Piše: Aleksandar Živković
Odanost kanonskom pravoslavlju projavljuje se kao duboki lični problem naše braće u Ukrajini na ratnom strahotnom frontu i u metežnoj pozadini, kao gepolitički problem, ali za sabornost Pravoslavne crkve ono je prvenstveni eklisiolški problem današnjice.
Na proscenijumu savremene ukrajinske drame pitanje Crkve Pravoslavne među prvima je postavljeno i pažljivijim gledaocima bilo je jasno da će rasplet tog pitanja biti mučan, nasilan i krvav. Avaj, rasplet je još daleko, i ne zavisi toliko od zakonodavaca Vrhovne rade, koliko, kako danas reče jedan ukrajinski komentator, od ličnog odgovora svakog pravoslavnog u Ukrajini na pitanje: Jesmo li sa Hristom ili nijesmo?
Čitalac je već obavješten o novom ukrajinskom „Zakonu o zaštiti ustavnog poretka u djelatnosti vjerskih organizacija“ i šta on podrazumijeva – prekidanje kanonske veze sa Moskvom. Razumije se, kao i oko svakog zakona, pojavljuju se razne mogućnosti „realizacije“: od toga da se UPC utopi u strukturu od patrijarha Vartolomeja i „grčkih crkava“ priznate „PCU“, ili u stukturu Carigradskog egzarhata u Ukrajini. Ili da se UPC samo dodatno ogradi od RPC. Vlasti se najviše pribojavaju scenarija da većina klira i vjerujućih „ode u katakombe“. Misle da bi time u ukrajinskom društvu nastao još veći raskol.
Inače, sama pravna apsurdnost donijetog zakona je tolika, da isključuje neku ozbiljnu raspravu o njemu.
Čitaoca koji se sada više interesuje za ukrajinsko crkveno pitanje upućujemo na pregled zbivanja do Majdana 2014 (OVDJE) i iscrpnu hronologiju sa naglaskom na ulogu američke diplomatije (Trampove administracije) u zbivanjima oko davanja Tomosa autokefalnosti PCU, 2018-2019, koju do sada ne priznaje većina pomjesnih crkava, (OVDJE).
Mnogi viđeni jerarsi su upozorovali da rješenje ukrajinskog raskola mora da bude saborno i saglasno kanonima, Taj otački stav izbjegavan je radi geopolitičkih poslova, borbe za prvenstvo među patrijaršijama itd.
Tako su sada crkveni poglavari na primjeru Ukrajine dužni da objasne kako funkcioniše kanonski poredak, koji traži, prije svega, da „živimo u slobodi, kojom nas Hristos oslobodi“. I šta je u realnosti sabornost pravoslavlja? Tu više nema prostora za pilatovsko relatizovanje istine.
Mnogi su danas, s pravom, zabrinuti zbog odstupanja od pravoslavne etike i antropologije. Ta pitanja, naravno, povezana su. Ali primarna kriza vaseljenskog pravoslavlja jeste eklesiološka kriza.
Ona je duboko prokrvarila u Ukrajini i bez svepravoslavnog rješenja najprije ukrajinskog crkvenog pitanja, svaki dan prijeti da postanemo saučesnici u ranjavanju Tjela Hristovog.
