Baba mi vitla barjakom po kući. Hoće s Milom i Veljovićem u komite. Mora da se prejela banana. Šale se mladići iz komšiluka, ni ne sluteći koliko ta šala korespondira sa našom turobnom stvarnošću.
Kao kod onog dječaka Erika, iz crtaća, koji kad god pojede bananu transformiše se u „Bananamena“, dobronamjernog junaka nerazumne snage, banane isto tako nerazumnu snagu, ovaj put opasnu, daju mnogima u Crnoj Gori. Zebem koliko je među najgrlatijim zaštitnicima države onih koji se mogu oklizati na kori od banane.
U Zeti, koja je do Đukanovićevog zemana bila poznata po uzgoju paprike, paradajza, i pipuna, sada mnogo bolje uspijevaju biljke kojim je zavičaj u podnožju Anda.
Ovdje se zaista neko predozirao. Nađena je gotovo tona i po droge i niko nije u zatvoru. Da je uhvaćeno toliko švercovanog smokija u sređenoj državi, gdje postoje i zametci tužilaštva i sudstva, falilo bi policije da hapsi i privodi sve one koji su zainteresovani za ovu pošiljku vrijednu na desetine miliona eura. Ovdje tužilaštvo i sudstvo spavaju snom pravednika.
Ni ljutiti Milivoje ne čuje se živ, a digao je 2016. godine na noge čitavu policiju da hapsi vlasnike palanačkih bircuza, molere, i građevinske radnike koji su sa praćkama, i u dosluhu sa najmoćnijim svjetskim službama, krenuli na državu.
To što je neko sa tonom i po otrova krenuo na našu djecu i opljačkanu državu to može da sačeka. Sad treba vidjeti hoće li dojučerašnji gospodar naših života i svakakvog biznisa „dozvoliti“ bez kavge i krvi da se crnogorski Mitropolit ustoliči i stoluje tamo gdje mu je mjesto otakao je Kolumbo otkrio Ameriku.
Ne. Ovdje sudija priznajući da je brat privedenoga „bio svjedok na krštenju“ njegovom sinu ( kako čudno piše kum) pušta na slobodu čovjeka u čijem je skladištu, i za naše prilike, nađena nesvakidašnja količina droge. Kažem nesvakidašnja jer nama nije novost da uz banane stigne i ozbiljna količina droge.
Do danas nijesmo čuli šta je bilo sa drogom koja je nađena u bananama kompanije „Voli“. Čija je?
Možda vlasniku skladišta u Zeti i nije usluga što ga je kum (odnosno čovjek čijem je krštenju sina svjedočio njegov brat) pustio da se brani sa slobode. Možda su samo banane njegove? Možda je za dodatak pošiljci trebao neko nezvan da navrati narednih dana. Kada se sve posloži i uskladišti.
A i ko bi ozbiljan, u tom unosnom i opasnom biznisu, prepustio tako vrijednu pošiljku jednom, ne zvuči uvredljivo, običnom uvozniku klizavog voća.
Osim što me raduje što tolika količina otrova za našu djecu, za sada, nije dospjela na naše i ulice regiona, jednako se radujem što u ovome, vjerujem, ima prstiju i moćnijih međunarodnih igrača. Možda su oni odlučili da konkretno pokažu čije su banane, a ko se na njima potpuno oklizao.
Možda nam to već danas, na radnom doručku sa novinarima, kažu, ili makar naslute, ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović i direktor Uprave policije Zoran Brđanin.
Mirko Plamenac
