Piše: Duško Lopandić
Dok nova-stara predsednica Evropska komisije Ursula fon der Lajen otpočinje komplikovano sklapanje slagalice pod nazivom „sastav Evropske komisije” (podela resora na 28 članova, imajući u vidu želje država članica, političku „težinu” pojedinaca, odnose muškarci-žene i dr) – u Evropskom parlamentu (EP) je nakon junskih izbora nastavljeno nadmetanje političkih struja. One se pojednostavljeno mogu podeliti na zastupnike statusa kvo (proevropljani) i razne desne struje (evroskeptici) zagovornika prvenstva nacionalnih interesa u odnosu na izgradnju nadnacionalne EU. Izbor Fon der Lajenove u julu, s relativno komotnom većinom (401 glas od ukupno 720), u EP je potvrdio činjenicu da se proevropski „centar” (EPP, socijalisti i dr) većinski održao nakon junskih izbora – iako uz paralelno jačanje krajnje desnice. To jačanje se u poslednje vreme pokazalo i činom jednog od vođa desne opcije – mađarskog premijera Orbana. Pošto je isključen iz grupacije Evropske narodne partije (EPP), Orban je uspeo da napravi novu parlamentarnu grupaciju s Francuskinjom Le Pen (Nacionalno okupljanje) i s još 10 drugih desnih stranaka (češki vladajući Ano, italijanska Liga M. Salvinija, holandska i austrijska Partije slobode itd). Ovim je stvorena treća po brojnosti grupacija u EP pod nazivom „Patriote za Evropu”. „Patriote” su brojnije, ne samo od liberala i zelenih, nego i od konkurencije s desnice u okviru „Evropskih konzervativaca i reformista” (Braća Italije Đ. Meloni, Pravo i pravda Kačinjskog i dr). Ovaj uspeh je, međutim, imao i svoj protivefekat. Stranke centra stvorile su neku vrstu izbornog „sanitarnog koridora” prema Orbanovim Patriotama (kao i grupi „Suverenista”, u kojoj je nemački AfD), čiji su kandidati za vodeća mesta u EP (za potpredsednike i predsedavajuće odbora u EP) konstantno nadglasani i nisu dobili nijedno mesto.
Pored toga, uz kritike zbog svoje „mirovne misije” u Rusiji i Kini, Orban je dobio i dodatni simbolični „šamar” od većine u EP. Na prvom zasedanju parlamenta (u julu 2024) nije organizovan tradicionalni govor predsedavajućeg EU – tj. mađarskog premijera, s objašnjenjem da je program EP preopterećen.
U govoru mađarskim studentima (jul 2024) Orban je rezultate izbora i stanje u EP proglasio „nastavkom okupacije Brisela od strane liberalne oligarhije” – globalne i briselocentrične. Ocenio je da je „evropski proces odlučivanja slomljen”. EU je, umesto da se zalaže za mir (u Ukrajini), predala svoje interese u ruke administracije SAD. Istakao je da je unija duboko podeljena između njenog zapadnog dela, gde se veruje da je ideja nacionalne države prevaziđena (u centru su individualni egoizam, globalni interesi i ideje „sorosovaca”) i njenog centralnoistočnog dela, koji se i dalje uzda u klasičnu nacionalnu državu i tradicionalne vrednosti (hrišćanstvo, porodica, nacija). U suočavanju s „globalnim sistemskim promenama” u svetu, on podržava Makronovu ideju o „evropskom suverenitetu”, ali to dopunjava idejom o promociji mađarske „velike strategije” umrežavanja u svetski poredak (koja bi, uzgred, obuhvatila sav mađarski „etnički prostor”, a ne samo mađarsku državu). Založio se za jačanje ekonomskih i odbrambenih ambicija u EU, ali se suprotstavio daljem političkom ujedinjenju unije.
Orbanov pristup ne deluje isuviše koherentno. On napada dominaciju SAD, ali podržava Trampa; suprotstavlja istok EU njenom zapadu, a istovremeno kritikuje Poljsku; zalaže se za mir u Ukrajini, a podržava Makrona i njegovu odbrambenu inicijativu itd. Zanimljiv je i njegov komentar o političkom raspadu Višegradske grupe, što objašnjava ambicijama vlade u Varšavi, koja želi da oslabljenu političku „kičmu” EU (osovina Berlin–Pariz) zameni strateškom linijom London–Varšava–Baltik–Skandinavija.
Orbanovi komentari o stanju u EU su važni ako imamo u vidu produžene političke krize u dve ključne države EU – Nemačkoj i Francuskoj – u kojima je, s jedne strane, očigledan uspon krajnje desnice uz slabljenje vladajućih stranaka i nedostatak političkog liderstva, što je opštiji evropski problem.
Pol Kenedi je u delu „Uspon i pad velikih sila” ukazao na fenomen dugoročnog „prenaprezanja” privrede pod pritiskom vojnih izdataka kao glavni razlog poraza u međunarodnom nadmetanju na dugi rok (kako se to, na primer, desilo sa SSSR-om). Ušli smo tokom poslednjih godina u fazu drastičnog povećanja troškova za naoružanje u skoro svim delovima sveta, pa se postavlja pitanje kako će pojedine privrede podnositi ovo dugoročno opterećenje.
Stanje u EU i Evropi u celini, zavisiće, osim od toka rata u Ukrajini, u krajnjem vidu od ekonomske situacije. Osnovni ekonomski problem unije, dugoročno posmatrano, jeste ekonomsko slabljenje u odnosu na glavne sile – SAD i Kinu. Dok je kineski rast u periodu 2014–2023. iznosio prosečno oko 6,6 odsto, rast BDP-a u SAD u istom periodu bio je 2,3 odsto, a u Evropskoj uniji tek 1,5 odsto. Ni prosek rasta BDP-a u narednih desetak godina se neće mnogo menjati. Procene porasta BDP-a do 2035. godišnje za SAD su oko dva odsto, za Kinu 4,5–5 odsto i EU do 1,5 odsto. Evropska (a posebno nemačka) privreda ima teškoće s energetskom tranzicijom (cene energenata zbog rata u Ukrajini i odricanja od nuklearki u SRN), starenjem stanovništva, zaostajanjem u trci u informacionim tehnologijama i inovacijama u odnosu na SAD i Kinu, kao i obezbeđivanjem strateških sirovina za nove tehnologije i poremećajem lanaca industrijske proizvodnje nakon porasta geopolitičkih napetosti.
Ursula Gertruda fon der Lajen je ogolila animalnu dušu birokratskih vođa EU
Iako je još rano da se govori o perspektivama drugog mandata Fon der Lajenove, osnovne linije srednjoročnog razvoja EU već je najavio Evropski savet u „strateškoj agendi” za EU do 2029. godine. Kao glavni prioriteti navedeni su jačanje odbrane i bezbednosti, pripreme za proširenje unije, jačanje ekonomske konkurentnosti, realizovanje dvostruke tranzicije (klimatske i digitalne) i napredak u oblastima nauke i inovacija.
Pitanje proširenja ostaje nezavršeni posao EU koji je postao znatno složeniji i geopolitički bitniji s početkom pregovora s Ukrajinom i Moldavijom. Tema proširenja postala je u prvom redu odbrambeno i bezbednosno pitanje, a tek nakon toga ekonomsko-politička ili reformska tema. Strateška agenda Evropskog saveta na temu proširenja za sada ne sadrži inovacije: pominje se, pored ostalog, napredak u pristupanju zasnovan na zaslugama (svake zemlje odvojeno), moguć postepeni – fazni pristup u integraciji, kao i potreba unutrašnjih reformi u EU.
Prvi konkretan korak u daljem radu na ovom pitanju u EU odnosiće se na izbor komesara za proširenje. Možemo s dosta sigurnosti predvideti da Orbanov kandidat (dosadašnji komesar Varhelji) nema ozbiljne šanse. Iako je procena o tome ko od kandidata za komesara može dobiti koji resor podseća na igru ruleta, najviše interesovanja za proširenje pokazale su zemlje centralne i istočne Evrope, poput Poljske i Letonije. Ključni pokazatelj u narednim godinama o spremnosti za proširenje EU biće stav država članica kad je reč o reformama internih politika koje su povezane s ovim procesom (način odlučivanja, regionalna politika, strukturni fondovi i dr) kao i dogovori u pogledu novog višegodišnjeg finansijskog plana unije za period 2028–2034.
Fon der Lajenova i Orban se slažu, bar načelno, makar da EU treba da se proširi. Dok istočna i južna granica Evrope gore u požaru ratova, vrata EU se polako, iako još nedovoljno brzo, otvaraju.
Predsednik Foruma za međunarodne odnose Evropskog pokreta u Srbiji
Izvor: Politika