Piše: Vladimir Kolarić
Prikazi obaveštajnih službi u filmskom i serijskom programu nisu retka stvar. Takvim sadržajima bi trebalo pristupati oprezno, uz svest o ulozi popularne kulture i industrije zabave u informacionom i hibridnom ratovanju i kognitivnim operacijama.
Prisustvo bezbednosnih i obaveštajnih službi na filmu i televiziji ima narativnu logiku, koju ne treba preterano mistifikovati: priče koje prate delovanje takvih organizacija mogu da budu zanimljive i napete, sa likovima razapetim između tajnih i javnih identiteta i prostorom za tretman brojnih političkih, društvenih ili psiholoških tema.
S druge strane, potpuno je opravdano verovati da obaveštajne i bezbednosne službe nisu ravnodušne prema tome kako su prikazane u medijima, pa i u fikcionalnim, igranim sadržajima, te da su spremne da utiču na način na koji su predstavljene ili da umetničke, zabavne i medijske forme koriste kao sredstvo uticaja na javno mnjenje, pa možda i određene instance moći u svojoj ili tuđim državama.
Tretman službi u igranim filmskim i televizijskim proizvodima može biti raznovrstan: od nesporno pozitivnog, u kom su službe i njihovi pripadnici predstavljeni kao profesionalni, etični i patriotski opredeljeni, bez mnogo problematizovanja njihove delatnosti; kroz načelno pozitivan pristup, ali koji povremeno problematizuje i kritički se odnosi prema nekim aspektima obaveštajnog i bezbednosnog rada, od etičkih kvaliteta pojedinih pripadnika službi, spornih političkih naloga koje dobijaju i propusta u radu, do etičkih dilema i dilema lojalnosti kod operativaca ili agenata.
Takođe, postoje i primeri naglašeno kritičkog pristupa radu službi, u kom dominiraju negativne konotacije njihovog delovanja, pa sve do sistemski negativnog predstavljanja.
Heroizacija službi
Nije slučajno da su narativi o pripadnicima službi najpre afirmisani u britanskim filmovima i serijama, od kojih je najpoznatiji filmski serijal o Džejmsu Bondu. To svakako možemo dovesti u vezu sa dominacijom anglosaksonske popularne kulture u drugoj polovini prošlog veka, kao globalnog fenomena, koji je brzo poprimio karakter privilegovanog oružja „meke moći“, kao i sa globalno usmerenim pretenzijama britanske politike, kojima je dobro došao i ovaj oblik afirmacije i legitimizacije.
Ovo je svakako doprinelo širenju mistifikacije o sveprisutnosti britanskog uticaja u svim svetskim dešavanjima, kao i sklonosti britanske države da deluje i svoje interese ostvaruje podzemnim, tajnim, spolja nevidljivim kanalima, ili preko posrednika, a ne uvek sredstvima vidljive fizičke prinude.
Takođe, u britanskoj književnosti, filmu i televiziji, zbog velike prisutnosti ovakvih tema, najpre je došlo i do njihovog raslojavanja, te smo već navikli i na psihološki rafinirane, socijalno i politički relevantne i ideološki ambivalentne ili izrazito osvešćene proizvode britanske proizvodnje ovog tipa (romani Grejama Grina, Džona Le Karea i njihove adaptacije, na primer).
Što se tiče dobiti koje službe mogu da imaju od promocije ovakvih sadržaja, ona je višestruka, uz napomenu da je u našoj epohi neupitno pozitivan pristup radu službi sve manje uverljiv za širu publiku i samim tim sve manje receptivno (time i propagandno) efektan.
Dakle, dobiti mogu biti od romantizacije i heroizacije njihovog rada i time regrutacije novih operativaca i agenata, širenja pozitivnog imidža službe i zemlje kojoj pripada, širenja pozitivnog stava o ideološkoj orijentaciji i vrednostima koje služba navodno zastupa (ljudska prava, vrednosti „slobodnog sveta“, borba protiv autoritarnih režima ili represivnih ideologija…), humanizacije pripadnika službi, čak i ako su prikazane njihove mane i propusti, često u kombinaciji sa dehumanizacijom njihovih protivnika, širenja utiska o sveprisutnosti i nepobedivosti ovakvih organizacija, čime njihovo delovanje dobija gotovo sudbinski karakter, pa sve do mistifikacije značaja ovakvih operacija kojim se može skretati pažnja sa realnih centara i mehanizama moći, njihovih dubljih uzroka ili tekućih kriza, problema i procesa.
Podrazumeva se da službe mogu imati i štete od ovakvih programa, posebno po svoj dobar imidž, ali utisak je da većina veruje kako službe i to umeju da okrenu u svoju korist.
Postsocijalistički period
U zemljama koje ne pripadaju političkom Zapadu stvar je dobrim delom drugačija. Socijalističke zemlje nisu često koristile narative o radu svojih bezbednosnih i obaveštajnih službi i one su ili imale nesporno pozitivan tretman (borci protiv protivnika revolucije, subverzivnih elemenata, agenata spoljnog uticaja) ili su u filmovima poput onih iz našeg „crnog talasa“ bile kritički tretirane, kao instrumenti političke represije.
U postsocijalističkom periodu službe su, kako u ruskom tako i u srpskom filmu tretirane većinski negativno, ili podsećanjem na njihovu represivnu ulogu u bivšem sistemu ili ukazivanjem na njihovu spregu sa kriminalnim ili političkim strukturama ili na nesposobnost i nemoć pred zapadnim kolegama.
U filmovima „crnog talasa“ službe su bile kritički tretirane, kao instrumenti političke represije
Može se reći da tek u poslednjih petnaestak godina postoje izvesni iskoraci u ovom smeru, koji prate povećanu potrebu za narativima koji ispoljavaju bar neku meru patriotizma i želje za suverenošću i nacionalnim dostojanstvom kod građana nekadašnjih socijalističkih zemalja.
Kod nas, na primer, raslojeniji pristup delovanju domaćih službi postoji u serijama poput „Državnog službenika“, „Južnog vetra“, pa čak i „Crne svadbe“, bez obzira na žanrovski legitimnu meru uslovnosti i stilizacije. Ovde možemo videti i pozitivnu motivaciju u delovanju nekih pripadnika službi, izvesnu meru patriotizma i etičnosti ili makar etičke zapitanosti, kao i raslojeniju i složeniju karakterizaciju, po kojoj čak i negativci među njima mogu dobiti ljudski lik, onaj sa kojim se možemo identifikovati. Čak i negativni činovi ili problematični postupci i opredeljenja mogu do izvesne mere biti stavljeni u širi kontekst i biti delom opravdani političkim realizmom ili iznudicom.
Ipak, kad se sve sabere, domaće obaveštajne i bezbednosne službe, naročito ona koju i dalje obično nazivamo „udbom“, i dalje imaju većinski negativan predznak, zasnovan ne samo u potenciranju njihove sistemske (ne samo ekscesne) povezanosti sa kriminalom i politički destruktivnim subjektima, nego i njenom predstavljanju kao posebnog, gotovo ili potpuno samostalnog centra moći nezavisnog od sistema političke reprezentativnosti i smenjivosti, kao neke vrste srpske „duboke države“, njenog dela ili njene udarne pesnice, odgovorne za praktično sve srpske poraze i neuspehe u našoj epohi, a možda i u novijoj, čak dvovekovnoj istoriji (uloga „Crne ruke“, na primer).
Na pitanje zašto je to tako, odgovori mogu biti veoma različiti i svakako bi za dalje razrađivanje ove teme trebalo preduzeti temeljnije istraživanje medijskih igranih sadržaja na ovu temu. Ovakvu sliku možemo pripisati realnom i još neprevladanom nezadovoljstvu represivnom ulogom službi u socijalističkom periodu, uz uverenje da u odnosu na njega još nije uspostavljen pravi diskontinuitet, opšte zastupljenom mišljenju o blago rečeno mutnoj ulozi službi u ratovima devedesetih i tadašnjim postratnim i okoloratnim okolnostima, ili potrebi nekih centara da na taj način diskredituju socijalistički period i opravdaju potonji tranzicioni proces, sa svim kontroverzama koje izaziva.
Takođe, moguće je ovakvu sliku službi pripisati želji samih službi da potenciraju predstavu o sopstvenoj moći i da tako pošalju upozoravajuću poruku kako različitim elitama tako i građanstvu, ili da zamagljuju sopstvenu realnu ulogu u dešavanjima i skreću pažnju na interpretaciju događaja i činjenica koje njima ili centrima moći koje zastupaju idu na ruku.
Neki su uvereni da ovakvi narativi potiču iz stranih „kuhinja“ i da predstavljaju način diskreditacije naših odbrambenih sposobnosti i društvenog i političkog poretka, da predstavljaju polje za obračunavanje i borbu za prevlast različitih stranih službi ili frakcija naših, i sve moguće varijacije na slične teme.
Razvijena kultura
U svakom slučaju, jasno je da je tema službi u našim filmskim i televizijskim igranim programima i dalje izuzetno često prisutna, da je mahom vrednosno negativno obojena i kad su sposobnosti i kad su motivi i namere njenih pripadnika u pitanju, da potencira njihovu veliku moć u našoj državi i društvu i da je ta moć uglavnom usmerena protiv vrednosti koje se obično nazivaju demokratskim, odnosno protiv našeg usvajanja zapadnih političkih i institucionalnih normi, ali da se njihovo delovanje istovremeno posmatra i kao bazično nepatriotsko, čak izdajničko i u odnosu na spoljni faktor nesamostalno.
Što se recepcije ovakvih narativa i njihovog efekta tiče, on je višeslojan: u nekim slučajevima može da posluži 1) jačanju vere u skrivenu, netransparentnu i mutnu, ali ipak efikasnu i sistemsku moć naše države i nekakvu vrstu kontinuiteta koji stvara osećaj izvesne sigurnosti i pouzdanja da ćemo uprkos svemu opstati kao narod i država, 2) utisku o nedostatku jedinstva i suverenosti naših institucija, gde se za nas najvažnije odluke donose ili iz inostranstva ili od strane aktera čija je motivacija veoma sumnjiva, 3) potvrdi stava o zaglavljenosti naše države u prevaziđenim ili neefikasnim sistemskim paradigmama, koja se može prevazići samo radikalnijim merama (revolucija, lustracija, radikalna promena sistema, pa čak i mentaliteta, identiteta ili političke kulture), 4) delegitimizaciji i diskreditaciji svakog bezbednosnog i obaveštajnog rada srpskih institucija, pa samim tim i prava naše države na obaveštajnu i bezbednosnu zaštitu.
Podrazumeva se da ovim vrstama programa ne treba pridavati značaj veći od realnog, ali s druge strane uloga medija, uključujući i popularnu kulturu i industriju zabave u informacionom i hibridnom ratovanju i kognitivnim operacijama širokog spektra, više je nego dobro dokumentovana i nije nepoznata čak i širim slojevima stanovništva.
Ono što je potrebno svakako jeste razvijena medijska, ali i bezbednosna kultura, koja nam omogućava da oprezno primamo poruke koje nam se prosleđuju putem bilo koje vrste medijskog, umetničkog ili zabavnog izvora ili posrednika, i da budemo svesni da stvari nekada mogu biti potpuno drugačije od onoga kako nam na prvi pogled izgledaju i da ne moraju uvek biti u skladu sa našim željama ili uverenjima.
Uloga medija, uključujući i popularnu kulturu i industriju zabave u informacionom i hibridnom ratovanju, više je nego dobro dokumentovana
Takođe, treba se čuvati i od fascinacije radom tajnih službi ili bilo kojih skrivenih centara moći, posebno ako ona vodi pasivizaciji, defetizmu i apatiji, jer sve na ovom svetu ima granice i svačija je sila „za vremena“. A naš život je prekratak da bismo se bavili rasplitanjem onoga što se zapravo nikada ne može rasplesti, jer perspektiva svakog od nas je uvek prostorno, vremenski, informaciono i iskustveno ograničena, koliko god verovali u sopstveno znanje, upućenost ili bilo koju intelektualnu i etičku vrlinu i sposobnost.
Tajni agenti u javnoj komunikaciji – koja je uloga špijuna u rusko-ukrajinskom ratu
Svako od nas živi u mračnoj sobi i u ruci drži malu svetiljku, kojom osvetljava samo deo prostora i to često u iskrivljenom i zamagljenom vidu. To je neizbežno i tu ne možemo mnogo učiniti, osim da se potrudimo da tu delimičnu sliku koju vidimo ne počnemo da smatramo stvarnošću kao takvom.
Svakako da to ne znači da ne možemo delovati, pa i boriti se protiv onoga što smatramo da ugrožava nas lično, zemlju i narod kom pripadamo ili vrednosti koje zastupamo. Ali uvek svesni svojih ograničenja i ograničenja svega i svakoga u ovom svetu, pa i naših protivnika, koliko i saboraca i saradnika. I držeći se onog polja koje dobro poznajemo i onoga u šta verujemo, pa šta nam Bog da.
Izvor: Novi Standard
