Piše: Džefri Saks
Prevod: Žurnal
Ne bi trebalo biti mnogo sumnje o tome kako se može uspostaviti trajan mir u Ukrajini. U aprilu 2022. godine, Rusija i Ukrajina bile su na korak od potpisivanja mirovnog sporazuma u Istanbulu, uz posredovanje turske vlade.
Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo odvratile su Ukrajinu od potpisivanja sporazuma, a stotine hiljada Ukrajinaca od tada je poginulo ili zadobilo teške povrede. Ipak, okvir Istanbulskog procesa i dalje pruža osnovu za mir.
Nacrt mirovnog sporazuma (datiran na 15. april 2022) i Istanbulski komunike (od 29. marta 2022), na kojem je bio zasnovan, nudili su razuman i jasan način okončanja sukoba. Tačno je da će, tri godine nakon što je Ukrajina prekinula pregovore, u toku kojih je pretrpjela velike gubitke, na kraju morati da ustupi više teritorije nego što bi to bilo slučaj u aprilu 2022. godine – ali će dobiti ono suštinsko: suverenitet, međunarodne bezbjednosne aranžmane i mir.
Tokom pregovora 2022. godine, postignut je dogovor o trajnoj neutralnosti Ukrajine i međunarodnim bezbjednosnim garancijama za nju. Konačan status spornih teritorija trebalo je da se rješava vremenom, na osnovu pregovora između sukobljenih strana, pri čemu su se obe strane obavezale da se uzdrže od upotrebe sile za mijenjanje granica.
S obzirom na trenutnu stvarnost, Ukrajina će ustupiti Krim i dijelove južne i istočne Ukrajine, što odražava ishode na bojnom polju u protekle tri godine.
Takav sporazum može biti potpisan gotovo odmah, a zapravo je vjerovatno da će biti potpisan u narednim mjesecima. Pošto Sjedinjene Države više neće finansirati rat, u kojem bi Ukrajina pretrpjela još više žrtava, razaranja i gubitaka teritorije, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski prepoznaje da je vrijeme za pregovore.
U svom obraćanju Kongresu, predsjednik Donald Tramp citirao je Zelenskog, koji je rekao: „Ukrajina je spremna da što prije sjedne za pregovarački sto kako bi približila trajni mir.“
Bezbjednosne garancije
Nerješena pitanja u aprilu 2022. godine ticala su se detalja bezbjednosnih garancija za Ukrajinu i revidiranih granica Ukrajine i Rusije.
Glavno pitanje u vezi s garancijama odnosilo se na ulogu Rusije kao jednog od su-garanata sporazuma. Ukrajina je insistirala da zapadni su-garanti treba da mogu djelovati sa ili bez pristanka Rusije, kako Moskva ne bi dobila pravo veta nad ukrajinskom bezbjednošću.
S druge strane, Rusija je nastojala da izbjegne situaciju u kojoj bi Ukrajina i njeni zapadni su-garanti mogli manipulisati sporazumom kako bi opravdali ponovnu upotrebu sile protiv Rusije. Obje strane imaju svoje argumente.
Po mom mišljenju, najbolje rješenje bilo bi da se bezbjednosne garancije stave pod nadležnost Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. To bi značilo da bi Sjedinjene Države, Kina, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska bili su-garanti, zajedno sa ostatkom Savjeta bezbjednosti UN. Na taj način, bezbjednosne garancije bile bi podvrgnute globalnom nadzoru.
Istina je da bi Rusija mogla staviti veto na neku buduću rezoluciju Savjeta bezbjednosti UN u vezi s Ukrajinom, ali bi se tada suočila s osudom Kine i ostatka svijeta ukoliko bi djelovala samovoljno i suprotno volji većine UN.
O konačnom razgraničenju
Za razumijevanje konačnog statusa granica, veoma je važno uzeti u obzir istorijsku pozadinu. Prije nasilnog svrgavanja ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča u februaru 2014, Rusija nije postavljala nikakve teritorijalne zahtjeve prema Ukrajini.
Janukovič se zalagao za neutralnost Ukrajine, protivio se članstvu u NATO-u i mirnim putem je sa Rusijom dogovorio dvadesetogodišnji zakup ruske pomorske baze u Sevastopolju, na Krimu, gdje je Crnomorska flota Rusije stacionirana još od 1783. godine.
Nakon što je Janukovič svrgnut i zamjenjen prozapadnom, NATO-u naklonjenom vladom koju je podržala Amerika, Rusija je brzo djelovala kako bi povratila Krim, sprečavajući da njegova strateška pomorska baza padne u ruke NATO-a.
Od 2014. do 2021. godine, Rusija nije nastojala da anektira druge ukrajinske teritorije. Umjesto toga, pozivala je na političku autonomiju etnički ruskih regiona istočne Ukrajine (Donjecka i Luganska), koji su odmah nakon svrgavanja Janukoviča proglasili otcjepljenje od Kijeva.
Mekgregor: Zapad laže o „skoroj pobedi Ukrajine“ – i CIA zna da će Kijev izgubiti
Sporazum Minsk II trebalo je da obezbijedi autonomiju. Okvir iz Minska bio je djelimično inspirisan autonomijom etnički njemačkog regiona Južnog Tirola u Italiji. Njemačka kancelarka Angela Merkel bila je upoznata s iskustvom Južnog Tirola i smatrala ga je presedanom za sličnu autonomiju u Donbasu.
Nažalost, Ukrajina je snažno odbijala autonomiju za Donbas, a Sjedinjene Države su podržale Ukrajinu u tome. Njemačka i Francuska, koje su na papiru bile garanti Minska II, ćutke su posmatrale kako Ukrajina i SAD odbacuju sporazum.
Nakon šest godina u kojima Minsk II nije sproveden [uprkos tome što ga je Savjet bezbjednosti UN podržao], a za to vrijeme ukrajinska vojska, naoružana od strane SAD, nastavila je da granatira Donbas u pokušaju da pokori i povrati otcjepljene oblasti, Rusija je 21. februara 2022. priznala Donjeck i Lugansk kao nezavisne države.
U okviru Istanbulskog procesa, status Donjecka i Luganska još je trebalo da bude konačno utvrđen. Možda bi povratak na Minsk II i njegova stvarna primjena od strane Ukrajine (kroz ustavno priznanje autonomije ova dva regiona) na kraju bili prihvaćeni. Međutim, kada je Ukrajina napustila pregovarački sto, to pitanje je postalo bespredmetno. Nekoliko mjeseci kasnije, 30. septembra 2022, Rusija je anektirala ove dvije oblasti, kao i još dvije.
Tužna pouka iz ovog sukoba je sljedeća: gubitak ukrajinske teritorije mogao je biti u potpunosti izbjegnut da nije bilo nasilnog puča koji je svrgnuo Janukoviča i doveo na vlast režim podržan od strane SAD, koji je bio odlučan u nastojanju da Ukrajinu uvede u NATO. Da su Sjedinjene Države podstakle Ukrajinu da sprovede sporazum Minsk II, koji je podržao Savjet bezbjednosti UN, gubitak istočnih teritorija takođe bi bio izbjegnut.
Gubitak teritorija u istočnoj Ukrajini vjerovatno je mogao biti izbjegnut čak i u aprilu 2022. godine, u okviru Istanbulskog procesa, ali su Sjedinjene Države blokirale mirovni sporazum.
Sada, nakon 11 godina rata od svrgavanja Janukoviča i kao rezultat ukrajinskih gubitaka na bojnom polju, Ukrajina će u predstojećim pregovorima ustupiti Krim i druge teritorije istočne i južne Ukrajine.
Mekgregor: Zapad laže o „skoroj pobedi Ukrajine“ – i CIA zna da će Kijev izgubiti
Zabrinutost baltičkih država
Evropa ima i druge interese o kojima bi trebalo da pregovara s Rusijom, posebno u pogledu bezbjednosti baltičkih država i širih evropsko-ruskih bezbjednosnih aranžmana.
Lideri baltičkih država takođe se upuštaju u izuzetno provokativnu rusofobnu retoriku. Etnički Rusi čine oko 25 odsto stanovništva Estonije i Letonije i oko 5 odsto stanovništva Litvanije. Bezbjednost baltičkih država trebalo bi da se obezbijedi mjerama koje će poboljšati ukupnu bezbjednosnu situaciju na obe strane, uključujući poštovanje prava manjina ruskog porijekla i uzdržavanje od zapaljive retorike.
Došlo je vrijeme za diplomatiju koja će donijeti kolektivnu bezbjednost Evropi, Ukrajini i Rusiji. Evropa bi trebalo da započne direktne pregovore s Rusijom i podstakne Rusiju i Ukrajinu da potpišu mirovni sporazum zasnovan na Istanbulskom komunikeu od 29. marta 2022. i nacrtu mirovnog sporazuma od 15. aprila 2022.
Mir u Ukrajini trebalo bi da bude praćen stvaranjem novog sistema kolektivne bezbjednosti za cijelu Evropu, koji bi se prostirao od Britanije do Urala, a možda i dalje.
Džefri D. Saks je univerzitetski profesor i direktor Centra za održivi razvoj na Univerzitetu Kolumbija, gdje je od 2002. do 2016. godine bio na čelu Zemaljskog instituta (The Earth Institute). Takođe je predsjednik Mreže rješenja za održivi razvoj Ujedinjenih nacija i komesar UN-ove Komisije za razvoj širokopojasnih komunikacija.
Izvor: CommonDreams
