Piše: Atanas Stupar
Uvažavajući građane Crne Gore koji s punim pravom protestuju tražeći Ustavom zagarantovana prava na zdravu životnu sredinu redakcija Žurnala je odlučila da se u nekoliko narednih tekstova posvetiti ovoj izuzetno aktuelnoj temi. Naš stalni saradnik Atanas Stupar prikazaće istorijat ekoloških problema Pljevalja i Zete odnosno Botuna ukazujući na ono što je propušteno ali i na ono što se još uvijek može iskoristiti za rešavanje problema, uz postizanje kompromisa i zadovoljavanje javnog interesa.
Tribina (rubrika) “Crne tačke” biće otvorena za mišljenja, kritike i predloge naših čitalaca pogotovo onih iz ekološki ugroženih oblasti.
Ekološki najugroženija područja Crne Gore su Zetska ravnica i Pljevaljska kotlina. To što su odjednom zaokupila pažnju političara ne treba da nas omete u postavljanju prvog i pravog pitanja. Od kada znamo za te dvije crne ekološke tačke i svakovrsne nevolje koje izazivaju kod lokalnog stanovništva?
Kombinat aluminijuma koji kao primarni zagađivač ugrožava Zetu počeo je sa radom 1969. godine. Nikada nije dobio upotrebnu dozvolu za rad. Termoelektrana Pljevlja je počela sa radom 1982. godine. I prije puštanja u rad Termoelektrane Pljevlja su trpjela veliku zagađenost vazduha od cementare. Na sreću Pljevljaka cementara je prestala sa radom početkom osamdesetih godina. Dakle odgovornost za teške zdravstvene probleme stanovništva Zete i Pljevalja dijele svi koji su vršili vlast na republičkom i opštinskom nivou tokom poslednjih 40 godina. Ne treba zaboraviti ni gradske funkcionere iz Pljevalja koji su se po političkom zaslugama preseljavali iz zagađenih Pljevalja na udobnija životna mjesta zaboravljajući na muke dojučerašnjih sugrađana. Slično se dešavalo i sa političarima u Zeti. Sve u svemu političari su profitirali deklarativno se boreći za zdravu sredinu a narod ispaštao zbog zagađenosti u kojoj je bio prinuđen da živi. Brigu za ugroženu sredinu dijelio je sa političarima ali ne i sredinu za život.
Sticajem okolnosti za Pljevlja i Zetu kao ekološki najugroženije oblasti Crne Gore znam još od 1980. te godine. Kada sam počeo da radim jedan od prvih zadataka mi se odnosio na istraživanje meteoroloških parametara (temperaturnih inverzija) koje pogoduju zagađivanju Pljevaljske kotline. Tih godina sam radio i na meteorološkim aspektima zagađivanja životne sredine od strane Kombinata aluminijuma.
Koliko su Pljevlja i Zeta (Botun) tada bili crni u ekološkom pogledu danas su postali crni i u smislu političkih prepucavanja i nadgornjavanja. Crni su jer ispred naučnih tumačenja i rada na rešavanju i ublažavanju problema zagađenja daju prednost jeftinoj politici i senzacionalizmu. Ono u što su državne institucije uložile mnogo rada danas nikoga ne interesuje. Kreće se iz početka. Formiraju se novi timovi, nove komisije, traže nova tumačenja. Ne koriste se ni ranija istraživanja, ni određena dostignuća u sagledavanju zagađivača i načina sanacija problema koji opterećuju stanovništvo. Stanovništvo je i dalje tu da trpi i sluša obećanja, da glasa za onoga ko im ih daje i da se ne zapita odakle proističu pravi problemi.
Ukratko ću podsjetiti na istorijate dugoživućih konflikata na relacijama zagađivači – životna sredina Pljevalja i Zete.
Termoelektrana Pljevlja je počela sa radom 1982. godine. Dimnjak Termoelektrane je najviša građevina u Crnoj Gori. Visok je 250 metara. Kada ga uporedite sa željezničkim mostom na Maloj Rijeci čija je visina 200 metara ili sa Bemaksovim soliterom pored hotela Podgorica koji sa visinom od 60 metara predstavlja najveću zgradu u Crnoj Gori shvatićete da je postojao veoma opravdan naučni razlog za izgradnju tolikog dimnjaka za postrojenje Termoelektrane u Pljevljima.
Naime dimnjak te konstrukcije trebao je da nadvisuje najčešće temperaturne inverzione slojeve i onemogući da se njegov ispušteni dim širi prema Pljevaljskoj kotlini i zagađuje je. U određenim vremenskim situacijama temperatura vazduha umjesto da opada sa visinom, što je uobičajeno, počinje da raste sa visinom. Ta pojava se naziva inverzijom. Inverzioni slojevi vazduha predstavljaju fizičke prepreke za transport dima i zagađujućih čestica u visinu. Zbog inverzija zagađujuće materije se usmjeravaju i šire ka prizemnim slojevima. Temperaturne inverzije se najčešće javljaju u zimskom periodu i u ranim jutarnjim časovima.
Bez obzira na filtere, savremene tehnologije, rekonstrukcije dimnjaci će uvijek ostati manji ili veći zagađivači životne sredine. Kotline, udoline, nizije svojim mikroklimatom pogoduju čestim inverzijama. Po mom mišljenju mnogo veći doprinos zagađenju Pljevalja daju gradske kotlarnice i ložišta u domaćinstvima nego visoki dimnjak Termoelektrane Pljevlja koji prijeti zagađivanju okolnih šumskih prostranstava poput onih na Kosanici. Kosanica se nalazi na nadmorskoj visini od 1250 metara a Pljevlja na oko 800 metara.
Suočeni sa ovim problem osamdesetih godina jedna od ideja je bila da se problem zagađenja Pljevalja riješi tako što će se neiskorišćena slobodna energija iz dimnjaka Termoelektrane usmjeriti na toplovod koji bi zagrijevao Pljevaljska domaćinstva. Iako tehnički zahtjevan to je bio veoma koristan projekat jer bi eliminisao pojedinačna ložišta u gradu. Za ovih 40 godina mogao se pet puta sprovesti. Bilo je i sredstava i znanja. Međutim pasivna vlast, neefikasna administracija, neodgovorna Elektroprivreda ne samo da su ga odlagale već i sabotirale više decenija. Ovih dana vidimo do čega je to dovelo. Bez obzira što su privredne aktivnosti u Pljevljima sve slabije a broj stanovnika manji geografska pozicija i mikroklimat Pljevaljske doline i dalje će uzimati danak fizičkom i mentalnom zdravlju Pljevljaka. I u budućnosti će se ponavljati situacije poput sada aktuelne.
Koga sve pamte Sveti Stefan, Miločer, Kraljičina plaža (drugi dio)
Uvažavajući to još prije 40 godina smo predlagali i drugo rešenje po kome bi se zakonom ograničio rad kotlarnica i ložišta u Pljevaljskim domaćinstvima. Modus je bio sledeći. Korišćenje uglja u Pljevljima bilo bi strogo ograničeno što visokom cijenom uglja, što njegovim propisanim kvalitetom, što određenom zakonskom normom o dozvoljenim količinama koje bi se mogle naći u prometu. Nasuprot uglju cijena struje za Pljevaljska domaćinstva bila bi mnogo niža nego u ostatku Crne Gore. Ove mjere ne bi imale nikakve veze sa socijalnom politikom. Sprovodile bi se na osnovu koncesionih naknada i mehanizama za Rudnik uglja, Termoelektranu Pljevlja i Elektrodistribuciju Crne Gore. Oni koji ubiraju velika bogatstva korišćenjem određenih resursa dužni su trošiti dio svojih prihoda na očuvanje i zaštitu sredine iz koje im bogatstva potiču. Mislim da su pomenute mjere sprovedene prethodnih decenija građani Pljevalja bi u ogromnoj većini umjesto uglja koristili struju što bi rezultiralo zdravijom životnom sredinu.
Čudno se osjećate kada sa zakašnjenjem od 40 godina čujete da se neko sjetio tek dijela onoga što je trebalo davno sprovesti u djelo. Međutim u isti čas se i razočarate kada shvatite da kod nas sve poističe iz partijskih pobuda i partijskog pragmatizma i da traje onoliko dugo dok partije ne pronađu za sebe profitabilniju temu.
Naš najveći problem je bila i ostala nekompetentna, neodgovorna, neefikasna, lijena država nespremna da rešava probleme mimo partijskih motivacija i interesa. Danas više nego ikada ranije po pitanju ekoloških problema imamo posla sa unakrsnom, verbalno politikantskom razmjenom optužbi na javnoj sceni. U pozadini se suočavamo sa nečim još gorim. To je tehnički sve nestručniji kadar koje protežiraju partije i ubacuju ga da upravlja elektroenrgetskim i proizvodnim sistemima. Planiranja i strategije se osmišljavaju i sprovode od jednih do drugih izbora.
Nastavak u sledećem broju…
