Piše: Milija Todorović
Ovo što se zbiva u najnovijem Persijskom ratu je jedinstveni primjer u istoriji da neki entitet (država, carstvo …grupa hajduka, odmetnika… nebitno koja od navedenih vojnih formacija) u tako kratkom roku ostane bez kompletnog vođstva (kao što se na zapanjujući način desilo Iranu), a da ista ta obezglavljena grupa ili država, nakon toga pruža sve jači i sve organizovaniji otpor mnogo jačima od sebe.
Prebiram po sjećanju i enciklopedijama, i ne nalazim ni na jedan sličan primjer. Kao prvo, nema sličnog primjera da rat bukvalno nije ni počeo, i da su svi niži vojnici na frontu živi i zdravi, a da su u roku od nekoliko trenutaka, pobijeni svi oni koji ih vode (i političari i generali). Legendarni Obilićev upad u Muratov šator desio se tokom ili čak pri samom kraju bitke, i daleko od toga da je Muratovim ubistvom otomanska armada bila potpuno obezglavljena.
A kao drugo, na ovaj do sada neviđeni fenomen, nadovezuje se drugi, pomenut u našem naslovu i uvodu: tako obezglavljena zaraćena strana kakav je sada Iran, pokazuje neshvatljivu vitalnost, i ne samo da ne posustaje u odbrani, nego je sve organizovaniji i jači po tom pitanju. Uprkos činjenici da je njegovo postradalo vođstvo bio heterogeni spoj političke, duhovne, vojne i naučne elite, i da se ne radi o dijelu, nego o sveukupnosti narodnih prvaka, Iran pokazuje organizacionu neposustalost i vitalnost veću od one koja se može vidjeti u NATO, recimo….
