Predrag Komatina: Andreja Dandolo i Letopis popa Dukljanina (1)

Piše: Predrag Komatina

U želji da čitaocima pruži što iscrpnije informacije o nastanku i korišćenju Ljetopisa  popa Dukljanina, koji se u obrazovnom sistemu Crne Gore tretira kao „prvo djelo crnogorske i južnoslovenske istoriografije“, redakcija Žurnala prenosi i raspravu dr Predraga Komatine, naučnog savetnika Vizantološkog instituta SANU, izašlu pod gornjim naslovom u „Istorijskom časopisu“, knj. LXXIV, Beograd, 2025.

U radu se razmatra pitanje da li je mletački dužd Andreja Dandolo prilikom sastavljanja svoje Opširne hronike sredinom 14. veka koristio podatke tzv. Letopia popa Dukljanina. Analizom odgovarajućih podataka uDandolovom delu dolazi se do zaključka o njihovom poreklu, a time i do odgovora  na postavljeno pitanje.

Priređujući svoje kritičko izdanje tzv. Letopisa popa Dukljanina, propraćeno obimnom i temeljnom istorijskom studijom, pre gotovo jednog veka Ferdo Šišić je odlučno istakao tvrdnju, koju je prvobitno izneo već Ivan Lučić, a podržao i Ivan Črnčić, da je mletački dužd Andreja Dandolo (1343–1354) prilikom sastavljanja svoje Opširne hronike imao na raspolaganju tekst Letopisa popa Dukljanina.1 Ta teza u potonjoj istoriografiji uglavnom nije nailazila na osporavanje. U svojoj takođe obimnoj i temeljnoj studiji uz novo izdanje istog teksta, pošto je uspešno odbacio neke od ključnih argumenata na kojima je počivalo staro shvatanje o Letopisu popa Dukljanina kao tekstu nastalom u 12. veku, Tibor Živković se zadržao na pomenutoj konstataciji da je Andreja Dandolo koristio taj spis prilikom sastavljanja svoje Hronike, što je uzeo kao pouzdan dokaz da je Letopis nastao pre sredine 14.veka.2  U najnovijim istoriografskim osvrtima na taj spis ta konstatacija se takođe ne dovodi u pitanje.3 S druge strane, Solanž Bižan je nedavno iznela tezu po kojoj je Letopis popa Dukljanina u obliku u kojem ga poznajemo zapravo falsifikat potekao od dubrovačkog pisca Mavra Orbina (1563–1610).4 U onom delu naučne javnosti u kojem se ova teza uzima s rezervom, toj tezi se zamera, između ostalog, upravo to što se ne dotiče veze između teksta Letopisa i Dandolove Hronike.5 Uovom radu ćemo analizom odgovarajućih Dandolovih podataka pokušati da utvrdimo njihovo poreklo i dođemo do odgovora na pitanje da li je dužd zaista poznavao i koristio tzv. Letopis popa Dukljanina.

Predrag Komatina: Porfirogenit je zabeležio usmeno pamćenje najstarije srpske istorije

Mletački dužd Andreja Dandolo je sastavio i objavio svoju Opširnu hroniku (Chronica per extensum descripta, Chronica extensa) oko 1350. godine, uglavnom na osnovu kompilovanja podataka iz ranijih istoriografskih dela i dokumentarne građe.6 Podaci za koje se smatra da potiču iz tzv. Letopisa popa Dukljanina nalaze se u okviru izlaganja o vladavini dužda Urza Particijaka (864–881), nakon podatka o njegovom pohodu protiv slovenskog, tj. hrvatskog kneza Domagoja oko 865, a neposredno  pre podatka o dvadesetpetoj godini vladavine cara Mihaila III (842–867), što se odnosi na 866. I podatka da je njega naredne, 867.ubio njegov savladar VasilijeI (867–886).7 Na navedenom mestu Dandolo beleži sledeće:

„Eodem tempore, Constantinus nacione thessalonicus, cui papa Cyrilus nomen imposuit, vir catholicus, divinisque scripturis erudictus, et in variis ydiomatibus peritus, regem Bulgarorum, cum gente sua, ad fidem convertit, et acceptis a sede apostolica sacri ordinis ministris, adheo rex in fide solidatur, ut non multo post, filio miore in regem ordinato, ipse, ab renunci ansseculo, factussit monachus:sed,cumfiliuseius, iuveniliteragens,adgentilitatem redirevellet, region  cultures umpto etbaltheo military, fili um cepit, ettrusitin carcerem, effosis sibiocculis, tribunes regnum filioi uniori; de indeautemsa crumassumpsi thabit umetus quead mortem in eo permansit.

Huius ecciam beati Cyrili predicacione, Svethopolis rex Dalmacie, qui ab Ostroylo germano Totileregis Gothorum originem duxerat, cum toto suo populo, catholicam fidem suscepit, etab Honorio cardinali legato apostolice sedis, asistentibus orthodoxis episcopis et apocrisiariis Michaelis imperatoris constantinopolitani, aquo regnum suumre cognos cebat, inplano Dalme coronatus est, et regnum suum Dalmacie in IIIIor partes divisit. Est autem Dalmacia prima provinciarum Grecie, que habet ab oriente Macedoniam, ab occasu Ystriam, a meridie mare Adriaticum et insulas Liburnicas, et a septentrione Panoniam, que est pars Messie. A plano itaque Dalme usque Ystriam, Chroaciam albam vocavit; et a dicto plano usque Duracium, Chroaciam rubeam; etversus montana, aflumine Drino usque Macedoniam,Rasiam;eta dicto flumine citra, Bosnam nominavit; et iupanos in unaquaque regione constituit; et in Salona et Dioclia archiepiscopos, et in reliquis civi tatibus regni sui episcopos ut antiquitus fuerant esse decrevit; moderni autem maritimam totam vocant Dalmaciam, montana autem Chroatiam.

Hic beatus Cyrilus, pene omnium Sclavorum apostolus, quiho sadfi demre duxit, et divinum officium in lingua sclavonica eis transtulit, corpusque beati Clementis pape a Cersona, ubi in mare Ponticum proiectum fuerat, mari sicato, abstulit, et Romam detulit, ubi in ecclesia sui nominis reconditum est, et consequenter beatus Cyrilus, paucis interiectis diebus.”⁸

Poznato je da je znatan deo navedenih redova Dandolo preuzeo iz Velike hronologije (Chronologia Magna) i Satirične istorije (Satyrica Historia) svog savremenika i zemljaka franjevca Paulina iz Venecije († 1344), čija su dela, kako je utvrdila Ester Pastorelo, moderni izdavač Dandolove Hronike, bila osnovni izvor iz kojeg je crpio građu za svoju Opširnu hroniku.9 To se lako može uočiti kada se oni uporede s odgovarajućim redovima iz Paulinovih dela:

Ostali podaci u Dandolovom iskazu jesu oni za koje se u istoriografiji smatra da potiču iz tzv. Letopisa popa Dukljanina, zapravo iz njegove VIII i IX glave.13 Oni se odnose na delatnost Sv. Ćirila na pokrštavanju „Svetopluka kralja Dalmacije, koji je vodio poreklo od Oštroila, brata Totile, kralja Gota, sa celim njegovim narodom”,14  te o njegovom krunisanju u polju Dalme, geografskoj podeli njegovog kraljevstva i uređenju administrativnih i crkvenih nadležnosti u njemu.15 Na svaki od njih ćemo se osvrnuti na odgovarajućem mestu u daljem izlaganju.

Podaci o Sv. Ćirilu i njegovoj delatnosti u krajnjoj liniji potiču zapravo iz tzv. Italijanske legende (Legenda Italica), tj. latinskog Žitija Konstantina-Ćirila s prenosom moštiju Sv. Klimenta od episkopa Lava od Ostije iz 12. veka.To se lako može uočiti poređenjem Dandolovog teksta s odgovarajućim redovima Italijanske legende, u tabeli koju dajemo u nastavku teksta. Ipak, pojedini motivi koji se sreću u Dandolovom iskazu ne postoje u Italijanskoj legendi, poput onih da je Konstantin-Ćirilo pokrstio bugarskog vladara („…Constantinus nacione thessalonicus, cuipapa Cyrilus nomen imposuit, regem Bulgarorum, cum gente sua, ad fidem convertit…”), i „Svetopluka kralja Dalmacije,  koji je vodio poreklo od Oštroila, brata Totile, kralja Gota, sa celim njegovim narodom” („…Huius ecciam beati Cyrili predicacione, Svethopolis rex Dalmacie, quiab Ostroylo germane Totile regis Gothorum originem duxerat, cum toto suo populo, catholicam fidem suscepit…”). Zbog toga je verovatnije da je Dandolo koristio neku preradu Italijanske legende.

Predrag Komatina: „Dukljanin“ Lukarevića i Orbina (4)

Da li takvu preradu možemo prepoznati u tekstu VIII–IX gl. tzv. Letopisa popa Dukljanina? U istoriografiji je već bilo pokušaja da se u njemu prepozna jedna takva „Dalmatinska legenda” o Sv.Ćirilu,16 ali je, nasuprot tome, ubedljivo pokazano da tekst sačuvan u VIII–IX gl. Letopisa sam po sebi ne predstavlja preradu Italijanske legende.17 U vezi s pitanjem koji tekst je poslužio Dandolu kao izvor navedenih podataka najpre treba navesti motive koji se javljaju u sva tri dela i uporediti Dandolove redove s odgovarajućim redovima VIII–IX gl. tzv. Letopisa popa Dukljanina i Italijanske legende:

Iako je sličnost navedenih redova kod Dandola i u VIII–IX gl. tzv. Letopisa popa Dukljanina upadljiva, postoje ipak između njih vrlo značajne razlike, koje Dandolov tekst udaljavaju od Letopisa, a približavaju originalnom tekstu Italijanske legende. Tako je kod Dandola Konstantin „divinisque scripturis erudictus et in variis ydiomatibus peritus”, u Italijanskoj legendi „vir… magna religione ac prudentia preditus”, „vir eruditus”, koji „discendi linguam gentis illius”, dok je u Letopisu „vir per omnia sanctissimus atque in divinis scripturis profundissime a pueritia edoctus”. Kod Dandola on je „divinum officium in lingua sclavonica eistranstulit”,prema Italijanskoj legendi je „ewangelium ineorum linguama Philosopho predicto translatum”, dok je prema Letopisu „litteram lingua Sclavonica componens commutavit Evangelium Christiatque Psalter iumetomnes divines libros Veteriset Novi Testamenti de Graeca littera in Sclavonicam”. I pored sve sličnosti, upotreba navedenih izraza upućuje na zaključak da Dandolo nije koristio tekst VIII–IX gl. tzv. Letopisa popa Dukljanina, nego neku preradu Italijanske legende koja je na odgovarajućim mestima bila bliža njenom izvornom tekstu nego što je to onaj zabeležen u VIII–IX gl. Letopisa. Sličnostima i razlikama između Dandolovog opisa i onog u tzv. Letopisu popa Dukljanina u vezi s pokrštavanjem Bugara i Svetopluka, kojih nema u izvornoj verziji Italijanske legende, vratićemo se na drugom mestu.

Nastaviće se…

1 Ioannis Lucii D almatini De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstelaedami 1666, 67; Ferdo Šišić, Letopis popa Dukljanina, Beograd 1928, 55–57, 277.

2 Tibor Živković, Gestaregum SclavorumII, Komentar,Beograd2009,125,127–128,311–337, 371, 377.

3 Wawrzyniec Kowalski, The Kings of the Slavs.The Image of a Rulerinthe Latin Text of The Chronicle of the Priest of Duklja, Leiden–Boston 2021, 29–30,100,161; IvanBasić, „Pristupajući Ljetopisu popa Dukljanina” ,u: Ivan Ostojić,Vjerodostojnost sadržaja IX glave Ljetopisa popa Dukljanina, ur. Ivan Basić, Split 2022, XIV; DraganaKunčer,„Ontheorigin of the story of the Synod of Dalma”, Istorijski časopis 72 (2023) 45.

4 Solange Bujan, La „Chronique du pretre de Dioclee”.Un faux document historique, Reveue de setudes Byzantines 66 (2008) 5–38; eadem, Orbinijevo izdanje„Ljetopisa popa Dukljanina”: povijesni falsifikat, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest  43 (2011) 65–80.

5 W.Kowalski, Kings, 40–41.

6 Andreae Danduli ducis Venetiarum Chronica perextensum descriptaaa.46–1280d.C.,ed. EsterPastorello, Rerum Italicarum Scriptores XII, Bologna1938,III–LXXVII;Şerban Marin, A Double Pathfinder’s Condition: Andrea Dandolo and His Chronicles, Annuario dell’Istituto Romenodi Culturae Ricerca Umanisticadi Venezi a12–13 (2010–2011 )41–122; MiikaKuha, Transmission of Knowledgein Venetian Fourteenth-Century Chronicles,Jyväskyl ä2017.O Andreji Dandolu kao duždu, cf. Thomas F. Madden, Venice: A New History, New York 2012, 202–203.

7 Danduli  Chronica, 155–156.

8 Isto, 156.

9 Isto, XXXII sq. O Paulinu iz Venecije i njegovom istoriografskom radu, cf. Isabelle Heullant-Donat,„Entrerdansl’ histoire Paolinoda Veneziaetles prologues des es chroniques universelles”, Mélanges de l’École française de Rome, Moyen age 105 (1993) 381–442; Stilyana Batalova, „Motifs of Bulgarian history in the Chronologia Magna and Satyrica Historia by Paulinus of Venice”, Scripta & e-Scripta 14–15 (2015) 195–224.

10 Danduli Chronica, 156.

11 S.Batalova, „Motifs”, 210–211.

12 Vaticanus Lat.1960,fol.219ra (https://digi.vatlib.it/view/MSS_Vat.lat.1960); S.Batalova,

„Motifs”, 210–211.

13 F.Šišić, Letopis,5 5–56; DanduliChronica,156app.;T.Živković,GRSII,125,127–128; D. Kunčer, „On the origins”, 44–45. Rezerve prema takvom stavu izneli su jedino Dimitъr Angelov, „Italianski izvor za bъlgarskata srednovekovna istoriя”, Istoričeski pregled 6 (1972) 93; S. Batalova, „Motifs”, 212.

14  Gestaregum SclavorumI,prir.Dragana Kunčer,Beograd2009,30–40.

15 GRSI,40–62.

16 Lubomir Havlík, „Dukljanská kronika a Dalmatská legenda”, Rozpravy Českoslovanské Akademie 86/2 (1976) 1–92, koji je smatrao da je ta tobožnja Dalmatinska legenda nastala u 10–11. veku i potom poslužila kao izvor sastavljaču Letopisa popa Dukljaninau, kako se verovalo, 12.veku .Slično mišljenje o tome daje tekst zabeležen u VIII–IX gl .Letopisa nastao, između ostalog, na osnovu Italijanske legende ili neke njene danas nesačuvane verzije, bliske Moravskoj legendi, izneo jei LudwigSteindorff, „’Liber Methodius’. Überlegungen zur kyrillomethodianischen Tradition bei  Priester von Dioclea”, Mitteilungen des bulgarischen Forschungsinstitutes in Österreich 8 (1986) 157–173, dok je Lujo Margetić, „Liber Methodius i pitanje vrela devete glave Ljetopisa popa Dukljanina”, Croatica Christiana Periodica 46 (2000) 1–9, smatrao da se u njemu, pored podataka slovenskih žitija Ćirila i Metodija i grčkog Žitija Sv. Klimenta od Teofilakta Ohridskog, mogu prepoznati i tragovi  Italijanske legende.

17 Paul Devos, „’Légende Italique’ et ’Légende Dalmate’ concernant S. Constantin-Cyrille”, Analecta Bollandiana9 5(1977)133–143, koji je u kritičkom osvrtu na tezu L.Havlika o Dalmatinskoj legendi zaključio da izvori koji su poslužili Lavu od Ostije za sastavljanje Italijanske legende, tj.spisi Jovana Hamonidai Gauderika od Veletrija iz 9. veka, nisu mogli biti dostupni potencijalnom tvorcu tobožnje Dalmatinske legende iz 10.–11. veka, kako je smatrao L. Havlik, niti je sama Italijanska legenda Lava od Ostije mogla biti dostupna tvorcu takvog dela ukoliko je ono nastalo u toku istog 12. Veka ,te da uporedna analiza dvaju dela ne pokazuje uticaj jednog na drugo, dok je s druge strane, pokazao da je tekst VIII–IX gl. Integralni deo Letopisa, a ne poseban spis koji je unet u njega. Držeći se teze da je tzv.Letopis popa Dukljanina nastao u 12. veku, autor smatra da podaci zabeleženi u VIII–IX gl. tog spisa potiču neposredno iz slovenskih žitija Ćirila i Metodija, tzv. Panonske legende.Sličnog mišljenj abili su i F. Šišić, Letopis, 140–144, i Tibor Živković, „O takozvanom saboru na Duvanjskom polju”,Zbornik za istoriju Bosne iH ercegovine4 (2004) 45–66. Međutim, pitanje porekla tih podataka u Letopisu nije predmet ovog rada.