Piše: Dr Vladan S. Bojić
Crna Gora je u posljednjih dvadeset pet godina živjela između dvije obmane: jedne da je podjela nužni mehanizam opstanka, i druge da je korupcija prolazna posljedica tranzicije. Danas se pokazuje da je upravo taj spoj — podjela i korupcija — postao temelj političkog sistema. U zemlji koja se još zove država, ali sve manje liči na zajednicu, nastala je nova realnost: strukturalna korupcija kao državni refleks.
(O nužnosti moralne i institucionalne obnove države)
Postoje države koje imaju korupciju — i postoje države koje su postale korupcija. Crna Gora, poslije četvrt vijeka dubokih podjela, pripada drugoj kategoriji. U njoj je zlo prestalo biti izuzetak i postalo navika. Korupcija nije više ponašanje pojedinaca nego sistemska, normalizovana logika, način rada institucija, stil i mjera upravljanja, kao i način svakodnevnog preživljavanja. Crna Gora danas ne živi u eri tranzicije, već u eri postistine, u kojoj se moral i pravo više i ne sudaraju — potpuno su razdvojeni.
Država postoji kao botoks ljuštura, ali ne suštinski kao savjest. Ispražnjene institucije sistema zjape, tek ih inercija održava. U tom rascjepu između onoga što jesmo i onoga što se pretvaramo da jesmo, nastaje najteži oblik korupcije — strukturalna korupcija: stanje u kojem je zlo postalo dobra navika, a „kazan“ nepravdi — sistem.
I Nasljeđe podjela i sjemena zla
Dvadeset i pet godina u Crnoj Gori nije građeno zajedništvo, nego strah. Političke strukture su, u ime države i identiteta, sijale sjeme podjela i nepovjerenja. Istorijske teme iz prošlog vijeka pretvorene su u savremeni alat vladavine: narodom se, sa svim lažnim simbolima, upravljalo kroz prošlost, a ne kroz budućnost.
Bojić o tužbi Mujovića protiv Nikolića i DPS-a: Strateški cilj odškrinuti vrata tužilaštvu
Dok je retorika govorila o evropskim integracijama i modernoj državi, praksa je pokazivala drugo lice – sistem raspodjele koristi između politike, kapitala i privilegovanih krugova. U tim zonama bez odgovornosti izgubila se i suština državnosti: da pravo štiti slabe, a institucije postoje radi opšteg dobra.
II Strukturalna korupcija kao način vladavine
Korupcija u Crnoj Gori nije proizvod moralne slabosti pojedinaca, već rezultat institucionalnog modela koji je godinama stvarao simbiozu politike, novca i moći. Kada se jednom uspostavi mehanizam u kojem politička lojalnost donosi imovinu, a ćutanje garantuje opstanak, više nije riječ o korupciji – to je nova forma državnosti.
Nikakva formalna smjena vlasti ne može promijeniti suštinu ako unutrašnji mehanizmi kontrole ostanu isti. Sistem koji je izgrađen na nepotizmu, klijentelizmu i kumovizmu, ne može postati demokratski samo zato što su se promijenila lica na funkcijama. Dok god su iste ruke u različitim bojama državnih simbola, država ostaje talac jednog istog mentalnog koda — da je vlast plijen, a ne služba.
Sve se u takvom sistemu pretvara u lojalnost: zakon, sud, tužilaštvo, mediji, a onda i suštinsko — kultura. Korupcija postaje stub identiteta, mjerna i smjerna jedinica svih pripadnosti.
III Političke podjele kao paravan
Nijedna vlast ne traje tako dugo kao ona koja upravlja strahom, ali i interesima — kupovinom ljudskih duša. U Crnoj Gori su ideološke i nacionalne podjele korišćene isključivo, osim za „korisne idiote“, kao alat za prikrivanje suštinskih ekonomskih i najdubljih institucionalnih razaranja i nepravdi.
Bojić o tužbi Mujovića protiv Nikolića i DPS-a: Strateški cilj odškrinuti vrata tužilaštvu
Dok su se građani izgarali u svađama oko prošlosti, javni resursi su se privatizovali, institucije praznile i urušavale, a zakon pretvarao u podesan instrument zaštite samo onih privilegovanih.
Podjele nisu bile slučajnost, nego strategija: društvo u stalnom sukobu je društvo koje nema energiju da postavi pitanje odgovornosti.
IV Moral kao javna kategorija
(Uništavanje kulture kultom estradizacije polupismenih i poluusmenih samoljubivih funkcionera, društvenih mreža i izvrtanjem slobode izražavanja u slobodu ponižavanja — poluga)
Nijedna institucionalna reforma ne može uspjeti bez moralne reforme. Rješenje nije u osveti, nego u provjeri.
Potreban je sistem javne etičke revizije: da se svaka javna funkcija uslovi potpunom, neselektivnom transparentnošću imovine, prihoda, odluka i koristi koje proizilaze iz ličnih interesa. Taj mehanizam mora biti jednak za sve i podložan nezavisnoj kontroli, sa pravom na žalbu i zaštitu pred domaćim i evropskim institucijama.
Tako se država ne čisti od ljudi, već od laži. Jer država sagrađena na laži je kula od karata. To je proizvod dugotrajne i kobne simbioze politike, kapitala, ćara i straha.
Sve velike odluke, krupne investicije i kadrovske politike u sebi nose jedan isti DNK — interes kao kriterijum, lojalnost kao uslov, ćutanje kao cijenu. Tako je stvorena kultura u kojoj se zakon doživljava kao smetnja, a moral kao slabost.
Javna funkcija nije pravo, već povjerenje. A povjerenje se ne može zadobiti bez moralne dosljednosti. Država koja ne vrši periodičnu etičku reviziju svojih elita osuđena je na ponavljanje istih oblika zla pod novim imenima.
Korupcija ne nestaje kada je otkrivena — ona nestaje tek kada postane sramota.
V Odgovornost kao temelj države
Ključni razlog stanja u Crnoj Gori nije siromaštvo, već nedostatak mjere, vjere i odgovornosti. Društvo koje prihvata nepravdu kao normu postaje saučesnik. Kada se u pravnom sistemu izgubi osjećaj za sramotu, sve ostalo je samo pitanje vremena — kada će pući sve.
Trinaestojulski ustanak: sabor sloge u kojem nije bilo četnika i partizana
Moral nije suprotnost politici — on je njen preduslov. Ako ga nema, onda se to više ne može nazvati politikom. Država koja želi da bude moderna, mora prvo da bude časna. Nečasno, nemoralno uz atribut moderno — mizerno je.
VI Zabrana političke partije srasle s korupcijom i kriminalom
Rušenje ustavnog poretka ne mora biti nasilno ili oružano; ono može biti i sistemsko, institucionalno, kroz dugotrajnu zloupotrebu vlasti, korupciju, manipulaciju izbornim postupkom i perfidnu kontrolu medija.
Kada partija, koristeći državnu moć i kriminalne strukture, sistemski potčini institucije, suspenduje vladavinu prava i onemogući slobodno izražavanje volje građana, ona više ne djeluje u okviru demokratskog ustavnog sistema — već protiv njega.
Takvo djelovanje, iako formalno u okviru zakona, suštinski je antiustavno jer razara temelje konstitucionalizma. DPS je organizacija sa izrazito antiustavnim elementima ponašanja, koja je uspostavila sve mehanizme kontrole što su u praksi potisnuli stvarnu vladavinu prava i princip podjele vlasti.
Suština nije u pojedinačnim krivičnim djelima, već u strukturalnom obrascu ponašanja — sistemskoj upotrebi državnih resursa za partijske i lične ciljeve, diskriminaciji u svim sferama, koruptivnom finansiranju, nekontrolisanom uticaju na medije, pravosuđe i bezbjednosni sektor. To predstavlja kontinuitet protivustavnog djelovanja i ruši osnovni demokratski princip: vlast proizlazi iz slobodne volje građana, a ne iz zloupotrebljene institucionalne moći.
Svaka partija koja koristi institucije da bi sebe i svoje članove zaštitila od zakonitog krivičnog progona postaje subjekt koji djeluje iznad prava — a to predstavlja suštinsko rušenje ustavnog poretka.
VII Država koja se sjeća nije neuspjela država
Crnoj Gori više nisu potrebne velike priče, već veliki karakteri. Ponovna izgradnja države neće početi novim izmišljenim zastavama i simbolima, već novim obrascem ponašanja: „pošteno obavljen posao je najviši čin rodoljublja“.
Kada savjest ponovo postane institucija, Crna Gora će se izvući iz svojih rascjepa. Jer samo država koja se sjeća svojih predaka i priznaje svoje zablude i greške — ima pravo da se boljem nada.
Bojić o tužbi Mujovića protiv Nikolića i DPS-a: Strateški cilj odškrinuti vrata tužilaštvu
Crnoj Gori nije potrebna osveta, već osvješćenje. Potrebna joj je provjera — verifikacija autentičnosti ljudi koji u njeno ime govore, odlučuju i troše.
Društvo se ne čisti zabranama, nego ogledalima: u svakom čovjeku koji ostane pošten u sistemu koji ga tjera na kompromis — država se ponovo rađa.
Istinska obnova neće doći ni iz Brisela, ni iz Vašingtona, ni iz bilo kojeg savjeta. Ona će početi onda kada prvi čovjek u vlasti shvati da je moral — pravna kategorija.
