Piše: Ranko Rajković
Prašina je suštinski čuvar stvari. Koliko god prašine da ih pokrije stvari pod njom zadržavaju svoju ubjedljivost. Osim toga prašina ima ulogu časovnika. Otkucava vrijeme i fizički označava prostor u kome se stvari nalaze. Prašini ništa ne može uteći. Pod dejstvom gravitacije prašina kontinuirano pokriva površine, namještaj, knjige, slike, predmete…sve oko nas. Prašina se prilagođava oblicima. Širi mir i spokoj svjedočeći o proteklom vremenu. Prašinu najlakše otkrivamo prstom. Pritisnemo jagodicom prsta određeno mjesto povučemo i na osnovu refleksije svjetlosti koja se ukaže ispod traga koji je ostavio prst procenjujemo koliko je dugo bilo prekriveno prašinom ono što smo dotakli.
Kod kuće imam puno stvari koje je prekrila prašina. Kao suvišne i nepotrebne određene predmete sam odaljio od sebe. Sklonio sam ih na udaljene police, visoko ispod samog plafona. Prije neki dan iz čiste dokonosti uzeh merdevine, popeh se i skidoh tri četiri suvenira koje sam donio sa putovanja. O svakom od njih uz odgovarajuću fotografiju napisaću malu priču. Nadam se da će te pričice ipak neko pročitati prije nego ih prekrije prašina.
Priča prva, Matrjoške
Jutros sam matrjošku živih boja skinuo s najgornje police. Mekom švedskom krpom očistih je od prašine. Zatim počeh da je pažljivo rasklapam. Redom sam vadio jednu matrjošku iz druge matrjoške. Dobio sam sedam drvenih lutkica. Poređao sam ih na ploči kuhinjskog stola. Zatim sam ih fotografisao.
Dok ih posmatram pitam se što su značile kada sam ih donio iz Rusije prije 30 godina a što znače danas. Neko ih naziva babuškama mada je opravdanije reći matrjoške jer nose jedna drugu u utrobi kao što majke nose djecu u svojim utrobama. Ruske drvene lutkice koje se smještaju jedna u drugu bude mi uspomene na proteklo vrijeme i prostore koje sam uz njih doživio.
Matrjoške koje vidite na fotografiji kupio sam u Moskvi na Taganjki. Ponuđene su mi polutajno. Bilo je to u vrijeme finansijskog haosa kada je na političku scenu Rusije stupio Boris Jeljcin. Rublja je bila u velikom padu. Prije Jeljcina Zapad je zbog Perestrojke (ekonomskih i političkih reformi sovjetskog društva) upućivao velike pohvale i iskazivao izuzetnu srdačnost prema ruskom predsjedniku Mihailu Gorbačovu i njegovoj supruzi Raisi. Bijaše to lijep par. Raisa se isticala elegancijom, Mihail ćutanjem. Odasvud su im stizali pozivi. Mnoge zemlje su se nadmetale u želji da ih ugoste i iskažu im poštovanje. Proputovali su Mihail i Raisa bijeli svijet uz najviše državne počasti. U svojoj šezdesetoj godini Mihail Gorbačov je dobio Nobelovu nagradu za mir. Nije stigao da otputuje u Oslo i primi nagradu ali je u govoru koji je u njegovo ime pročitao zamjenik ministra inostranih poslova Rusije naglasio “1990. godina je tačka prekretnica”. I bila je tačka prekretnica. Nakon te godine Svijet je dobio jednog jedinog neporecivog i u sprovođenju svakog svog plana brutalno nezaustavljivog Gospodara.
Boris Jeljcin naslednik Gorbačova u tom dobu nalikovao je polupijanom, mamurnom i priprostom ruskom mužiku, takođe jednom od simbola Rusije. Amerikanci su obožavali upravo takav imidž Rusije. Boris Jeljcin se ponašao kao pravi ruski mužik, pio je, kunjao, iznenada širio ruke, glasno pričao masne viceve, štipao za zadnjice sekretarice… Nalazio se u stanju analognom onome u kojem se za njegovog predsjednikovanja nalazila i Rusija. Zapad je bio ushićen takvom Rusijom. Matrjoška Rusija kako su je Rusi oduvijek nazivali negdje u dubini svoje, ruske duše, stidjela se sama sebe.
Gorbačov je omogućio ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke 1990. godine i raspad Varšavskog pakta 1991. godine. Jeljcin je zajedno sa Gorbačovom ohrabrio i pospješio eksplozivno širenje NATO pakta prema granicama Rusije. Stiglo se dotle da je Madlen Olbrajt poručila Rusiji kako neće moći zadržati Sibir u svojim granicama jer to ogromno bogatstvo po mišljenju Američke administracija pripada čovječanstvu a ne Rusiji. Svi smo znali ko je lider čovječanstva i drski samovlasnik kome je po mišljenju Olbrajtove trebao pripasti Sibir. Možda bi tako i bilo da se nije pojavila nova matrjoška. U stvarnosti bila je rastom najmanja ali po logici ove ruske dječje igračke morala je biti najveća kako bi u nju mogle stati sve one matrjoške (ličnosti) koje su joj prethodile. Nemam poslednju matrjošku. Međutim iako nemam lutku s likom sadašnjeg predsjednika Rusije Vladimira Putina ne osjećam da mi nešto nedostaje u kolekciji koju sam skinuo s najgornje police i očistio od kućne prašine.
Znam da zbog te jedne, nedostajaće matrjoške, u mojoj kolekciji suvenira, Rusija više nije u blatu, poniženju, raspadu, stradanju, bezakonju, beznađu koje joj je Zapad namijenio otkrićem i favorizanjem prvo Gorbačova a potom još jače Borisa Jeljcina, poslednje lutke u mom kompletu.
Inače kao što možete primijetiti na fotografiji kod mene je najmanji car Nikolaj Drugi Romanov, malo veći je Lenjin, još veći Staljin i tako redom do Jeljcina. Kolekciji nedostaje samo jedan u kojeg bi se mogli spakovati svi ostali. Kada bih uspio kupiti tu najveću matrjošku ne samo da bih kompletirao svoj suvenir već bih imao u ruci cjelokupnu istoriju Rusije za poslednjih 150 godina. Ukoliko neko zna gdje i na koji način mogu kompletirati kolekciju bio bih mu zahvalan na informaciji.
Post Scriptum
Ni od obrnutog pakovanja matrjoški, sa najvećom lutkom, carem Nikolajem Drugim Romanovim koga zajedno s porodicom u Oktobarskoj revoluciji strijeljaše boljševici, ne bih odustao. U tom slučaju poredak bi bio obrnut. Kada bih rasklopio Nikolaja Drugog Romanova naišao bih na Lenjina. Rasklapanjem Lenjina ukazao bi mi se Staljin. U utrobi Staljina ležao bi Hruščov, u drugu Hruščovu drug Brežnjev, u Brežnjevu reformator Gorbačov a u Gorbačovu ruski mužik Boris Jeljcin. Ona najmanja poslednja figurica bio bi Vladimir Putin. Tako majušni Putin, ili njegov, po logici stvari još sitniji naslednik imao bi ulogu atomskog jezgra čije bi razbijanje dovelo do atomske eksplozije i svjetske kataklizme.
