Piše: Elis Bektaš
Zagreb i Beograd međusobno prebrojavaju raketice i ostalu municiju. Dobro, nije to ništa neuobičajeno, još od završetka Rata za raspad Jugoslavije te dvije prijestolnice, uz povremeno uključivanje Sarajeva kroz usta Bakira Izetbegovića ili Zukana Heleza, svaku političku krizu, predizbornu kampanju ili ekonomski debakl začinjavaju udaranjem u ratničke talambase i buđenjem straha i osjećaja ugroženosti u biračkom tijelu.
Dovoljno je prisjetiti se histeričnih članaka u zagrebačkoj štampi povodom najave da će Rusija Srbiji pokloniti nekoliko aparata MiG-29, koji nikada nisu stigli ili još budalastije histerije zbog nikad sagrađenog aerodroma u Trebinju kao prijetnji jugu Hrvatske, baš kao da bi iko na svijetu bio toliko debilan pa da borbeni aerodrom smjesti na par kilometara od državne granice i u domet lakih i srednjih minobacača potencijalnog protivnika.
Pritom je upravo Hrvatska jedina postjugoslovenska tvorevina koja se koliko-toliko metodično i funkcionalno naoružava i oprema, prevashodno zahvaljujući činjenici da je članica NATO-a te stoga i podložna određenim standardizacijskim protokolima i zahtjevima kompatibilnosti sa drugim članicama tog saveza.
Za to vrijeme oružani aparat Srbije naoružava se kao u dućanu robe široke potrošnje i nabavke stranog naoružanja najčešće su plod nekog političkog dogovora državnog vrha sa stranim partnerom, a ne racionalne procjene usklađene sa potrebama i zahtjevima vojske, pa se takvo snabdijevanje u praksi pretvorilo u noćnu moru za logističare i planere obuke, ali i za komandni i komunikacijski aparat.
O stanju Oružanih snaga Bosne i Hercegovine bolje je i ne govoriti. Osim zastarjelosti i neusklađenosti tehnike sa stvarnim potrebama, tu je prisutan i problem održavanja, tako da je operativna iskoristivost te tehnike daleko ispod praga koji osigurava barem minimalnu borbenu gotovost i upotrebljivost. Takvo stanje maskira se povremenim budalastim izjavama vodećih bošnjačkih političara, poput izjave Bakira Izetbegovićima o robotima-ratnicima iz domaće proizvodnje ili izjave Zukana Heleza o iznajmljivanju turskih aviona za odbranu državne teritorije, te one o dronovima domaće proizvodnje.
Ostave li se po strani čisto vojni aspekti te vodviljske predstave sa naoružavanjem, uočiće se jedan momenat koji je svojstven primitivnim ili ideološki ostrašćenim i fanatizovanim društvima, a to je vjera u čudotvorno oružje koje je dovoljno potentno da donese odlučujuću prevagu u ratu. Vjera koja Hitlera nije napuštala ni kada su se sovjetski tenkovi, samohotke i kaćuše raspoređivale oko Berlina za konačni i uništavajući napad.
Pored toga, tu je riječ o nabavci minimalnih i skoro simboličnih količina naoružanja i ubojnih sredstava. Jedne su Sjedinjene Države, kao vodeća svjetska supersila, uspjele u jedva desetak dana operacije protiv Irana spustiti svoje zalihe moderne municije na granicu neprikosnovene rezerve. Šta misliš, čitaoče, koliko bi minuta trebalo južnoslovenskim pseudodržavicama da ispucaju svoje adute i da svoje oružane aparate vrate u ulogu kojoj su dorasli i u kojoj se jedino snalaze, dakle u ulogu zbira seoskih straža ojačanih paravojnim odredima za prljave poslove?
Južnoslovenske pseudodržavice strukturalno su i funkcionalno degradirana i degenerisana društva u svakom pogledu, obrazovnom, legislativnom, zdravstvenom, ekonomskom, industrijskom, kulturnom, demografskom… a u političkom pogledu ta je degeneracija dovedena do ekstremne vrijednosti i politika je u njima svedena isključivo na personalnu promociju i na servisiranje korporativnih imperativa pod dimnom zavjesom burleskne nacionalističke mitopoetike, a svaki govor o javnom dobru i javnom interesu u potpunosti je zagušen.
Takva društva supstancijalno su impotentna za formiranje funkcionalnog oružanog aparata, sposobnog da djeluje na strateškom i operativnom nivou. Uostalom, na osnovu čega bi neko vjerovao da duboko korumpirane administracije koje nisu sposobne održavati ceste i koje su dopustile da se djeca liječe SMS porukama mogu stvoriti efikasne oružane snage.
U Ratu za raspad Jugoslavije, na ostacima Teritorijalne odbrane i rezervnog sastava JNA stvorene su nekakve milicije i falange koje su koliko-toliko nalikovale na vojske i ispunjavale barem neke formalne uslove da budu smatrane vojskama. U međuvremenu su ti sistemi u potpunosti demontirani, skladišta municije su ispražnjena a društvo je prepušteno divljem kapitalizmu, prevashodno trgovačko-nakupačkom.
To znači da je danas nemoguće formirati čak i takve milicije kakve su djelovale u prošlom ratu. Postojanje malih profesionalnih vojski koje bi, u skladu sa koncepcijom i doktrinom, trebale poslužiti kao jezgra za formiranje većih snaga, nedovoljno je da amortizuje opštu društvenu degeneraciju koja sprečava uspostavljanje bilo kakvog funkcionalnog sistema, počev od komandnog pa do logističkog.
Najviše na šta ovdašnja društva mogu računati, jeste da iznjedre partijske falange osloncem na zaštitarska preduzeća, lovačka udruženja, airsoft i bajkerske klubove te na stanovnike kazneno-popravnih zavoda. No takve snage nisu vojska već horda koja u sebi objedinjava duh nacističkih SA odreda i bandi iz serijala Pobješnjeli Maks. To znači da takve snage ne bi bile sposobne za obavljanje bilo kog vojnog zadatka na strateškom ili operativnom nivou, odnosno bile bi podesne samo za kratkotrajna taktička dejstva na ograničenom prostoru i uglavnom protiv neuporedivo slabijeg protivnika, te za već tradicionalne zločine protiv civilnog stanovništva i zarobljenika.
A svako slavljenje vojski i vojnih uspjeha iz sramotne predstave zvane Rat za raspad Jugoslavije nije drugo doli pružanje opravdanja budućim svinjarijama za tuđi račun i budućim zločinima.
