Piše:Milorad Durutović
Nedavno je u izdanju podgoričkog „Unireksa“ objavljena pjesnička knjiga „Selisenka“ Milice Kralj. Koricu knjige ukrašava „Autoportret sa velom“ Milene Pavlović Barili, srpske slikarke iz prve polovine prošlog vijeka. Barili je imala poseban ugled u umjetničkoj Evropi između dva svjetska rata, da bi, docnije, bila umalo zaboravljena u rodnoj Srbiji. Tokom pedesetih godina njeno djelo, što je mahom nastajalo u Evropi i Americi, postaje poznato srpskoj i jugoslovenskoj publici zahvaljujući likovnom kritičaru, teoretičaru i istoričaru umjetnosti Miodragu Protiću. Milena Pavlović Barila tada biva prepoznata kao rijetko afirmisani predstavnik nadrealizma u srpskom slikarstvu. No, slava je stigla posthumno. Slikarka je prerano, sa svega trideset i šest godina, preminula u Njujorku, 6. marta 1945. godine.
U poeziji Milice Kralj ima veoma malo elemenata nadrealističke poetike. To znači da bi odgovor na pitanje zašto je onda ovoj pjesnikinji baš (auto)portret Milene Pavlović Barili poslužio kao intersemiotički ukras morao biti sadržan u nekim dubljim stvaralačkim porivima. Možda u tome može pomoći sâm naziv zbirke ‒ „Selisenka“. Seobe, tumaranja, bezuspješni pokušaji da nađe primjereno uposlenje u domovini ‒ u pravom smislu riječi nomadska sudbina, opisuje stvaralački i životni pokret srpske slikarke, ali i ove savrmene pjesnikinje. Jer, bar oni što imaju čast da poznaju Milicu Kralj morali bi znati da je i naša pjesnikinja nosila sličan usud, s tim što je taj usud u nečemu posebno gorak, budući da je pjesnikinja Kralj bila i ostala ne samo nomad, nego i strankinja među svojima. O tome će možda nekada temeljnije reći neki biografi.
Ovdje se poetsko-nomadsko iskustvo jedne strankinje ‒ „selisenke“ ‒ predočava kroz predgovor koji je za spomenuti zbirku napisao Milorad Durutović. U tekstu se analizira poetika seoba kroz cjelinu srpske i evropske kulture, koje poduzima pjesnikinja Kralj; svejedno da li kreće iz rodnog Kruševca, studentske Prištine, ili Podgorice u kojoj najduže živi i stvara.
*
Ultima pars telae, tenui cirimudata limbo,
Nexilibus flores hedereis habet intertextos.
(Ovidije)
Pjesnički opus Milice Kralj osmišljen je kao smisaona cjelina ‒ kao lirska enciklopedija par excellence. Svaka pojedinačna zbirka donosi obradu jedne parcijalne teme, odnosno jednu epizodu u velikom pohodu na književnu, kulturnu i duhovnu prošlost. Pjesnikinja se pritom naročito stara da re–kreira i re–definiše poziciju srpske kulture unutar evropskog i svjetskog koteksta. Poput velikih prethodnika, kakvi su Miodrag Pavlović, Vasko Popa i Ivan V. Lalić, pjesnikinja markira osnovni duhovno-istorijski kontinuitet: Helada ‒ Vizantija ‒ srednjovjekovna Srbija (Raška, Zeta) ‒ savremeno doba. Čineći poetičko saglasje sa spomenutim pjesnicima, Milica Kralj pomjera, istovremeno, horizont čitalačkog očekivanja, tvoreći svojevrsnu kosmologiju ženskog iskustva u istoriji i kulturi.
Opremanje poezije zavidnom erudicijom čini Milicu Kralj učenim pjesnikom eliotovske inspiracije.[1] Ona je poeta doctus. Bez temeljnijeg poznavanja raznovrsnih riznica znanja ‒ od srpske i svjetske književnosti, folklora i mita, preko istorije, religije i etnologije, istorije srpskog jezika, sve do intelektualne upućenosti u stanje savremene kulture i društveno-političkih prilika ‒ ispitivanju poetike Milice Kralj jedva da je moguće pristupiti. Neophodno je, dakle, u interpretativnom činu imati stalno na umu enciklopedičnost ovog pjesničkog opusa; imati u vidu nešto što bi se moglo odrediti kao integralistička poetika.[2] Potvrđuje to i njena najnovija pjesnička knjiga Selisenka. U prvi mah moglo bi se pomisliti da ovom zbirkom Milica Kralj inklinira jednom drugačijem pjesničkom konceptu, kakav ne odlikuje bitnije njen dosadašnji rad ‒ ukletom, otuđenom pjesniku (poète maudit). Selisenka zaista pruža drugačiju sliku svijeta od one koju je pjesnikinja, skoro tri decenije, strpljivo stvarala, šireći pojavom svake nove knjige svoj pjesnički katalog, ekovski rečeno, svoj beskrajni spisak.
Pomjeranje ili širenje poetske perpsketive evidentno je i kada se ova nova zbirka posmatra kao nastavak ranijih zbirki i pjesama u kojima se u prvi plan ne istura tema tradicije u svojim raznovrsnim kuturno-istorijskim modalitetima, već se apostrofira sadašnji trenutak kroz lirsko-meditativno ispovijedanje o usudu pjesničkom.[3] Sada se gradi vizija decentralizovanog svijeta; vizija svijeta u kome pjesnik više nije njegov centar (axis mundi). Otuda dominiraju motivi urbane periferije kao jedinih zona u kojima pjesnik još može da postoji i pjeva. Pjesme su zato elegične, često na granici samosažaljenja: ni na jednom peronu/ niti me ko prati/ niti ko čeka/ ničija ruka mi ne maše/ vetar s lima/ ledi suze/ i grančica divlje ruže/ o prozor mutni udari/ prislanjam usne na staklo/ prazninu ljubeći (Senke na peronima).
Figura pjesnika oblikovana je kao sjenka; kao sjenka nekadašnje slave. Pjesnik kao selisenka, (samo)izgnanik, može se, zapravo, razumjeti kao reinterpretacija Platonovog mita ili alegorije o pećini. Situacija bi mogla imati radikalizovan okvir, kakav se daje u pjesmi Poezija nepoznatih reči: Nedođin-Nedođin-Nedođin./ Nedohvat-Nedohvat-Nedohvat/ Nereč-Nereč-Nereč-Neznan/ Nepoznat-Ne! Duše moje sabrat/ U ponorni vuče me bezdan – samo kada pad u bezdan ili povratak u platonovsku pećinu ne bi sprečavao jedan pjesnički glas, intertekstualni impuls, iz prošlosti, a to je Radičevićev „šum zefira“. Sveprisutni motiv vjetra i „lišća žutog“, izražavajući romantičarski koncept egzistencije kao estetizovane ali i transcendente melanholije, u zbirci Selisenka održava pjesnika da sa rubova urbane kulture ne sklizne u bezdan.
S druge strane, variranjem nekoliko motiva iz prirode (vjetar, list, rijeka, ruža…) ne označava se povratak iz kulture u prirodu, kao nekakav čin aksiološke regresije, jer se u prirodi nalaze agensi duhovnog pročišćenja i stvaralačke revitalizacije.
Ruža i knjige
znak apsoluta
jedinstvo stvari
u prolaznosti
sadržaj zbirni
godina nulta
razastre beskraj razložnosti (Ruža i knjiga)
Povratak ideji Apsoluta jeste poetsko-ontološki znak koji aktivira još jedan pjesnički koncept, što je uz učenost i ukletost, prisutan na svim slojevima pjesništva Milice Kralj, a to je figura pjesnika-proroka (poeta vates). Zazivanje (invokacija) muza i hrišćanska molitvenost jesu i estetski i duhovni kvalitet u poeziji Milice Kralj. U zbirci Selisenka samo su diskretnije interpolirani. Ono što se u ranijim zbirkama moglo uočiti kao eksplicitna ikoničenost, kao poetika hramovnosti primjenjena u poeziji, u novoj zbirci iscrtalo se u konturama prirode i pejzaža koji su sada osvjetljeni kao pejzaži duše i poezije, ruže i knjige.
Osjećanje sakralnog u ranijim zbirkama, ponajviše u Ikoni Gradni i Lepom Jovanu, pjesnikinja realizuje kroz molitvne pjesme, ali i kroz intertekstualne relacije sa srpskovizantijskom epohom. U oba slučaja poezija se osmišljava kao uspostavljanje ličnog odnosa, komunikacije sa transcendentnim, sa iskustvom koje nadrasta pjesnikov svijet. Poput srednjovjekovnog dijaka, pjesnikinja Kralj nalazi ideal u svetosti. „Doživljaj svetoga, numenoznog, sakralnog, koren je i osnovni motiv“ srenjovjekovnog pjesništva, odnosno, kako dalje zapaža Dimitrije Bogdanović: „Potreba da se izrazi, osnovna potreba svakog umetnika, jeste u ovom slučaju na prvom mestu potreba ispoljavanja svog odnosa prema božanskom, subjektivna psihološka nužnost uspostavljanja ličnog odnosa sa božanskim. Ali se lično ne izdvaja iz opšteg: zato je i ovaj motiv – opšti, crkveni motiv“. [4] Milica Kralj u sličnom smjeru razvija poetsku religoznost; ali istovremeno, bez ambicije da destruiše crkvenost, opštost, zajedništvo ili zavjetnost, ona donosi modernistički nemir, jednu estetsku i kulturološku unikatnost; tragajući i naglašavajući perspektivu ženskog iskustva, koja ipak nije tretirana u feminističkom ključu, već je prije osmišljenja kao uvezivanje pocijepane cjeline u pamćenju kulture. Da bi se to pažljivije razumjelo korsino je otkrivati mnoštvo autopoetičkih ornamenata u esejističkim radovima Milice Kralj, što posebno važi za dvije knjige: Pesmotvorka i vladarka Jelena Lazarević Balšić i Arahnina nit. Prva knjiga više naglašava koncept pjesničkog identiteta, a druga poetičkog integriteta Milice Kralj. Obje knjige olakšavaju da razumijemo zašto indvidualistički i modernistički nemir pronalaze smirenost uključivanjem u opštost, zavjetnost, kulturno i duhovno zajedništvo.
U predgovoru knjige Arahnina nit („Ja – lirkinja“), kao autopoetičkim manifestom, pjesnikinja obrazlaže:
Čedne i raskalašne, boginje, epske, misleće, mudre, starozavetne, heter, ganike, gejše, ratnice, pepeljuge i princeze, vladarke i robinje, progonjene i slavljene… žene: rotkinje i nerotkinje, zemlje starinske… snovkinje i lovkinje… Mojre, one trorodne što sudbinske pletu niti: prva započinje nit, druga je prede, a treća kida… o, ja sam ona četvrta pletilja, ona što umećem, instinktom, slutnjom,čežnjom, snevanjem… patnjom, bolom… raskidane niti povezujem u novu celinu…[5]
Koncept „nove cjeline“ nije utemeljen na raskidanju veza sa tradicijom, već se legitimiše kao čin povezivanja, osvjetljavanje cijeline kulturnog i duhovnog iskustva, ali iz nove, redefinisane, pozicije. Kao moto koji sažima osnovnu ideju spomenutog predgovora stoje riječi Stefana Malarmea: „Pol poezije je ženski!“. U interpretaciji Milice Kralj to dobija još oštriji zamah: „Ja (sam) ona koja je rušila pravila muške kulture“, kaže ona. Pa ipak, to još ne znači da se zastupa rušenje kulture (tradicije, patrijarhalne dominacije), već upravo znači to što se i kaže: rušenje „pravila muške kulture“, ali ne da bi se nekud potisnulo iskustvo muškog. Kultura je dugim riječima prihvatljiva samo onda kada je obostrana, kada je i jin i jang, kada je i Ikona Grdana i Lepi Jovan. Pjesnikinja traži oba svjetska pola.
Milorad Durutović: Kafkina smrt i ljubav – sto godina kasnije
Selisenka se u cjelosti gradi iz pozicije dosadašnjeg pjesničkog, čitalačkog i ličnog iskustva Milice Kralj. Osnovna ideja zbirke utemeljna je na figuri pjesnika kao pletilje/tkalje što prede niti ‒ osnovu i potku ‒ kulture i duhovnosti kako bi se zaustavio pad u bezdan. Književnost je, kako opisuje Renate Lahman, „mnemonička umjetnost par excellence. Književenost dohranjuje pamćenje kulture i bilježi takvo pamćenje. Ona sama je čin pamćenja. Književnost se upisuje u prostor pamćenja sačinjen od tekstova i iscrtava prostor pamćenja u koji se prethodni tekstovi posebno apsorbuju i transformišu“[6]. Ovako ocrtana (pragmatička) funkcija književnosti u određenim razdobljima posebno se naglašava; toliko da ponekad izgleda da književnost jedino tome i služi ‒ da kulturu sačuva od zaborava i samozaborava. Poezija Milice Kralj obiluje pjesmama koje već u samim naslovima sadrže pragmatički apel ‒ poetsko osvješćavanje da se nalazimo, kako glasi jedan stih Miodraga Pavlovića, „usred ovog rata koji sećanje briše“. Srpski pisac u Crnoj Gori, Ćirilica u Vukovaru, Streljanje biste Stefana Mitrova Ljubiše – jesu neki od naslova koji na reprezentativan način pozivaju da poeziju Milice Kralj moramo čitati iz konteksta vremena u kome nastaju. Takav zahtjev razumijeva i Đorđe Brujići, koji u predgovoru knjige Črnilnica konstatuje: „Stvaranje novih političkih i državnih varijeteta početkom devedesetih godina 20. vijeka uslovilo je i izolaciju srpske kulturne cjeline u Crnoj Gori, tako da ona neminovno postaje enklava u okviru ukupne srpske kulturološko-cvilizacijske matrice. (…) Srpski stvaraoci u Crnoj Gori zatekli su se u protekle tri decenije u daleko komplikovanijem položaju od svojih sunarodnika u drugim balkanskim državama, u prvom redu zbog istorijskog i nacionalnog kvaliteta čiji su principi u krajnjem ostali jednakoznačni onima koji su vjekovima u njoj trajali“.[7] Iskustvo izolovanosti, svođenja srpskog pjesnika u Crnoj Gori na status izgnanika, a njegovog stvaralaštva na status enklave, nužno je rezultiralo potrebom srpskih pjesnika da često zalaze u šire kulturološke pobune i podhvate u cilju očuvanja sopstvenog nacinalnog identiteta. Decentralizovana pozicija pjesnika u zbirci Selsienska simbolički označava sadašnje vrijeme koje odlikuje progon kulture i pamćenja iz javnog života.[8] Otuda pjesnikinja u svom novom pjevu ustupa svoj glas cvijetu ‒ latici božura koja pjeva iz same dubine, iz središta nesveta, iz najudaljenije blizine – i Krika presveta (O čemu peva latica božura). To je, najzad, pjesma koja iz plavetne visine, iz središta presveta/ spaljenih oltara, freski i ikonostasa svoju sigurnost traži u Apsolutu a ne u ovozemaljskim centralama.
[1] „Intenziviran dijalog sa tradicijom, koja postaje potka i osnova Miličinog pjesništva, ne znači samo ՚niz sentimentalnih reminiscencijam nego živ organizam՚ (Eliot 1963: 38) u kojem prošlost i sadašnjost sačinjavaju cjelinu. Pjesnik ne zna šta da radi u sadašnjem vremenu, ali zna, nastavlja Eliot, ukoliko živi u ՚sadašnjem času prošlosti՚ (42). Upravo poezija Milice Kralj diše kroz dijalektičku igru preplitanja sadašnjeg i prošlog, u fuziji horizonta u kojem jedno drugo preispituju i opominju. U zajednici sa mrtvima, sa Milutinom Bojićem, Radičevićem, Disom, Njegošem, koje sve povezuje tragična sudbina, otkriva se još jednom ono što je odavno poznato, a to je da je pjesnička sreća, možda, jedan od najkrhkijih oblika sreće. Time se postiže jedan krajnje oneobičen efekat – muška linija ili momačka grana našeg pjesništva postaje dominantno lirska – ona je, kako kaže, loza koja plače, a ne treba naglašavati da govorimo o jednom pjesništvu koje je kroz istoriju mnogo više polagalo na epski doživljaj svijeta. I upravo epski arhetipi velikih tema objavljuju povratak u prošlost, i ispisivanje jedne istorijske vertikale nacionalne sudbine, od Kosova, kao čestog toposa Miličine poezije, pa sve do velikih stradanja u oba svjetska rata (posebno naglašeno u Ljudskom mesu). Dakle, ova poezija, između ostalog, postaje svjesno traganje po istoriji, istorijskim dokumentima i predanjima jednog i više nego tragičnog duhovnog horizonta koji se inkorporiraju u poetski siže“ (Maja Simović, „Poetsko tkanje Milice Kralj“, Ogledanje tekstova, UKCG: Podgorica, 2019, str. 56).
[2] Enciklopedičnost, shvaćena kao iskaz težnje da se profiliše sveobuhvatna slika svijeta, samo je jedan od integralističkih principa u poeziji Milice Kralj. Pored toga, može se izdvojiti i težnja da se tematskim uvezivanjem lirskih slika i postupaka oformi epska širina, obuhvatnost. Ciklizaciju poezije u Miličinom opusu mogli bismo ispitivati u skladu sa jednom poetičkom intencijom koju je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka iznio Miodrag Pavlović pišući o poeziji Vaska Pope, a to onda primijenio i u sopstvenom pjesništvu. „Obnova klasičnog epa nije moguća, ali po mom uverenju poezija ipak ide ka tome da nađe za sebe arhitektonsku osnovu velikog obima, koji će biti samo analogan ne i podudaran sa epskom strukturom“ (Miodrag Pavlović, „Od kamena do sveta“, u: Vasko Popa, Nepočin polje, 1963, str. 19). Veliki broj srpskih pjesnika išao je u tom smjeru. Otuda je kritika prepoznavala da je težnja za epskom cjelinom postepeno prerastala u ontološku čežnju za Cjelinom (v. npr.: S. Šeatović Dimitrijević, Deo kao celina & celina kao deo, Beograd: 2012). Poezija Milice Kralj možda ponajviše naglašava takav koncept, jer njen put ka Cjelini, prevashodno je pokret ka Apsolutu. Zato ova pjesnikinja pripada redu graditelja „novog srednjovjekovlja“ u koje Marko M. Radulović svrstava, valjda kao svojevrsne rodonačelnike, Popu, Pavlovića, Lalića i Simovića (Marko M. Radulović, Srpskovizantijsko nasleđe u srpskom posleratnom modernizmu, Beograd: 2017). Sam termin „novo srednjovjekovlje“ preuzima se iz filozofije Nikolaja Berđajeva, koji pod njim podrazumijeva epohu „kada se kretanje od Boga završava i počinje kretanje ka Bogu“, kada „Bog ponovo mora da postane centar čitavog našeg života“, i kada „poznanje moral, umetnost, država i privreda moraju postati religiozni, ali slobodno i iznutra a ne prinudno i spolja“ (Nav. prema: Marko Radulović, str. 49). Čežnja za Cjelinom u poeziji Milici Kralj ostvaruje se na još jedan bitan način, kao naslanjanje na simbolističku estetiku. U tom smislu znamenit je predgovor knjige Urbi et orbi u kojem Valerij Brjusov piše: „Knjiga pesama ne treba da bude zbirka raznorodnih pesama, već upravo knjiga, zatvorena celina objedinjena jedinstvenom mišlju… Knjiga stihova kontinuirano raskriva svoj sadržaj od prve do poslednje stranice“ (Nav. prema: E. A. Sterjopulu, Poetika lirskog ciklusa, Beograd: 2003, str. 10). Takav estetski edeal Milica Kralj pogotovo dostiže objavljivanjem knjige pjesama Črnilnica (2016), u kojoj je, naknadnom ciklizacijom, objedinila svoje ranije pjesničke knjige, dodajući nove tekstove. Danas se ta knjiga može smatrati najreprezentativnijim uvidom u cjelinu pjesničkog rada Milice Kralj.
Hristoliki mladić i aspekti horora u poeziji Bećira Vukovića
[3] Jedan od vrhunaca takve poezije predstavlja dvodjelna pjesma Potka i osnova iz zbirke Zasejah lan. Međutim, kada se posmatra u kontekstu opusa, ta pjesma otkriva se istovremeno i kao jedna od najvažnijih programskih pjesama, kao prolegomena programske zbirke Momačka grana. U poeziji Milice Kralj motivi osnove i potke funkcionišu kao metafore sjećanja, dok tkanina jeste osnovna metafora kulture. Kroz tu prefinjenu metaforiku pjesnikinja razrađuje i svoj pjesnički program, čiji središnji poetički princip jeste intertekstualnost. Stoga se pjesničko djelo Milice Kralj elegano može opisati zapažanje Mišela Bitora da književno djelo predstavlja „nekakav čvor u tkanini kulture“. Naravno, potrebno je imati u vidu da potka i osnova predstavljaju dva sistema žica čijim međusobnim ukrštanjem nastaje tkanina. Sistem paralelnih žica koji idu uzduž tkanine čini – osnovu, a sistem paralelnih žica po širini tkanine – potku. Ova intersemiotička relacija, pisanje poezije – tehnološki proces izrade tkanine, nije samo vješto nađena analogija, nego se u tome mogu pronaći duboko osmišljeni i u poeziji primijenjeni zakoni pjesništva. Pogledajmo pjesmu Slike preslikačice:
Zrna indiga Loza s Hilandara
Devojka sa krunom Anđeo sa golubom
Pisar s violinom a Dijak sa perom
Sve po dve niti vodoravno
Sa mačem lira Orao sa knjigom
S vencem slave Ravijojla vila
U travu pastir Devica i bodež
Filigranska strana nevidljiva
Za bodom bod smerom naopačke
Narodno platno damast muslin saten
Čoja kanafas šajak i panama
Svila i velur organdin i zefir
Batist i delin brokat sa perlama
Uzlet od izvorne do uvinre tačke
Pjesmu prati napomena „Slike preslikačice – inicijali iz Miroslavljevog jevanđelja“, što je važan interpretativni ključ. Takav status imaju i stihovi koji su grafički izdiferencirani, čime je autorka dodatno sugerisala njihov specifičan značaj. Time se, naime, pokazuje kako se poetska imaginacija ostvaruje na dva nivoa: jedan je u evokaciji likovnog potencijala Miroslavljevog jevanđelja (prototekst); drugi nivo je svojevrsni palimpsest, što je naslovom pjesme sugerisano kao preslikavanje (metatekst). Ako bismo se prisjetili znamenite studije Teorija citatnosti Dubravke Oraić Tolić mogli bismo u ovoj pjesmi uočiti, a to to bi bilo od značaja za cjelinu opusa Milice Kralj, ukrštanje horizontalnog i vertikalnog tipa kulture. U vertikalnim kulturama „tradicija se shvaća kao dragocjena riznica“ iz koje, kako dalje zaključuje D. O. Tolić, „samo treba uzimati vrijedne antologijske odlomke, s poštovanjem iz preuzimati i citatno oponašati u vlastitom tekstu“ (Dubravka Oraić Tolić, Teorija citatnosti, Zagreb, 1990, str. 41). Ovako opisan model kulture mogao bi se prepoznati kao dominantan u poeziji Milice Kralj, ali oni slojevi njenog pjesništva u kojima „kulturna tradicija gubi svoju autoritativnu moć, prestaje biti kanon sa strogo definiranom ljestvicom vrednota“ (41) otvaraju prostor (po)etičkog ukrštanja sa naslijeđenim stavovima, a u cilju nastojanja da se izvrši nekakva kulturološka nivelacija prošlog i sadašnjeg, starog i novog. U daljem tekstu to će još biti razmatrano.
[4] Dimitrije Bogdanović, „Vizantijski književni kanon u srpskim službama srednjeg veka“, u: O Srbljaku, SKZ: Beograd, 1970, str. 99.
[5] Milica Kralj, Arahnina nit, Unireks: Podgorica, 2018, str. 7. Isticanje M. D.
[6] R. Lachman, Memory and Literature: Intertextuality in Russian Modernism. Theory
and History of Literature. Minneapolis/London: University of Minnesota Press, 1997, 15.
[7] Đorđe Brujić, „Tematsko-motivski krugovi i religijski fragmeniti u poeziji Milice Kralj“, [predgovor], u: M. Kralj, Črnilnica, Podgorica: 2016, 6.
[8] Teret pragmatičke estetike ponekad je morao djelovati kao opterećenje za indvidualne poetike. Međutim, Milica Kralj je potvrdila da se pod teretom represije ni čovjek, ni etika, ni poetika ne moraju savijati, već se pod silinom tereta mogu i moraju uspravljati iz: „iz katakombi, iz mraka,/ iz progona, iz budžaka“, kako bi se sačuvalo „njegoševo markovo/ i gavran-kosovo“ („Srpski pisac u Crnoj Gori“). Da se (po)etikom angažovane književnosti mogu štiti interesi nacionalne kulture uz dosezanje zavidnih estetskih dometa pjesnikinja Kralj potvrđuje mikrociklusom „Črnilnica“. Centralna pjesma iz tog triptiha nosi naslov Streljanje biste Stefana Mitrova Ljubiše. Njen podnaslov ‒ riječi S. M. Ljubiše: „Jer sam Srb narodnošću/ i pravoslavni vjerom“ ‒ signalizuje da evokacija događaja kada su „posle poraza u Brajićima kod Budve, decembra 1942. fašisti (…) u Budvi streljali Ljubišinu bistu“ nije tek lirsko (do)opisivanje jednog koliko grotesknog toliko i sumanutog čina, već otvaranje prostora za složenija i sumornija zapažanja. U simboličkoj ravni, strijeljanje Ljubišine biste može se razumijeti kao epizoda kulturocida koja se danas ponavlja, samo što na meti nije jedna bista, jedan spomenik ili jedan pisac, već srpska narodnost, kultura i pravoslavlje u cjelosti.
Pjesma o strijeljanju Ljubišine biste, sa svojim raznovrsnim sinhronijskim i dijahronijskim reminiscencijama, ne razvija samo lepezu užasa koji teži da kulturu (pamćenja), da pisce i spomenike, satre. Nasuprot represiji i ideološkoj destrukciji pjesnikinja istura princip kreacije kao samoodržive snage, što se vidi u slici univerzalne pjesničke ljepote: Koracima od sedam milja/ Iz morja/mramorja i zazelenelog borja/ Ostavši bez daha/ Macedonović hita iz Vijene i Mletaka.
Ako nije suvišno podsjećati, Kanjoš Macedonović je najslavniji književnik junak iz Ljubišinog djela, što onda proizvodi jednu ideju od dalekosežnog značaja; kao direktna poruka pjesme, kao (po)etički kredo, stiže uvjerenje da književnost spasava i svog autora i svog čitaoca, književnost reguliše identitet i predaka i potomaka. Macedonović, kao nosilac viteštva i mudrosti, iako uveden suptilno, sa nijansama nježnosti i odanosti, u ovoj pjesmi postaje sila koja poništava „crni povez za oči“, dok završna strofa donosi potpun izlazak iz groteskne i poražavajuće stvarnosti u jedan transcendentalni okvir: Vejavica pahulja zasipa crno platno/ Rane na izrešetanoj Ljubišinoj bisti/ Posmrtno celi valovlje zlatno!. Na taj način koceptu kreacije i kulture sjećanja pridružuje se i sama ikoničnost makrokosmosa, a to je važno svojstvo poezije Milice Kralj uopšte. Otuda je ona prepoznata i kao pjesnik kulture.