Piše: Biljana Vankovska
Prevod: Žurnal
Već skoro pet mjeseci Srbija živi u stanju limba – stanju koje se ne može jasno definisati ni kao politička paraliza, ni kao proces transformacije. Od tragične nesreće na željezničkoj stanici u Novom Sadu, kada je usled urušavanja nadstrešnice život izgubilo 16 ljudi (među njima i djece), vrijeme kao da je stalo, a da se ništa suštinski nije dogodilo. Gradonačelnik Novog Sada i premijerka podnijeli su ostavke, čime su pokrenuti ustavni rokovi za formiranje nove parlamentarne većine ili raspisivanje vanrednih izbora. Ipak, talas protesta se nastavlja.
Nakon bezbroj kreativnih performansa, šetnji i skupova, sada izgleda da ulaze u novu fazu – formiranje tzv. zborova (građanskih skupština). Oni se predstavljaju kao legalan i legitiman oblik građanskog učešća, čak i garantovan Zakonom o lokalnoj samoupravi. Neki entuzijasti smatraju da je riječ o jedinstvenom modelu direktne demokratije, radikalnom buđenju građana iz apatije, odozdo i na svim mjestima. Ljevičari to vide kao korak ka komunalnom organizovanju, praveći paralele sa Pariskom komunom iz 1871. godine ili sa ratnim narodnooslobodilačkim odborima koji su postavili temelje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U isto vrijeme, pojam „zbor“ nosi i snažnu desničarsku konotaciju. Stoga situacija ostaje nejasna i posmatračima i građanima Srbije: šta je sljedeći korak?
Početni zahtjevi studenata djelovali su skromno – iako ih je teško ostvariti u duboko korumpiranim društvima kakva su balkanska (ali i dobar dio Evrope): dosljedna vladavina prava i institucije koje efikasno funkcionišu unutar svojih zakonskih nadležnosti. Ovaj pokret bez vođa, bez izričitih poziva na promjenu režima i bez euforičnog odnosa prema EU, uspješno se distancirao od političkih stranaka. Upravo to mu i daje široku privlačnost u javnosti: nevinost, mladost i distanca od odbojnog i duboko kompromitovanog svijeta stranačke politike. Obični ljudi više ne vjeruju u bajke – ni o Evropskoj uniji, ni o višestranačkoj demokratiji, koja, kako kaže stara izreka, predstavlja tek izmjenu „Kurta“ za „Murta“, dok sve suštinski ostaje isto. Pojavljuju se i glasovi koji pozivaju na sistemsku promjenu, ali niko ne zna kakav sistem želi – ako je liberalni parlamentarizam toliko odbojan, da li to vodi ka politici antipolitike?
Nakon godina vladavine predsjednika Aleksandra Vučića, njegova stranka ne samo da je uspostavila kapilarnu vlast (prodirući i kontrolišući društvo odozdo, što se može nazvati i metastazom moći), već je i razoružala opoziciju – ostavivši je amorfnom, bez inspiracije, kompromitovanom i slabom. Nije iznenađenje što neki intelektualci sanjaju o „srpskom Zaevu“, aludirajući na lidera makedonskih socijaldemokrata koji je došao na vlast nakon „šarene revolucije“ 2016–2017. godine. Ali takva ličnost se još nije pojavila – barem ne za sada. Sam Zaev nije bio ni izuzetan, ni naročito inteligentan, ni harizmatičan. Bio je jednostavno biznismen koji je posjedovao stranku koju je predvodio (i koja je bila suštinski finansijski bankrotirana). Ali imao je ogromnu međunarodnu podršku: PR savjetnike, medije finansirane stranim novcem, čitavu mrežu NVO-a i studente koji su se okupili da „spasu“ zemlju od navodnog režima.
Hrvatski ljevičarski aktivista Srećko Horvat nedavno je srpski studentski pokret nazvao „geopolitičkim siročićima“. I upravo je to ključna razlika u odnosu na Makedoniju, koju je Zapad „usvojio“ u trenutku kada mu je u Skoplju bila potrebna kooperativna vlada, kako bi zemlju uveo u NATO – po svaku cijenu, čak i po cijenu promjene imena države i rasprodaje njenog identiteta. Vučić danas liči na Miloševića, kojeg je Zapad prećutno podržavao kada im je bio potreban potpisnik i garant Dejtonskog sporazuma. Kao što kaže stara izreka: „Jeste kopile, ali je naše kopile.“ Strah je bio da bi, ako Milošević padne, na vlast mogla doći još gora i manje kooperativna opcija. Ista logika danas važi i za Vučića – bilo da je riječ o Kosovu ili o eksploataciji litijuma.
Vojin Grubač: Režim i opozicija su maligne ćelije na tijelu Srbije
Geopolitički pejzaž se, međutim, promijenio. Politički Zapad se raspada (što detaljno analizira Ričard Sakva), ostavljajući srpski protestni pokret istinski napuštenim. Nemaju vođu, a nijedna postojeća politička figura ne ulijeva dovoljno povjerenja da bi mogla održati balkanski model „stabilitokratije“. Još značajnije je to što ova siročad nemaju ne samo stranog pokrovitelja, već ni ideologiju. Radi se o raznolikoj grupi, koju možda ujedinjuje želja da izađu na glavnu scenu i postanu „miljenici javnosti“ (što se vrlo lako može pretvoriti u svoju suprotnost), ali im nedostaje iskustvo i znanje potrebno za izgradnju novog sistema.
Istorijski gledano, ljevičarski pokreti su bili vizionarskiji. Ipak, čak su i plenumi – studentske skupštine – danas više prolazni trend, prepisan iz iste kuvarice, iz prethodnih inicijativa u Hrvatskoj, Bosni i Makedoniji. Ciklus se ponavlja. (U Makedoniji, nakon katastrofe u Kočanima, postojala je neuspješna inicijativa da se ožive plenumi na Filozofskom fakultetu. Danas jedan labavo organizovani pokret protestuje pod sloganom „Ko je sljedeći?“). U teoriji, plenumi podsjećaju na direktnu demokratiju, agoru; ali u praksi, kada se postavi pitanje sistemskih rješenja, bolno je jasno da ova „siročad“ nemaju ni osnovno razumijevanje alternativnih sistema. Oni su djeca tranzicije – razdoblja u kojem su nedovršeni liberalni sistemi djelovali kao da se „evropeizuju“ i kreću ka demokratiji (koja danas, ironično, doživljava pad širom Evrope, dok fašizam i militarizacija uzimaju maha). Oni ne poznaju ljevičarsku (marksističku, socijalističku) misao i praksu.
Za određene intelektualne krugove, ovi događaji su fascinantni – svjetlost u tami tranzicije u ništa, kako to formuliše Boris Buden – ali njihov fokus i dalje ostaje na političkom i medijskom spektaklu. Šta je sa ekonomskom demokratijom u zemljama koje su postale puke kolonije zapadnog kapitala? Kako izgraditi novi politički dom ako su sami temelji tog doma – imperijalistički?
Najjasniji pokazatelj te dinamike su (navodno nezavisni) mediji, koji očajnički nastoje da probude interes Zapada za srpsku „siročad“. Djeluju gotovo spremno da pusti suzu zbog toga što ni predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen („Frau Genocid“), ni francuski predsjednik Emanuel Makron, niti ijedan drugi zapadni lider ne pokazuje ni najmanji znak zabrinutosti za proteste. Malo ko bi danas porekao da poziv na „više Evrope“ u praksi znači više ratovanja, a manje socijalne sigurnosti.
Kao neko ko nije daleko od epicentra, mogu samo pretpostaviti da će srpsko „proljeće“ ubrzo završiti u ćorsokaku. Neće se ugasiti samo zbog umora, već i zbog egzistencijalnih pritisaka. Nedavno je jedna mlada i oduševljena učesnica protesta na jednom ljevičarskom Jutjub kanalu izrazila uzbuđenje što svo slobodno vrijeme provodi na plenumima i građanskim zborovima (budući da su fakulteti pod blokadom). Ti studenti, vjerovatno, imaju roditelje koji ih izdržavaju. A šta je sa onima koji nemaju luksuz da štrajkuju i raspravljaju – sa radnicima u nesigurnim poslovima, radničkom klasom, ili seoskim domaćinima? Koliko dugo mogu siromašni građani da im pružaju domaći hljeb i obroke?
Aleksandar Tutuš: Srpski grafiti i beskućno pravo – Kad se vojska na Kosovo vrati
Svaki istinski ljevičar teži sistemskoj promjeni – potpunoj rekonfiguraciji društva. Višestranačka demokratija je tek fasada za korporativnu moć i neokolonijalizam. Ali u svijetu koji se nalazi na opasnoj raskrsnici, nema prostora za eksperimente koji su unaprijed osuđeni na neuspjeh. Studentski status nije profesija – to je prolazna faza. Kada diplomiraju (kad god to bilo), studenti će se vratiti realnosti, svakodnevnim brigama. Revolucija će ostati samo lijepa uspomena.
Pravo pitanje glasi: ko će se boriti za one koji nemaju luksuz da beskonačno protestuju? Bez jasne vizije za sistemsku (političku i ekonomsku) transformaciju, ili bar za „manje zlo“ u vidu izbora, uticaj pokreta može ostati površan – još jedan ciklus otpora koji ne vodi nikuda. Ili, ako je Branko Milanović u pravu, sve može završiti u haosu ili otvorenoj diktaturi.
Biljana Vankovska je profesorka studija mira i rukovoditeljka Centra za globalne promjene u Skoplju, Makedonija.
Izvor: Counterpunch
