Piše: Nebojša Popović
Ideja koju propagiraju Donald Tramp i Ilon Mask da Amerika treba sebi da pripoji Kanadu, Grenland i Panamski kanal – te da SAD tako i dejure zadobiju punu kontrolu nad Sjevernoameričkom kontinentalnom pan – oblasti nije nova. Ona je po svemu sudeći svojevrsni preludijum za pozicioniranje Amerike u novom multipolarnom dobu.
Potvrda da su na pomolu grandiozne promjene stigla je prije neki dan od Marka Rubia. Pojedini pažljiviji posmatrači umalo nisu pali sa stolice kada su čuli ocjenu američkog državnog sekretara da „nije normalno da svijet ima samo jednu veliku silu“ – te da je u pitanju „anomalija“ nastala kao produkt završetka Hladnog rata. Rubio je zatim upotrijebio riječ – „multipolarni svijet“ u kom, po njemu, glavnu riječ vode multipolarne -velike sile u različitim djelovima svijeta. Konkretno, pomenuo je Rusiju i Kinu.
Da li je na odmet podsjetiti da nijedan visoki američki zvaničnik decenijama unazad nikada nije upotrijebio termin – „multipolarnost“. Sama primisao o tome u Vašingtonu je prećutno bila zabranjena. Danas od šefa američke diplomatije imamo priznaje da su SAD odustale od vladanja svijetom. „Nove nužde rađu nove sile“, rekao bi Njegoš – a najveća svjetska sila Amerika sada se priprema da zakorači u novo doba.
Sjeverna Amerika pod vlašću Vašingtona
Elem, u američkoj geopolitičkoj imaginaciji objedinjavanje Sjevernoameričkog pan- regiona u jednu cjelinu ima snažno uporište iz 18. i 19. vijeka. Još tada je postojala ideja da Sjedinjene države posredstvom ideje tzv. „kontinentalizma“, postepeno apsorbuju što više teritorije američkog kontinenta. Zanimljiv je podatak da su gotovo 40% svoje ovdašnje teritorije SAD stekle kupovinom. Utoliko možda nije ni čudna prvobitna Trampova ponuda da SAD otkupe Grenland od Danske. To je prosto u tradiciji američke politike.
Danas se malo o tome zna da ideja da SAD pod svojim okriljem drže Kanadu i Grenland svoje uporište ima i u 20. vijeku, čak izgleda i ne slučajno i u samoj tradiciji porodice milijardera Ilona Maska. Naime, tokom 1930-ih godina u Americi i Kanadi bitisao je tzv. „Tehnokratski pokret“ (The Technate) koji je propovijedao da je tehnokratija kao sistem vladanja za Ameriku bolje rešenje od predstavničke demokratije. Jedna od ključnih ideja pokreta bila je da Američki kontinent od Paname do Sjevernog pola treba posmatrati kao jedinstvenu geografsku cjelinu, koja je zbog svojih izdašnih prirodnih resursa samodovoljna.
Član tog pokreta u Kanadi prije nego što se preselio u Južnu Afriku 1950. bio je i djed po majci Ilona Maska, Džošua Haldeman. Sam Haldeman je bio kontroverzna ličnost pa je Mask 2024. godine priznao da je njegov djed tokom Drugog svjetskog rata bio simpatizer Nacističke partije. No, za dalje razumijevanje započetih procesa to je od manje važnosti, osim detalja da se nanovo pokazuje da nikada ništa nije slučajno, te da jednom u prošlosti odbačene ideje često puta vaskrsavaju posve novom snagom, kao što to biva mnogo puta u istoriji.
Možemo li naslutiti šta se sprema
Dakle, ostrvo Grenland čisto geografski posmatrano dio je kontinenta Sjeverne Amerike a ne Evrope, pa u Vašingtonu očito nisu u redu sa tim da njime i dalje upravlja Danska. Dodatno, Tramp je nedavno Meksički zaliv preimenovao u Američki zaliv. Ovdje je ipak važno primijetiti da Amerikanci pomenuti zaliv nisu npr. nazvali. – „Zaliv Sjedinjenih država“ ili „SAD zaliv“ – već ne slučajno „Američki zaliv“, što dodatno apostrofira činjenicu da je temeljna intencija da težište bude na naglasku Amerike kao jedne političko – geografske cjeline.
U Americi se takođe i dalje odvija žestok rat elita. Odlučan obračun Trampove administracije sa USAID-om mora se posmatrati u ključu demontaže pipaka globalističke duboke države širom svijeta. Mnogi takođe spekulišu da se iza intencije suzbijanja međunarodne NVO mreže Džordža Soroša krije namjera da možda Ilon Mak postane neki novi globalni Soroš.
Nebojša Popović: Šta eksplozija Sjevernog toka znači za NATO i EU
Pored toga, primjetno je i da Tramp gotovo da ne zarezuje vodeće zvaničnike EU kao što su šefica EK Ursula Fon der Lajen ili komesarka za spoljnu politiku Marta Kalas. I on poput kolega iz Kremlja mnogo više preferira direktan pristup razgovora i sklapanja poslova sa pojedinačnim evropskim državama. Sa duge strane, prema briselskoj birokratiji kao ostacima globalističke duboke države ispoljava se otvoren prezir.
Takođe, Trampove najave povlačenja vojske iz Sirije te neophodnosti uspostavljanja mira u Ukrajini sa Rusijom govore u prilog činjenici da u Vašingtonu sada preovladava impuls povlačenja Amerike. Da ne govorimo o napuštanju SAD mnogih međunarodnih organizacija koje su donedavno bile temelj američke hegemonije…
Svjesne da je projektu „pax Americana“ odzvonilo, SAD se spremaju za svoju novu ulogu i učešće u multipolarnom svjetskom poretku. U tom duhu u Vašingtonu teku napori na preuzimanju uloge glavnog faktora u novom sjevernoameričkom pan – regionu, od Paname do Arktika. Kao mnogo puta u istoriji, čini su u toku pripreme za zauzimanje startnih pozicija uoči još jedne podjele sfera uticaja velikih sila. Da će veliki dogovor biti nešto nalik na koncert velikih sila koji je nastao u Evropi nakon Napoleonovih ratova i Bečkog kongresa 1814. ili pak Jalte iz 1945. zasigurno da trenutno niko ne može predvidjeti.
