Preksinoć smo gledali kako Portugal na proste činioce rastavlja Švajcarce. 6:1!!! Momenat inspiracije i demonstracije kvaliteta Portugala. Momenat potpune pogubljenosti švajcarskog tima koji je, koliko do juče, izgledao nenadmašan, kompaktan i odbramben. Ali – mimo sagledanja globalnih fudbalskih tokova, u prizmi ovog meča se ogleda i dodatna perspektiva srpske fudbalske reprezentacije.
Sa tim istim Portugalom smo prošle godine odigrali dva egal meča, da ne kažem da smo ih izbacili iz kvalifikacija za Mundijal i zamalo ostavili bez Katara. Isti igrači, i isti kvalifikacioni ciklus, a Srbija je pobijedila ovaj Portugal u meču kad je njima najviše trebalo.
A onda se desilo da Srbija izgubi od Švajcarske, baš na ovom mundijalu, i to u odlučujućem meču. Desilo se da Srbija izgleda nemoćno protiv Švajcarske u Kataru, a moćno protiv Portugala u Lisabonu. Desilo se da Srbija ne može da izgubi od Portugala u dvije kvalifikacione utakmice i da oba puta preokrene, a da izgleda kako ne može da izjednači protiv Švajcarske ni tri dana da se igra. I desilo se da Portugal razmontira baš tu Švajcarsku.
A put preko Švajcarske vodio nas je opet na Portugal, pa poslije eto – na Maroko, do polufinala. Kao u Rusiji prije četiri godine kad nas je poslije Švajcarske čekala Švedska. Ili kao u Južnoj Africi onomad, kad nas je na putu ka polufinalu čekao tim SAD, pa potom Urugvaj.
Jedan korak. Jedan realan fudbalski korak preko Švajcarske ili Australije, vodio nas je pravo među sebi ravne u borbi za najveći svjetski plasman. Taj se izazov ponavlja već treći put. I ne ide nam. Nelogično i neočekivano raspadanje igre srpskog tima u utakmicama sa ekipama sa kojima dokazano umijemo i možemo igrati. I to u situaciji kad nam je otvoren auto-put prema polufinalu.
E sad, ili da batalimo ovaj sport, ili da se spremamo i za jače protivnike od ovih, i za mnogo teži put ka naboljima.
Oliver Janković
