Piše: Milovan Urvan
Slušao sam nekog intelektualca s televizora kako razmatra tezu da bi za Srbiju bio opasan scenario da se tamo ničim ne izazvani pojave neki nepoznati ljudi, poput Jakova Milatovića i Milojka Spajića; dakle, opasno bi bilo da se tamo pojavi epilog crnogorske litijske borbe. Misli ovaj da je najbolje tražiti čovjeka iz tzv. naroda. Što se negda govorilo, samo da je „narodni čovjek“. To što je iskustvo pokazalo da su takvi najopasniji, nikom ništa. Narodni čovjek je najopasniji jer je nosilac gnjeva, te je njegova prva vladarska ambicija: osveta!
Dočim, pošto je socijalistički vremešan taj analitičar, odmah sam se dosjetio da u njemu živi strah od Josipa Broza Tita, koji je neka modernija verzija Šćepana Maloga. Strah čovjeku može da pomrači um, makar to bio i neki usvojeni latentni ili socijalni strah. Da, i to je moguće, kao što čovjek može da usvoji tuđa sjećanja, pa ih baštini kao sopstvena, tako i sa strahovima biva.
Aleksandar Živković: Kako je Vučić upoznao patrijarha Pavla?
Avaj, analogija spominjanog televizorskog intelektualca je neodrživa. Ako u trenutku njihovog iznenadnog pojavljivanja nijesmo znali ko su i odakle su Jakov i Milojko, vrlo brzo smo se, ovdje tradicionalni zainteresovani za takve stvari, informisali o njihovim rodoslovima, te o odnosima sa užom i širom familjom.
Neka mi oproste što ću to opisati na sljedeći način. Smatram da su obojica izvanredno rješenje za sadašnji politički trenutak u Crnoj Gori. Milatović, vjerovatno, nesvjesno gradi imidž političke maskote, a to je savršen obrazac za obnašanje funkcije predsjednika jedne od najmanjih država na svijetu. Spajić politički polupismen još je više ljekovita pojava, pa sad da je s Marsa pao međ nas. Ne doliva ulje na vatru, ne seiri s medijima, umije propisno da kasni na skupštinska zasijedanja. Da li to radi planski ili ne, svejedno je. Ovdje je važno pokazati da Skupština nije najvažnija stvar u našim životima. Najbolje što je učinio značajne ekonomske pomake. Dakle, ukupna pojava PES-a pokazala je da je u Crnoj Gori korisno politiku približavati birokratiji, a udaljavati je od ideologija, koje su se u našem iskustvu, bez izuzetka, pokazala kao fatalna i fatalistička. Nu, svjestan sam prigovora da će odmah ljudi, svikli na dosadašnje političke prakse, uzviknuti: „Identitet, srpstvo, crnogorstvo, vjera, nacija itd“. Jes. Pa upravo se birokratizacijom sistema, tj. emancipacijom društva u smislu sistemskog i institucionalnog života sva ta pitanja jedino i mogu adekvatno regulisati, ako ćemo u skladu s principima demokratičnosti. Zar potpisivanje Temeljnog ugovora nije to potvrdilo!?
Dakako, neću naći puno saveznika u Crnoj Gori za ovakav doživljaj stvari i naravi. Stoga, da se vratim intelektualcu s televizora. Šta on paradigmatski potvrđuje? Upravo, najveći strah naših profesionalnih intelektualaca i političara. Pojava ničem ne izazvanih pojava, poput Jakova i gospodina Spajića, pokazuje da decenije političkog i intelektualnog karijerizma, upravo biznisa, za tili čas mogu pasti u blato. Toliko je jalov učinak profesionalnih političara i njihovih saputnika-intelektualaca, toliko je ugrožen njihov kompleks više vrijednosti, pred činjenicom da se u svakom trenutku može pojaviti nepoznat netko i srušiti njihove kule od snova, odnosno, od ideoloških pravana iza kojih su skrivali suštinu svojih pravih i jedinih interesa. Jedini stvarni cilj naših profesionalnih političara i intelektualaca jeste to da pošto-poto održe svoje profesionalne karijere.
Zar u Srbiji ne bi najbolje bilo da se, recimo, po hitnom postupku, zakonski, dakle, birokratski, pravno i administrativno odgovorilo na pad nadstrešnice u Novom Sadu. To bi pokazalo da se sistem može u svakom momentu aktivirati u ime društvene pravde, a ne deaktivirati u korist neke vladajuće stranke. To bi bio jedini način da se pokaže smisao države. Ta, objašnjavao sam drugarici, koja radi pod vrlo nepovoljnim uslovima, da izbaci iz glave sopstvene zablude.
Prvo, osvijestio da radi zbog novčane satisfakcije, a da se blagodat koju rad po sebi nosi podrazumijeva; drugo, osvijestiti da su njene granice loše postavljene, jer robovlasnički tretman se nikako ne može opravdati time što njenom poslodavcu trenutno posao ne cvjeta. To je njegov a ne njen problem. Ali lukavi su poslodavci, kao i naši profesionalni političari i intelektualci, oni uvijek u džepu saoka nose listu višnjih ciljeva. A čim se pokaže da ima i drugih poslodavaca, političara i intelektualaca, oni iz drugog džepa izvuku evara da malo podmažu poslovni mehanizam. E, to je crvena granica, koju neće preći ni moja drugarica, nadati se.
