Piše: Vuk Bačanović
Nakon upada Vučićevih batinaša u zgradu Univerziteta u Novom Pazaru i zatim pokušaja režimskih prostačkih tabloida da događaj prikažu kao međunacionalni sukob, još samo čovjeku glupom ili do te mjere pokvarenom da ignoriše realnost nije jasna istinska narav režima Aleksandra Vučića, a to znači: jedna od balkanskih platformi za održavanje zavađenih društava na rubu haosa – i to samo ukoliko ispunjavaju sve zahtjeve stranih ambasada u okvirima kolonijalne podređenosti. Drugim riječima, možeš igrati ulogu mirotvorca samo ukoliko neprestano potičeš na mržnju i sukobe. Naravno, Srbija nije jedina platforma ove vrste, budući da slične funkcionišu i u Sarajevu, Podgorici i Banjaluci, ali je, s obzirom na istorijske okolnosti, odnosno nacionalnu i državničku tradiciju, najrazvijenija.
Međutim, znak da je režim u panici i da sebi više ne može priuštiti ni propagandiste koji barem čitaju Vikipediju jeste udarni naslov u jednom od SNS-ovih smetlarskih portala:
„Alahu ekber“ i psovke Isusu u Novom Pazaru – država očistila Univerzitet od ekstremista
Dakle, režimski medij izvještava da su ekstremisti, dakle ekstremni muslimani, vikali „Bog je najveći“ i vrijeđali hrišćane psujući Isusa Hrista.
Da se radi o unaprijed dogovorenom spinu, svjedoči i izjava nenadležnog predsjednika, koji ovaj put nastupa u svojstvu teologa:
„Da je neko pljuvao po Kuranu kao što su oni po Isusu Hristu, ja bih bio prvi koji bi tražio hapšenje. Ali ovdje nema ni jedne reakcije bošnjačkih stranaka. To je sramota“, rekao je Vučić.
Naprotiv, navikli smo da je sve što izađe iz Vučićevih usta – sramota.
Jer tvrditi da su „ekstremni muslimani“ psovali Isusa Hrista jednako je tvrdnji da su psovali vlastito sveto pismo – Kur’an. Zašto? Citirajmo samo dva ajeta:
Sura En-Nisa (Žene), 171:
Isus, sin Marijin, jeste samo Alahov poslanik i Njegova riječ koju je uputio Mariji i duh od Njega.
Sura Ali-Imran (Imranova porodica), 42:
I kada anđeli kazaše: „O Marijo, tebe je doista Bog odabrao i čistom učinio! On te je nad ženama svih svjetova uzvisio!“
Je li moguće da među Vučićevim „studentima koji žele da uče“ nema nijednog koji bi mu objasnio da, ukoliko je Hristos prema islamskoj akidi (vjerovanju) كَلِمَةُ ٱللّٰهِ (Kalimatullāh), Riječ Božja, i رُوحُ ٱللّٰهِ (Rūḥullāh), Božji duh, to znači da su „ekstremni muslimani“ psovali Boga koji je tu svoju Riječ i Duh uputio Mariji „uzvišenoj nad ženama svih svjetova“?
Da ne govorimo sada o, za stvorenja iz ćacilenda nedostižnim saznanjima kritičke istoriografije i religionistike, da se hebrejska riječ מַחֲמַד (maḥămad), koja se u starozavjetnoj Pjesmi nad pjesmama pojavljuje više puta u obliku imenice koja označava „dragocenost, ono što je željeno, voljeno, hvale vrijedno“, i koja se po pravoslavnom svetootačkom tumačenju odnosi na mesiju Hrista, pojavljuje kao apelativ Muhamed kod učitelja monoteizma za kojeg muslimani vjeruju da je Božji poslaniko. Što implicira da je on, kao vrlo vjerovatno učenik judeo-hrišćanskih heterodoksnih učitelja koji su djelovali u Arabiji, sebi nadjenuo spasiteljsko-mesijansko ime, poput grčkog Χριστός, odnosno srpske izvedenice tog imena Risto.
Ali zašto bi gospodar ćacija vodio brigu o tome koliko su naše tradicije zapravo iskonski isprepletene i kompatibilne, osim ako to služi njegovom ličnom mesijanskom kompleksu, zbog kojeg sebi dopušta da brani Hrista od islama i muslimana, kod kojih psovanje Hrista podrazumijeva apostasiju od vlastite vjere.
Sve ovo, međutim, nije samo jedan u nizu Vučićevih huškačkih spinova, već ogledni primjer jednog manirskog ponašanja koje je postalo njegov zaštitni znak i kojeg sada slobodno možemo ovjekovječiti – ćacijevstvo. Taj nadmeni, a u suštini plitki stil proširio se kao zaraza daleko izvan granica SNS-ovog dvorišta. Jer upravo taj manir – arogantna samouvjerenost lišena znanja i argumenata – danas je osnovni jezik svih tobožnjih nacionalnih elita na Balkanu. Isti je u Beogradu, Sarajevu, Podgorici ili Banjaluci: uvijek se radi na pozivanju na tradiciju, naciju, istorijske tekovine koje se, bez obzira na to da li su „svoje“ ili „tuđe“, elementarno ne poznaju i tako izvrću ruglu, najčešće pred publikom plitkih autošovinista i kolonijalnih gospodara u čijoj su službi.
U tom smislu, Vučićevi učenici i sluge, odnosno ćaciji, nisu više samo njegovi studentarijski agitatori, dvorski teolozi i huškački propagandisti, već i srpski, i bošnjački, i crnogorski „patrioti“ – od Dragoslava Bokana preko Rusmira Mahmutćehajića do Bobana Batrićevića – jednako neznalice koje svojim vikom, opštim mjestima i patološkim lažima skrivaju sopstvenu prazninu, koja je poput guste magle iz Tompsonove pjesme prekrila sve naše horizonte.
