Piše: Atanas Stupar
Pri dio pogledajte ovdje.
Mještani Zete i Botuna danonoćno, pod šatorom, dežuraju na mjestu predviđenom za izgradnju postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda. Cilj im je da po svaku cijenu spriječe njegovu izgradnju. Opština Podgorica je odlučna da izgradi postrojenje i iskoristi stimulanse koji joj u tu svrhu dolaze iz Evropske Unije. Opštinske vlasti tvrde da je izgradnja postrojenja javni interes, da takvih objekata ima širom Evrope i da su ekološki bezbjedni. Ponudila je i garancije da će se na budućem postrojenju kontinuirano mjeriti emisije štetnih gasova i vršiti automatsko isključivanje ukoliko nivo štetnih emisija pređe granice propisane evropskim direktivama.
U ovakvim situacijama korisno je upoznati se sa praksama i iskustvima koje se istim povodima stiču i primenjuju na drugim mjestima.
Evo i jednog primjera. Dešava se istovremeno kada i protesti u Botunu.
Naime prije samo par dana tačnije 16. decembra 2025. godine oblasni javni tužilac je zatražio kaznu od četiri godine zatvora za direktora postrojenja za spaljivanje otpada. Krivica direktora sastojala se u tome što je dopustio da postrojenje radi izvan granica propisanih ekoloških normi čime je omogućio emisiju zagađujućih supstanci koje su ugrozile zdravlje ljudi i prirodnu sredinu.
Vijest se odnosi na postrojenje za spaljivanje otpada „Besos” smješteno blizu Barselone u Španiji. Spalionica je udaljena od centra Barselone (Trg de Catalunja) oko 8 kilometara. Nalazi se uz samu obalu Sredozemnog mora u blizini ušća rijeke Besos.
Uporedimo li kapacitete oblasti Podgorice, rijeke Morače, Zete i Skadarskog jezera (stanovništvo, industrijske aktivnosti, zagađenja, otpad) sa Barselonom, rijekom Bezos i Sredozemljem lako ćemo razumjeti koliko je velik disparitet u dimenzionisanju otpada i problema koji nastaju njegovim eliminisanjem. Ekološki izazovi i osjetljivosti u višemilionskom okruženju poput Barselone mnogo su veći od onih sa kojima se suočava područje Podgorice. Međutim i na jednom i na drugom mjestu važno je afirmisati javne interese i zakone za očuvanju ljudskog zdravlja i čiste životne sredine. Potrebno je dakle podržati i projekte i zakone koji će uspostavljati i održavati balanse između potreba za razvojem i očuvanjem kvaliteta života. Interesi ljudskog zdravlja uvijek treba staviti u prvi plan. Primjer iz Španije pokazuje kako se to radi. Jasno je izražena namjera da se sa jedne strane omogući razvoj a sa druge uz strogu primjenu zakona sačuva ljudsko zdravlje i čisto prirodno okruženje.
Zbog intenzivne industrijske aktivnosti i neadekvatnog odlaganja otpada područje rijeke Besos je bilo jedno od najzagađenijih u Evropi. Španska država je u javnom interesu počela rešavati taj problem još 1990-te godine. Danas je donji tok rijeke pretvoren u zelenu oazu parkovskih površina oko 115 hektara sa mjestima za odmor i rekreaciju, stazama za šetnju ,trčanje, biciklizam.
Zahvaljujući projektima ekološkog oporavka obnovljena su životna staništa u rijeci i oko rijeke. Tamo sada obitava preko 200 vrsta ptica, bogati riblji fond, kornjače, sitni sisari, biljne zajednice.
Ako je to pošlo za rukom Špancima zašto ne bi i nama.
Prisjećam se Zete i Botuna 1980 – tih godina. Istražujući u to doba zagađenost životne sredine od strane Kombinata aluminijuma došli smo do poraznih podataka. Već tada život u Botunu je bio izuzetno rizičan po zdravlje lokalnog stanovništva. Širila se deponija crvenog mulja. Podzemne vode su se sve više zagađivale i napredovale prema jezeru. Bunari iz kojih se napajala stoka i navodnjavale njive bili su izvor otrova i za proizvedenu hranu i za ljude koji su živjeli u toj oblasti. Vazduh je bio prepun toksičnih čestica. Direktno je narušavao zdravlje ukupnoj populaciji što i danas potvrđuje medicinska statistika.
Koliko se sjećam Opština i Kombinat aluminijuma su plaćali određene odštete, otkupljivali neka imanja i kuće u Botunu kako bi ublažili posledice zagađenja. Ne znam dokle je to išlo ali sam siguran da se trebalo nastaviti sve dotle dok čitav predio uz pravične materijalne naknade ne bi bio iseljen, jer život u Botunu zbog stepena zagađenja jednostavno nije bio ni human ni racionalan. U interesu ljudskog zdravlja Botun je poodavno trebao da bude sanitarno izolovano mjesto.
Ekološki oporavak Botuna, Zetske ravnice i sliva Morače je moguć pogotovo poslije smanjenja aktivnosti Kombinata aluminijuma. Međutim taj proces mora biti sistematski vođen i osmišljen na duge staze. Koliko može trajati ilustruje nam primjer sliva rijeke Besos u Španiji.
Početak izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda i sanacija bazena crvenog mulja trebao bi biti prvi korak u tom pravcu. Ukoliko ne dođe do sinhronizovane izgradnje postrojenja za prečišćavanje, sanacije deponije crvenog mulja, dislociranja određenih stambenih objekata i onemogućavanja poljoprivredne proizvodnje na zagađenom području problemi će biti još veći. Svakodnevnica u koju smo se uhodali polako i postepeno uništavaće i ljudsko zdravlje i prirodno okruženje.
Dok narod s pravom zbog toga protestuje, političari se međusobno optužuju. Partije prijete napuštanjem koalicija. Partije se nadaju novim koalicijama. Neke navijaju za nestabilnost druge bi da prevaziđu krizu. Najgore od svega je što problemi sa zagađenjem ostaju isti kao što su bili i prije 40 godina kada ove partije nijesu ni postojale.
Naši političari su institucionalizovali jezik demagogije. Veoma su mu vješti. Glagoljivo se bore protiv nekih nepravdi i za nečija prava često ne vodeći računa ni o suštini ni o realnim perspektivama jednog i drugog. Ne zanima ih što zadržavanje postojećeg stanja ide na štetu čitave zajednice. Najvažniji su im pompezni javni nastupi na kojima će zadobijati simpatije glasača. Čak i u ovako napetim situacijama i opasno degradiranoj životnoj sredini proglašavaju pobjede jedni nad drugima.
