Piše: Artur Snel
Preveo: Miloš M. Milojević
Trampova spoljnopolitička nostalgija za osamdesetim godinama dvadesetog veka verovatno će se završiti kao televizijska serija Čudnije stvari – kao horor
Sećam se, iz vremena kada sam radio u Iraku posle invazije 2003. godine, jednog razgovora sa Amerikancem koji je radio u privatnom obezbeđenju a ranije je, kao mladić, služio u jednom od vazdušno-desantnih pukova. Prisećao se da je, kada su mu rekli da će iskakati padobranima u Panamu kao deo invazionih snaga, bio toliko neiskusan vojnik da je mislio kako je posredi neka šaljiva podmetačina za početnike. Razuverio se tek kada su počeli da se ukrcavaju na avion na putu za Centralnu Ameriku.
Anegdota zvuči dovoljno zanimljivo da sam istraživanjem saznao da je malo verovatno istorična, pošto je bilo mnogo uvežbavanja američkih snaga uoči invazije u samoj Panami – gde su hiljade američkih vojnika bile odranije raspoređene kao deo dogovora o predaji kontrole nad Panaskom kanalom koji je sklopio predsednik Karter. Bez obzira na to, ona je podsetnik da su osamdesetih godina 20. veka američki predsednici naređivali invaziju na jednu latinoameričku zemlju, da su uhapsili njenog predsednika optuženog za trgovinu narkoticima i da su nastojali da isposluju povlašćen tretman za svoje kompanije, kao što je Behtel koji je izvodio veći broj projekata u vreme obnove zemlje.
Invazija na Panamu 1989. desila se za vreme predsedničkog mandata Džordža Buša starijeg, koji se sada sagledava kao oličenje pravednog belog, protestantskog muškarca i republikanca stare škole čija je politika vodila ka okončanju Hladnog rata i koji se suprotstavljao Izraelu u vezi sa nezakonitom naseobinama. Buš je ipak, ne skrivajući dobro raspoloženje dopustio izvođenje vojne operacije upitne legalnosti, bez kongresnog dopuštenja i uz flagrantno kršenje principa suverenosti. Činjenica da je to učinjeno protiv gotovo nenaoružane države (Panama je raspolagala majušnim „odbrambenim“ snagama koje nisu bile kadre da se suprotstave SAD) u neposrednom američkom okruženju verovatno je celu operaciju učinilo prijemčivijom za američku javnost. Cinici bi mogli primetili da je Buš bio možda podstaknut da ukloni Norijegu pošto je ovaj bio ključni kontakt CIA u isto vreme kada je agencija bila duboko upletena u trgovinu narkoticima, baš u vreme kada je Buš obavljao dužnost njenog direktora.
I čudnije stvari su se dešavale 1983. godine kada su SAD izvršile invaziju na Grenadu, majušno karipsko ostrvo naširoko poznato po lepim plažama i proizvodnji muskatnih oraščića. Opravdanje za ovaj napad bio je rastući komunistički uticaj i zaista su se na kraju kubanski građani borili na ostrvu protiv američkih snaga. Ali, još jednom se mora potcrtati, pretnja po Sjedinjene Države bila je zanemarljiva, vojni otpor sa kojim su se suočili jedva da je postojao, a upitna zakonitost izvedene operacije nije imala stvarnih posledica po lidera koji ju je izveo (tada je to bio Ronald Regan). Po ciničnom gledištu cela stvar je bila osmišljena da odvuče pažnju sa bombardovanja baze američkih marinaca u Bejrutu, koje se desilo otprilike u ovo vreme, što je bilo poniženje koje je Americi naneo Hezbolah.
Tajms: Kako britanski konzumenti kokaina finansiraju albanski mini Dubai
Stari dobri dani
Kao što nas besprekidno podseća njegova navika da utone u san u javnosti i sve dementije ponašanje, Donald Tramp je najstariji inaugurisani američki predsednik. Za njega, 1983. je godina apeksa, jer je upravo februara te godine otvorio Trampovu kulu na Menhetnu. Trampov slogan „Učinimo Ameriku ponovo velikom“ priziva povratak u doba kada su Sjedinjene Države bile „snažne“ i „poštovane“. Iako Tramp ne deli gledišta predsednika Regana o slobodi trgovine, često se pozitivno osvrće na njegovu spoljnu politiku te je nedvosmislen u svojim navodima da su SAD poslednji put bile „velike“ osamdesetih godina dvadesetog veka. Ideja da se Amerike tretiraju kao dvorište za američke intervencije bila je posebno snažna tokom ove decenije, bilo da su posredi bile vojne operacije ili potajna delovanja CIA u El Salvadoru i Nikaragvi.
Osamdesete su bile Trampove slavne godine: pored otvaranja Kule, objavio je Umeće dogovaranja (The Art of the Deal) 1987. godine i blistao je u kulturnom okruženju koje je proslavljalo pohlepu kao vrlinu. Mnoge od njegovih omiljenih popularno kulturnih referenci odnose se na davno zaboravljene poslovne ljude i slavne ličnosti iz osamdesetih. Osamdesetih je razvio svoju opsesiju carinama i neblagonaklonost prema NATO, privlačeći nacionalnu pažnju reklamnim prostorom koji je zakupljivao u Njujork tajmsu da bi oglašavao svoja gledišta. Nasuprot tome, naredna dekada otpočela je Trampovim prvim razvodom (1980) i njegovim prvim bankrotom (1991). Događaji ovih vrsta od tada se ponavljaju sa izvesnom redovnošću.
Vratimo se natrag u 2025. godinu u kojoj su nagledanije serije na Netfliksu fešta nostalgije za osamdesetim godinama 20. veka. Naime, prva sezona serije Čudnije stvari (Stranger Things) odigrava se u novembru 1983. godine upravo dok se stišavala invazija na Grenadu. Sama Trampova gledišta, i možda ukupno njegova ličnost, izgleda da su zamrznuti u nekoj tački vremenski blizu invazije na Panamu: samouvereni stav privilegovanog muškarca u tridesetim godinama u vreme kada je Amerika bila neupitna ekonomska sila koja odnosi pobedu u Hladnom ratu. Sve je to širi kontekst Trampove invazije na Venecuelu.
Vašington post: Kako je protekla vojna operacija zarobljavanja Nikolasa Madura
„Neće nas ništa koštati“
Svet se probudio trećeg januara dok su pristizale vesti kako su američke specijalne snage zarobile venecuelanskog predsednika Nikolasa Madura i njegovu suprugu, što je bio deo šireg vojnog prepada izvedenog protiv te zemlje. Kasnije tokom dana, Tramp je obznanio da će SAD „voditi zemlju“ – ogromnu, geografski raznovrsnu teritoriju veću od Avganistana, koja grca u teškom siromaštvu i suočena je sa kolapsom uprave. Rekao je da se SAD ne boje „kopnenog vojnog prisustva“ i da neće biti nikakvih troškova za SAD zato što će sve biti plaćeno novcem koji budu zaradile američke naftne kompanije pošto budu preuzele venecuelansku naftnu industriju. U svom nostalgičarskom zanosu Tramp je izgleda zaboravio ključne lekcije: napad na manje zemlje ili upliv u njihove poslove (zemlje poput Panama, Grenade ili El Salvadora) mogu da proteknu bez većih poteškoća. Ali on je za razliku od toga sebi dopustio da bude uvučen u zemlju čije je kopno površine veće od Pakistana sa mnogoljudnijim stanovništvom od Sirije.
Razume se, ovde je posredi mnogo više od nostalgije sa osamdesetima. U SAD, predsednici se često okreću stranim avanturama kada primete da im opada podrška kod kuće. Koalicija trampista, MAGA, raspolutila se prethodnih meseci zbog slučaja Epstin, kao i zbog stalnih ekonomskih problema nastalih zbog carina koje je Tramp uveo. Tramp je toliko nepopularan da nije bio kadar da privoli senatore u senatu savezne države Indijana, tvrdom republikanskom uporištu, da izvrše onakvu podelu izbornih okruga koja bi omogućila lakšu pobedu republikanskim kandidatima na predstojećim izborima na polovini predsedničkog mandata. Upravo kada se nađu u tako nepovoljnom političkom momentu američki predsednici se okreću prema inostranstvu. Kada se jedan takav predsednik preterano dosađuje ili mu nedostaje ikakvo ideološko utemeljenje ili politički princip kojim se rukovodi, ishodište će verovatno biti neka haotična situacija. Poslednjih nedelja, Tramp je izveo teško razumljiv vazdušni napad u Nigeriji, izveo je veći broj vazduhoplovnih napada na plovila u Karipskom moru i na Pacifičkom okeanu (Venecuela ne izlazi na Pacifički okean) a sada je izvršio invaziju i na samu Venecuelu.
Ovde poseban izazov predstavlja to što je ono šta Tramp radi osobito neprihvatljivo za njegovu MAGA koaliciju. Njegov potpredsednik DŽ. D. Vens ranije je oštro negodovao protiv glupih ratova, nedvosmisleno osporavajući izvedene vojne intervencije radi promene režima koje su vodili nekadašnji predsednici iz redova Republikanske stranke, u Iraku i Avganistanu. Njegova nekadašnja privrženica koja se nedavno premetnula u kritičara, Merdžori Tejlor Grin, brzo je objavila: „Ono za šta su mnoge pristalice MAGA mislile da su glasale je iščezlo. Bože, koliko smo pogrešili“. Druge vodeće ličnosti ovog političkog pokreta, među njima Taker Karlson, Stiv Benon i Rend Pol, istakli su svoje primedbe na ovaj potez. Ukupno uzev, Trampove pristalice žele da SAD ostanu po strani kada su posredi sukobi u drugim zemljama, a ne da otpočinju nove.
Svet možda i ne žudi za venecuelanskom naftom
Zatim su tu manjkavosti planiranja. Koliko se može zaključiti, Tramp veruje da će Venecuela, manje više, voditi samu sebe, uz jedan sloj američke vlasti koja će stajati iznad prelaznih rešenja iz redova Madurovog režima te će biti usredsređena na naftu. Svako ko zna bilo šta o venecuelanskom energetskom sektoru reći će vam da su potrebne milijarde dolara kapitalnih investicija pre nego što iznova postane profitabilan. Osim toga, Venecuela crpi tešku naftu za kojom postoji manja potražnja na svetskom tržištu. A sadašnja potražnja za naftom je slaba – uprkos svetskim komešanjima koja uobičajeno poguruju cene naviše, one su na nivou koji nije bio viđen još od pandemije Kovida. Svetu zaista možda nije potrebna venecuelanska nafta ili je uopšte i ne želi.
Potom je tu slaba politička strategija: osnova po kojoj Tramp (i mnoge druge države, među kojima i Ujedinjeno Kraljevstvo) osporavaju Madurovo pretendovanje na predsednički mandat jeste optužba da je u više navrata krivotvorio izbore, poslednji put 2024. godine. Na ovim izborima je, prema uverenju većine posmatrača, pravi pobednik zapravo bio kandidat opozicije Edmundo Gonzales. Da je Trampov naum bio da organizuje nekakvu tranziciju vlasti koju bi trebalo da obavljaju Gonzales ili opoziciona predvodnica Marija Korina Mačado (nedavna dobitnica Nobelove nagrade za mir), on bi mogao da se poziva na privid međunarodnog legitimiteta. Međutim, on je na svojoj konferenciji za novinare 3. januara izjavio u vezi sa opozicionom predvodnicom: „Mislim da bi joj bilo teško da bude lider. Ona ne uživa podršku i poštovanje u zemlji. Veoma je fina gospođa, ali ne uživa poštovanje“. Uopšte nije pomenuo Gonzalesa. Jasno je da mu nije stalo do demokratskog legitimiteta političkih predvodnika – što ne iznenađuje.
Umesto toga Tramp je istakao kako SAD podržavao venecuelansku potpredsednicu kao tranzicionog predvodnika dok će za to vreme SAD „voditi državu“. Ali Delsi Rodrigez, venecuelanska potpredsednica, se ne slaže sa Trampovim navodima pošto je odbacila američku intervenciju i zahtevala je povratak Nikolasa Madura. Učtivo rečeno, ovo je jedan haotični fijasko u kojem niko ne zna šta radi.
No, Trampu možda uopšte nije ni stalo. Njegova pažnja je sada verovatno usredsređena na novac od venecuelanske nafte za koji veruje da ga je samo potrebno pokupiti. Poteškoća je što on nije neko ko je dovoljno posvećen detaljima. Ukupno uzev, SAD su preuzele Venecuelu greškom. Dešavale su se i čudnije stvari, doduše ne mnogo njih.
Izvor: ArthurSnell.Substack
