Piše: Alister Kruk
Strategija nacionalne bezbjednosti (NSS) periodično nastaje u mandatima različitih američkih administracija (jednu je, u svom prvom mandatu, potpisao i predsjednik Donald Tramp). Uglavnom, ti dokumenti iznose idealizovanu verziju spoljne i bezbjednosne politike date administracije i nemaju veliki praktični značaj — prije svega zbog onoga što u njima izostaje: ukorijenjeni politički i ekonomski interesi SAD; duboki spoljnopolitički konsenzus kojim upravlja „kustoski“ sloj aparata duboke bezbjednosne države; kao i politike koje zagovara kolektiv velikih donatora.
Ipak, ova nedavno objavljena Strategija čita se prilično drugačije, jer američkoj spoljnoj politici daje prepoznatljiv pečat doktrine „Amerika na prvom mjestu“, odbacujući stremljenje ka globalnoj hegemoniji, „dominaciji“ i ideološkim krstaškim pohodima, u korist pragmatičnog, trgovačko-realističkog pristupa usredsređenog na zaštitu ključnih nacionalnih interesa — bezbjednosti „matične zemlje“, ekonomskog prosperiteta i regionalne nadmoći u zapadnoj hemisferi.
Prema istoj Strategiji, SAD stoga „više neće držati čitav svjetski poredak na svojim plećima kao ‘Atlas’ i očekuju da Evropa preuzme veći dio tereta vlastite odbrane“.
Ona kritikuje raniju politiku traganja za globalnom nadmoći kao „neuspjeh“ koji je na kraju oslabio samu Ameriku — i Trampovu politiku postavlja kao „neophodnu ispravku“ tog ranijeg kursa. Na taj način, dokument prihvata i pomjeranje svijeta ka multipolarnom poretku.
Dva ključna spoljnopolitička cilja nisu radikalno preokrenuta, već prije nijansirana:
Prvo, Kina je „spuštena“ sa pozicije „primarne prijetnje“ i „prijetnje koja zadaje kurs“ na nivo ekonomskog konkurenta (Tajvan se tretira kao instrument odvraćanja).
Kada je riječ o Rusiji, u dokumentu stoji:
„Od suštinskog je interesa Sjedinjenih Država da pregovaraju o što skorijem obustavljanju neprijateljstava u Ukrajini, kako bi se stabilizovale evropske ekonomije, spriječila nenamjerna eskalacija ili širenje rata, ponovo uspostavila strateška stabilnost sa Rusijom, kao i omogućila poslijeratna obnova Ukrajine, kako bi ona opstala kao održiva država“.
Dokument, međutim, ne pominje „strateški mir“ sa Rusijom, već samo „obustavljanje neprijateljstava“, odnosno primirje. Pažljiv izbor formulacije može da ukazuje da Tramp nema namjeru da ide ka potpunom sveobuhvatnom uređenju odnosa s Rusijom i njenim bezbjednosnim brigama, već samo ka zatišju – „obustavljanju neprijateljstava“.
Odnose Evrope i Rusije opisuje kao „ozbiljno oslabljene“:
„Trampova administracija nalazi se u raskoraku s evropskim zvaničnicima koji, sjedeći u nestabilnim manjinskim vladama, neguju nerealna očekivanja u pogledu rata, pri tom često gazeći osnovna načela demokratije kako bi suzbili opoziciju. Većina Evropljana želi mir, ali se ta želja ne pretače u konkretnu politiku, u velikoj mjeri upravo zbog potkopavanja demokratskih procesa od strane tih vlada. To je strateški važno za Sjedinjene Države upravo zato što evropske države ne mogu da se reformulišu ako su zarobljene u stalnoj političkoj krizi.“
Suštinski, Ukrajina se od sada gura Evropljanima kao njihova primarna odgovornost. Generalno, od saveznika se očekuje da plaćaju račune — dok se SAD usredsređuju na izgradnju kod kuće.
Jedna od najvećih promjena u ovoj Strategiji nacionalne bezbjednosti jeste to što se Amerika sada definiše kao utvrđena sila u okviru svoje hemisfere, umjesto kao globalni hegemon:
„Želimo Hemisferu koja ostaje slobodna od neprijateljskih stranih upada i od stranog preuzimanja ključnih strateških resursa, koja podržava ključne lance snabdijevanja; i želimo da obezbijedimo naš trajni pristup važnim strateškim položajima. Drugim riječima, nametnućemo i sprovodićemo ‘Trampov dodatak’ Monrovljevoj doktrini.“
Kada je riječ o vojnom prisustvu, Strategija navodi da to podrazumijeva „preuređenje našeg globalnog vojnog prisustva radi suočavanja sa hitnim prijetnjama u našoj Hemisferi“.
Možda najznačajniji praktični pomak jeste pozivanje na „okončanje NATO-a kao saveza koji se neprestano širi“, kao i osvrt na Evropu, o kojoj se govori u krajnje oštrom tonu.
Strategija je izrazito kritična prema ekonomskoj stagnaciji Evrope, njenom demografskom padu, gubitku suvereniteta u korist institucija EU i njenom „civilizacijskom brisanju“:
„Želimo da Evropa ostane evropska, da povrati svoje civilizacijsko samopouzdanje i da napusti svoj promašeni fokus na regulatorno gušenje“, stoji u dokumentu.
Dokument proglašava liberalne/tehnokratske elite EU i mnogih država članica prijetnjom budućnosti Evrope, regionalnoj stabilnosti — i američkim interesima. Jasno se stavlja do znanja da su podrška Patriotskoj desnici u Evropi i „njegovanje otpora“ sadašnjem evropskom kursu u interesu Sjedinjenih Država.
Kao najtežu dugoročnu prijetnju Evropi i američkim interesima dokument označava „zamjenu stanovništva“ (putem imigracije), otvoreno dovodeći u pitanje da li će neke evropske države, zadrže li sadašnji kurs, uopšte ostati pouzdani saveznici.
Transatlantski odnos, dakle, formalno ostaje na snazi, ali više nije centralni stub američke spoljne politike.
Evropski lideri, uključujući bivšeg švedskog premijera Karla Bilta, ocijenili su da je dio Strategije koji se odnosi na Evropu „desnije od ekstremne desnice“. U SAD su demokrate, poput kongresmena Džejsona Kroua, dokument proglasile „katastrofalnim“ po savezništva, odnosno po NATO.
Da bi se u potpunosti razumio talas panične ogorčenosti koji se širi iz Evrope, potrebno je malo konteksta.
Liberalno-„woke“ identitetsko politikanstvo nije dopuštalo nikakvu „drugost“, nikakvo mišljenje koje odstupa od zadatog okvira.
Kolumnistkinja Vašington posta i saradnica MSNBC-a Dženifer Rubin (koju je Vašington post dugo predstavljao kao „republikansku kolumnistkinju“ radi privida „ravnoteže“), pišući u septembru 2022, odbacuje i samu ideju da rasprava ima „dvije strane“, jer bi svaki suprotan argument implicirao da konzervativci imaju nekakvu racionalnost:
„Moramo zajednički, u suštini, da spalimo Republikansku partiju. Moramo da ih sravnimo sa zemljom — jer ako bude preživjelih, ako bude onih koji preture ovu buru preko glave, uradiće to ponovo… Kabuki-pozorište u kojem se Tramp, njegovi branioci i njegovi pristalice tretiraju kao racionalni (čak i lukavi!) potiče iz medijskog establišmenta koji odbija da odbaci… tu lažnu ekvivalenciju.“
A tadašnji predsjednik Džo Bajden, u govoru istog mjeseca, praktično je poručio isto što i Rubin.
U scenografiji obasjanoj jezivim crvenim i crnim svjetlima, ispred istorijske Zgrade nezavisnosti, Bajden je nedvosmisleno nadovezao priču o spoljnim prijetnjama upozorenjem na jednu drugu, domaću prijetnju — od „Donalda Trampa i MAGA republikanaca“, koji, kako je rekao, „predstavljaju ekstremizam koji prijeti samim temeljima naše republike“.
Osnovni postulat ove apokaliptične poruke postepeno se, kako i priliči, prelio preko Atlantika i zarobio, preobratio briselsku upravljačku klasu. To ne bi trebalo da čudi: unutrašnje tržište EU, zasnovano na regulativi, i bilo je zamišljeno kao mehanizam koji će svaku političku „sukobljenost“ zamijeniti tehno-menadžerskim upravljanjem. Evro-elitama je očajnički bio potreban neki Sistem vrijednosti koji bi popunio identitetsku prazninu same Unije.
Rješenje se, međutim, već nalazilo pri ruci [kako je Bajden govorio u Varšavi, na prvu godišnjicu rata u Ukrajini, 21. februara 2023]:
„Apetiti autokrate ne mogu se namiriti. Njima se mora stati na put. Autokrate razumiju samo jednu riječ: ‘Ne.’ ‘Ne.’ ‘Ne.’ (Aplauz.) ‘Ne, nećeš uzeti moju zemlju.’ ‘Ne, nećeš mi oduzeti slobodu.’ ‘Ne, nećeš mi oduzeti budućnost… Diktator opsjednut obnovom jedne imperije nikada neće moći da izbriše ljubav naroda prema slobodi. Brutalnost nikada neće sameljeti volju slobodnih. A Ukrajina — Ukrajina nikada neće biti pobjeda za Rusiju. Nikada. (Aplauz)
Stojte uz nas. I mi ćemo stajati uz vas. Hajde da krenemo dalje… u postojanoj odlučnosti da budemo saveznici ne tame, nego svjetlosti. Ne ugnjetavanja, nego oslobođenja. Ne ropstva, nego, da, slobode.“
Bajdenov kasniji govor u Varšavi – sa svjetlosnim efektima i dramatičnom pozadinom koja je podsjećala na onaj u Filadelfiji, ispred Dvorane nezavisnosti – nastojao je da domaću MAGA opoziciju prikaže kao ozbiljnu bezbjednosnu prijetnju Americi i oslonio se na radikalni manihejizam: ovoga puta da u tu ulogu stavi Rusiju (Rusija je predstavljena kao spoljašnja paralela povezana sa unutrašnjom MAGA prijetnjom u SAD). U tom okviru, on je čitavu stvar predstavio kao epsku bitku između sila svjetlosti i sila tame, koja se mora voditi bez prestanka i završiti potpunim porazom protivnika.
Bajden je, još jednom, nastojao da učvrsti duboko ukorijenjeni misionarski etos Sjedinjenih Država kao „grada na gori“, svetionka za čitav svijet, prizvanog u neki „vječni“ kosmički rat protiv ruskog „zla“. Namjera mu je bila da vladajuću američku klasu trajno veže za tu metafizičku borbu za „svjetlost“.
Dejvid Bruks, autor knjige „Bobos in Paradajs“ i kolumnista „Njujork tajmsa“, priznaje da ga je u početku ta liberalna ideologija zanijela, ali kasnije otvoreno kaže da je to bila velika zabluda:
„Kako god da ih nazovete [liberale], oni su se slili u zatvorenu, međusobno isprepletenu ‘braminsku’ elitu koja dominira kulturom, medijima, obrazovanjem i tehnološkim sektorom.“
Miloš Milojević: Ideološko preoblikovanje republikanske stranke
On potom dodaje:
„Nisam slutio koliko ćemo agresivno nastojati da nametnemo elitne vrijednosti propisima o ‘ispravnom’ govoru i mišljenju. Potcijenio sam u kojoj mjeri će kreativna klasa uspješno podići zidove oko sebe da bi zaštitila svoje ekonomske privilegije… I potcijenio sam koliko smo netolerantni prema ideološkoj raznolikosti.“
Jednostavnije rečeno, upravo je taj „kodeks mišljenja“ evropskim elitama dao njihov novi, sjajno upakovani kult apsolutne čistote i bezgrešne vrline — popunivši za EU njenu do bola očiglednu identitetsku prazninu. To je dovelo do prizivanja jedne avangarde čiji je prozelitski žar usmjeren na „Druge“.
Ursula fon der Lajen, predsjednica Evropske komisije, u svom govoru o „stanju Unije“ pred Evropskim parlamentom 2022. godine, gotovo je u potpunosti ponavljala Bajdenovu retoriku.
„Ne smijemo izgubiti iz vida na koji način strani autokrate gađaju naše zemlje. Strani subjekti finansiraju institute koji potkopavaju naše vrijednosti. Njihova dezinformacija se širi s interneta do univerzitetskih amfiteatara… Te laži djeluju otrovno po naše demokratije. Razmislite o ovome: uveli smo zakonsku proceduru provjere stranih direktnih investicija iz bezbjednosnih razloga. Ako to radimo radi zaštite ekonomije, zar ne bismo trebali učiniti isto i za ‘naše vrijednosti’? Moramo se bolje zaštititi od zlonamjernog miješanja… Nećemo dozvoliti nikakvim trojanskim konjima autokratije da napadaju ‘naše demokratije’ iznutra.“
Uprkos tome što su se američki „bobosi“ stopili sa liberalnim ratnicima u EU, mnogi širom svijeta bili su zapanjeni brzinom i poletnošću s kojom je briselsko rukovodstvo prigrlilo Bajdenovu liniju zagovaranja dugog rata protiv Rusije — poslušnošću koja je očigledno išla protiv elementarnih ekonomskih interesa Evrope i njene društvene stabilnosti.
Prosto rečeno, radilo se o ratu po izboru, koji je, u svojoj dubini, djelovao kao proizvod radikalnog manihejizma.
Prvobitno formiranje NATO-a 1949. godine evropska ljevica je u načelu odbacivala, zbog njegovog otvoreno antikomunističkog karaktera. Ipak, nakon NATO bombardovanja Beograda 1999, taj vojni savez se za dio šire ljevice (uključujući socijaldemokrate i liberale) preobraća u instrument liberalnog učvršćivanja i prenošenja „naše demokratije“ (tako se tada izražavao Bajden).
Spoj rukovodstva EU sa NATO-om i s Bajdenovim projektom time je bio dovršen. Njemačka ministarka inostranih poslova u to vrijeme, Analena Berbok — jednako riješena da „uništi Rusiju“ kao i Bajden — u govoru u Njujorku u avgustu 2022. nacrtala je viziju svijeta kojim dominiraju Sjedinjene Države i Njemačka.
Ona je podsjetila da je još 1989. predsjednik Džordž Buš, kako tvrdi, ponudio Njemačkoj „partnerstvo u vođstvu“. Ali je Njemačka u to doba, zaokupljena ujedinjenjem, bila previše obuzeta sopstvenim poslom da bi tu ponudu prihvatila. Danas su se, rekla je, stvari temeljno promijenile: „Sada je došao trenutak da to i stvorimo: zajedničko partnerstvo u vođstvu.“
Naglašavajući da se to „partnerstvo u vođstvu“ mora razumjeti i u vojnom ključu, dodala je:
„U Njemačkoj smo napustili dugogodišnje njemačko uvjerenje u ‘promjene kroz trgovinu’… naš cilj je da još više ojačamo evropski stub NATO-a… a EU mora postati Unija koja je u stanju da sa Sjedinjenim Državama razgovara ravnopravno: u partnerstvu u vođstvu.“
Stoga, vapaj evropskih elita zbog razorne kritike Evrope u novoj Strategiji nije samo izraz ogorčenja što im se Amerika sada, tako očigledno, okreće leđima, upravo nakon što su vladajući krugovi u Evropi sve podredili udvaranju Vašingtonu. NSS ih žestoko kori zbog potkopavanja demokratije — i čak dovodi u pitanje da li će oni uopšte biti podobni saveznici u budućnosti.
NATO se, štaviše, više ne proglašava savezom koji će trajati „zauvijek“.
Evropski vladajući slojevi sada stoje izolovani, široko nepopularni i bez stvarnog oslonca.
Alister Kruk je direktor i osnivač organizacije Conflicts Forum sa sjedištem u Bejrutu. Ranije je bio savjetnik za pitanja Bliskog istoka Havijeru Solani, šefu spoljne politike EU.
Izvor: Substack
