Piše: Ranko Rajković
Grad u kome sam odrastao imao je prodavnicu iznad čijih vrata bijaše okačen natpis „Uzor“. „Uzor“ se nalazio na uglu Balšića pazara na Cetinju. U to vrijeme pijačni prostor Balšića pazara bio je okružen bakalnicama, kafanama, poslastičarnicom i knjižarom. Sitnim dječijim koracima prolazili smo pored „Uzora“ zagledajući njegovu lijepo oslikanu tablu. Iako mali podsvjesno smo doživljavali značenje riječi.
U to doba sve oko nas izgledalo je izuzetno veliko, uzbudljivo i zanimljivo. Unutar „Uzora“ Cetinjani su mogli razgledati, izabrati i probati odjevne predmete spram sopstvenog ukusa i imena prodavnice. Bilo je u „Uzoru“ robe namijenjene mušterijama delikatnijeg ukusa ali i manje probirljivim. „Uzor“ se prilagođavao džepovima i onih koji su držali do mode i onih kojima je cijena bila na prvom mjestu. Tih godina u svim prodavnicama oko Balšića pazara kupovalo se na veresiju osim u slastičari gdje se u znaku gostoljublja metalnom kašikom za sladoled u par dodatnih poteza mogla zahvatiti veća kugla. Ljudi su imali povjerenja jedni u druge. Uvažavali su se. Mlađi su poštovali starije. Đaci profesore. Tihi, otmeni sugrađani skidali su šešire pozdravljajući s istim poštovanjem i stare i mlade.
Nema više ni „Uzora“ ni Cetinjske uzornosti. Vjerovatno da su protokom vremena slične stvari nestale i na drugim prostorima. Kod nas su uzele drukčije tokove.
Da’l zbog sebe il’ novoga svijeta Cetinju je uzor počeo da smeta. Cetinje se odreklo starih uzornosti i „Uzora“. Privatilo je neke druge podstreke, orjentire i ljude.
Priznaćete da je mali broj gradova posjedovao prostor s imenom uzor. Cetinjski „Uzor“ ne samo da priziva duh starih vremena već nas i podsjeća na ono što nam nedostaje. Neka ovaj tekst bude skroman i nepretenciozan poziv da se na Cetinju registruju i otvore nova mjesta pod imenom „Uzor“. Mogao bi to biti neki klub kulture, knjižara i čitaonica, antikvarnica, dječje igralište, škola crtanja, prodavničica, trafika suvenirnica i novinarnica, zanatska radionica, šah klub, plesni klub, sportski klub. Po pravdi i ljubavi najprije bi to trebalo biti udruženje građana osnovano s namjerom da čuva i njeguje smisao i ulogu koju je riječ „uzor“ imala u istoriji grada Cetinja. A moglo bi Cetinje, u svojoj ne baš dugoj istoriji, pronaći podosta lijepih uzora i u ljudima i u događajima za sebe vezanim.
Prije nego eventualno oživimo stare uzore zapitajmo se što je bio uzrok njihovog obesmišljavanja i nestajanja. Dijalektički materijalisti bi s pravom konstatovali da se suštinski ništa nije promijenilo osim što su proizvodne snage u tokovima svojih proizvodnih odnosa uzoru dodijelile drugi smisao. Teoretski bi bili u pravu. Mnogi će vam reći da su Cetinje pokvarile fabrike i veliki priliv radne snage sa sela. Mislim da takvim tvrdnjama nema mjesta i da je uzrok gubljenja uzora mnogo dublji.
Sjećam se da je i u onom strogom, jednopartijskom sistemu, uzor reda, tišine, meditacije i što je najvažnije potpune slobode za dječje igre, šetnje i uživanja u prirodi bila najveća travnata zaravan na Cetinju. Bio je to neograđeni i nebranjeni prostor Vladičine bašte sa Cetinjskim manastirom u pozadini. Što je uslovilo da prostor koji je odnjihao Cetinje kao grad uzor postane mjesto sukoba, protesta, podjela, agresija.
Vladičina bašta je ostala ista kao nekad. I dalje je slobodno, ničim branjeno mjesto. Dešavanja oko Cetinjskog manastira, bogobojažljivog vlasnika Vladičine bašte, postala su izuzetno sumorna i teška. Postala su sinonim za nepoštovanje, za nasrtaje i sirove napade na kulturu, tradiciju i duhovnu slobodu čovjekovu. Jedan dio Cetinja prihvatio je agresije prema Cetinjskom manastiru i njegovom sveštenstvu kao novi uzor proistekao iz politikom inovirane Crne Gore. Dio Cetinja o tome skrušeno ćuti. Nakon sticanja državne samostalnosti u Crnoj Gori se drastično pogoršao odnos prema opštoj kulturi, pravoslavnoj vjeri, duhovnosti i podvižnosti sa kojima se crkvama i manastirima prilazilo.
Postoji na Svetoj Gori manastir Esfigmen i u njemu opako ljuto bratstvo koje se ne miri sa svojom okolinom. Nasuprot Cetinjskom manastiru koji blagodarno priziva Cetinje i Cetinjane k sebi, bratstvo zilota Svetogorskog manastira Esfigmen, o kome ovih dana bruji svjetska štampa, ostaje strogo izolovano neprijateljski gledajući na one koji mu pokušavaju u miru i s poštovanjem prići. U Esfigmenu se monasi neprijateljski odnose prema posjetiocima. U Cetinjskom manastiru suprotno tome jedan dio sjedioca Cetinja se neprijateljski odnosi prema monasima manastira. Ova dva manastira kao da se nalaze na krajnjim pozicijama zaljuljanog klatna Pravoslavlja. Jedan pasivno i bogougodno priziva vjernike, drugi ih kontra ekumenizma aktivno odbija.
Ipak i jedan i drugi manastir, i Cetinjski i Esfigmen, u svijesti svakog hrišćanina moraju biti prvo Božije kuće pa tek onda objekti prema kojima bi se mogle iskazivati zamjerke i eventualni otpori. Ispostavlja se da je manje zamjerki, gnjeva i otpora prema zilotima u Esfigmenu nego prema mirnom i povučenom sveštenstvu koje činodejstvuje unutar zidina Cetinjskog manastira.
Kao što ne smijemo bez prethodnog iskustva olako ideologizovati ljude oko sebe tako ne smijemo ni povlađivati sveštenstvu samo na osnovu mjesta boravišta makar ono bilo i u manastirima. Ponašanja sveštenstva zaslužuju i poneku kritiku koju im kao građani možemo uputiti. Međutim kao građani i kao hrišćani dužni smo eventualne nesporazume s njima prepusti ustrojstvu, hijerarhiji i crkvenim kanonima i naravno opštem građanskom zakoniku kojemu se pokoravaju sve profesije i svi staleži.
Skupimo snage. Oslobodimo se partijskih stega i ideologija. Okrenimo se Cetinjskom manastiru kao korijenu Cetinja. Posmatrajmo ga kao izuzetno vrijednu sakralnu građevinu s živom liturgijskom službom koju vascijeli hrišćanski svijet doživljava kao dostojnog čuvara velikih hrišćanskih svetinja. Učimo od svijeta. Kultura i civilizacija koje s nadahnućem prolaze kroz vrata Cetinjskog manastira pomoći će nam da oživimo ono što je u nama počelo da zamire.
Razmislimo zbog čega se napadaju molitve i pobožna tihovanja Cetinjskog manastira? Kome to odgovara? U ime čega se remeti vjekovni mir bijele kamene građevine sa zvonikom i kolonadama pod kojima su u prelijepom krajoliku ispod Orlovog krša, pronalazeći mir i inspiraciju, boravile mnogobrojne istorijske ličnosti?
Napada se i remeti vjekovni status, mir i poredak Cetinjskom Manastiru samo zato što smo izgubili uzore! Tačnije zato što smo stekli nove uzore. Još preciznije zato što smo se odrekli kulture, primjernosti i uzornosti svojih predaka i njihove posvećenosti vjeri.
O djelovanjima i rezultatima naših novih uzora slikovito govori surova Cetinjska statistika. Proste brojke svjedoče o zaposlenima, nezaposlenima, obrazovanim, neobrazovanim, o onima koji ranog jutra otputuju iz Cetinja kako bi zaradili parče hleba, o onima koji ostaju u gradu da skromno prežive od onoga što imaju i o onima koji u stanju egzistencijalne potrebe već 12 godina računaju i primaju svakodnevnu pomoć Cetinjskog manastira. Te brojke jasnije od bilo čega drugog objašnjavaju posrnuće i pad nekada uzornog grada.
Tužan je grad koji izgubi uzor i promijeni se po političkom diktatu u korist negativnog uzora. Ne samo tužan već i osiromašen i u kulturnom, i u duhovnom i u materijalnom pogledu. Osvrnemo li se samo na ovaj treći po redu, ovlašan životni pogled. Zapitajmo se koje velike štete samo na ekonomskom planu današnjem Cetinju donose novi uzori obeshrabrujući turiste i namjernike da u duševnom miru, neometani političkom ikonografijom, posjete Cetinjski manastir i poklone se svetinjama koje Manastir čuva.
Državne zastave kineske proizvodnje okačene o ogradu Cetinjskog manastira, koliki god patriotizam iza njih stojao, nijesu prikladne da prave društvo desnici Jovana Krstitelja i čestici časnog krsta na kome je Hristos razapet. Dijeli ih ne samo dvije hiljade godina civilizacije već i koječega drugog, zakulisnog što ne treba ni pominjati.
Cetinje se od svojih gradskih uzora grubo rečeno udaljilo možda prije samo šezdesetak godina. Ona mala u posleratnom, Istočnom svijetu, uobičajena ateistička pukotina kod nas se pretvorila u duboku provaliju. Daj Bože da Cetinje tu provaliju u sopstvenom interesu što prije premosti i izbriše.
U ime i za uspjeh tog budućeg čina podsjetimo se da je Cetinjski manastir posvećen Rođenju Presvete Bogorodice. Istovremeno na taj dan pada slava i grada Cetinja i njegovih brojnih porodica. Stoga poželimo blagovjernom narodu Cetinja da slavu svoga grada, Malu Gospojinu, tačno za mjesec dana, 21. septembra, proslavi zajedno s Igumanom i bratijom Cetinjskog Manastira.
Neka nas blagi dani okupljaju i objedinjavaju u duhu starih uzora koji nam poručuju da je hrišćanski griješiti ali i da je hrišćanski opraštati.
