu da sopstvenu valutu pretvori u praktično glavni izvozni proizvod, uz štampanje nezamislivih količina dolara bez inflatornih posledica na domaćem tržištu. Riječ je o ekonomskoj poluzi moći kakvu nijedna sila nije uživala kroz istoriju.
No da li se tome sada bliži kraj glavno je pitanje za stratege i državnike širom svijeta.
Iranska klopka
Po svemu sudeći SAD su nepromišljenim započinjanjem rata protiv Teherana upale u nešto što bi se moglo okarakterisati kao – „Iranska klopka“. Tačne su ocjene koje stižu sa svih strana da je vojni odgovor Irana na napad SAD i Izraela dobro pripremljen, snažan i asimetričan, ali čini se da se ta asimetričnost upravo najviše ogleda u ekonomskoj sferi. I to kroz dva ključna aspekta:
Vašington je Zalivskim monarhijama 1974. garantovao bezbjednost u zamjenu za „uslugu“ da se nafta prodaje u dolarima. Nažalost po SAD, tu iluziju je Iran raspršio već u prvih 48 sata rata protiv Amerike i Izraela, kada je sa velikom ubjedljivošću pokazao da Vašington ne može da ih zaštiti.
Iran je za samo par dana razorio sve američke baze u Zalivu. Jedina koja je ostala netaknuta u tom dijelu svijeta je ona najveća – Indžirlik u Turskoj. Ali prije nego što krenemo nabrajati mnoge razloge zbog kojih Iran i Turska izbjegavaju međusobnu konfrontaciju, sjetimo se takođe da Turska nije zemlja proizvođač nafte, pa time ni dio arhitekture petrodolara.
Što znači da Iran u tom smislu nije imao strateški razlog da u svoje mete uvrsti i Indžirlik. Sa druge strane, trke „Formule 1“ u Bahreinu i Kataru su otkazane, dok Dubaji gori… Naftna polja i instalacije Saudijske Arabije i ostalih zemalja Zaliva takođe su prepuštene na milost i nemilost Teheranu. SAD prosto nisu u stanju da zaštite svoje saveznike.
Drugi ključni razlog, koji se direktno naslanja na prvi, je okolnost blokade Ormuškog moreuza. Situacija je trenutno takva da možete posjedovati sve dolare ovog svijeta, ali naftu iz Zaliva nećete dobiti. A ako lijepo zamolite Iran, možda i hoćete pod uslovom da je plaćate u juanima i da se deklarišete kao protivnik Amerike i Izraela.
Dakle, Iran je asimetrično udario na dvije ključne komponente petrodolara, a to su – bezbjednost Zalivskih zemalja i samo plaćanje u dolarima. Kako god i kada god da se aktuelni rat završi, to su činjenice koje će nepovratno promijeniti ne samo Bliski istok već i globalni ekonomski poredak. Samu štetu koju će pretrpjeti američka imperija biće teško sagledavati i samjeravati.
