Preveo za Žurnal: M. M. Milojević
Zašto je teheranska tvrda politička linija odlučila da pođe putem eskalacije?
Nedavno, Izrael je izvršio napad na vazduhoplovnu bazu nedaleko od grada Isfahan u Iranu. Iranski zvaničnici su isto tako tvrdili da su oborili nekoliko malih dronova blizu severnog iranskog grada Tabriza. Uprkos tome što ovi napadi čine neposredni i otvoreni napad na iransku teritoriju, izraelska dejstva činila su se prilično ograničena. Iako su iranski lideri obećali odmazdu „i na najmanji akt agresije“ na svoju teritoriju, njihov odgovor, za sada, deluje tiho. Vesti o bombardovanju i njegovom malom opsegu doveli su do početne procene kako obe strane po svoj prilici nastoje da deeskaliraju međusobni sukob.
Ipak, poslednje epizode u ovom ciklusu bombardovanja i odgovaranja predstavljaju novu, opasniju fazu u tekućem sukobu na Bliskom istoku. Početkom aprila Korpus čuvara Islamske revolucije (dalje kao Islamska revolucionarna garda, prim. prev) – istaknuti deo iranskih oružanih snaga i jedan od stubova vladajućeg režima – izveo je mešoviti napad sa ukupno 300 niskoletećih dronova, krstarećih raketa i balističkih raketa koje lete na velikim visinama u pokušaju da preplavi izraelsku odbranu i izazove ozbiljnu štetu vojnim metama u ovoj zemlji. Iran je pokazao svoju rastuću moć i spremnost da izvede napade na svoje neprijatelje. To je takođe svedočenje dominacije ratoborne struje (jastrebova) unutar iranskog bezbednosnog establišmenta. Ta frakcija, koja istovremeno kontroliše više ešalone Islamske revolucionarne garde i dominantna je među mladim oficirima koji tek zauzimaju komandne položaje, imala je nesrazmerno veliki uticaj na iransku spoljnu politiku tokom prethodnih decenija koji je naročito porastao nakon ubistva Kasima Sulejmanija, zapovednika spoljnjeg operativnog krila Islamske revolucionarne garde koje su 2020. godine počinile Sjedinjene Države. Pristalice ove struje odbacuju pragmatizam u odnosima sa Zapadom, ostaju duboko posvećeni utemeljejućim ideološkim principima Islamske revolucije, i posebno su posvećeni korišćenju iranske vojne moći i mreže posrednika kako bi ostvarivali dugoročne ciljeve uništenja Izraela kao jevrejske države i okončanja američkog uticaja na Bliskom istoku.
Napadi su predstavljali prvi neposredni iranski napad na izraelsku teritoriju. Uprkos tome, mnogi spoljašnji posmatrači su u iranskom napadu videli izvesnu odmerenost. Salvo, tvrdili su, bio je samouzdržan čin, koji je prevashodno bio usmeren ka tome da prenese odlučnost a ne da izazove štetu. Povrh svega, Teheran je nagoveštavao svoje namere, upozoravajuće susede nekoliko dana ranije da će odgovoriti Izraelu vojnom silom. Zbog toga što devedeset devet odsto oružja nije uspelo da se domogne svojih meta – projektile su uglavnom presreli Izrael i njegovi zapadni partneri, a znatan deo (možda i do polovine) od 110 balističkih raketa koje je Iran ispalio na Izrael nije lansirano na odgovarajući način ili je doživelo havarije duž svoje putanje – neki spoljni posmatrači su zaključili da Iranci svojim napadom nikada nisu nameravali da nanesu bilo kakvu štetu. Prema ovom gledištu iransko delovanje prevashodno je bilo usmereno da odvrati Izrael od proširenja trenutnog sukoba. Teheran je istovremeno pokazao i svoju snagu i samokontrolu.
Ali ovakvo razmišljanje potcenjuje dalekosežniju dimenziju iranskog odgovora: da je uopšte odgovorio otovoreno i na tako zamašan način. Iranski donosioci odluka mogli su da odaberu da vode svoj sukob sa Izraelom na postojeće načine i kroz već utvrđene prakse, kao što su prikrivene akcije ili preko posrednika, ili diskretnijim raketnim napadom. Ograničeni napad bi takođe ukazao na iransku odlučnost dok ne bi naprezao raspoložive resurse Revolucionarne garde – i kako se ispostavilo pokazao i njihovo ograničenje. Iran se uputio drugim putem, izvodeći napad bez presedana i koristeći se skoro svakom vrstom naoružanja kojom raspolaže a koja, makar načelno, može da se domogne Izraela. Ovakvo delovanje ne odslikava proračunato samoograničavanje. Naprotiv, operacija razotkriva uspon ratoborne struje Islamske revolucionarne garde u Teheranu i dubinu njene žudnje da žestoko udari na Izrael.
Rat u senci
Iranski salvo je navodno ispaljen u znak odmazde. Usledio je nakon izraelskog napada na Damask dve nedelje ranije u kojem je stradalo šesnaest ljudi, uključujući osmoricu oficira Islamske revolucionarne garde, u zgradi koja je povezana sa iranskim konzulatom. Teheran je smatrao izraelski napad ogoljenim eskalatornim potezom, ali istini za volju Izrael je ranije stotinama puta napadao položaje Islamske revolucionarne garde u Siriji. Ova kampanja, koju Izrael vodi od 2013. godine, usmerena je ka tome da obeshrabri Islamsku revolucionarnu gardu od učvršćivanja svog vojnog prisustva u zemlji i da ometa snabdevanja oružjem Hezbolaha i drugih anti-izraelskih militantnih grupa na Levantu. Sirija je stoga dugo linija fronta u neobjavljenom ratu između Irana i Izraela – sukoba koji je otpočeo radikalizacijom iranske spoljne politike nakon revolucije 1979. godine i koji je pojačan kako je Iran proširio svoj uticaj u regionu posle američke invazije na Irak 2003. godine i usled meteža izazvanog Arapskim prolećem skoro deceniju kasnije.
Iransko-izraelski sukob odigrava se uglavnom u senci većih bliskoistočnih ratova. Iranski glavni način vođenja ovog sukoba jeste putem snadbavanja naprednim naoružanjem – posebno raketama i dronovima – militantnih grupa koje su neprijateljski orijentisane prema Izraelu u Pojasu Gaze i u Iraku, Libanu, Siriji i Jemenu. Iran dodatno nastoji da obezbedi i lako naoružanje, kao što su automatske puške i granate, militantima na Zapadnoj Obali. Teheran želi da destabilizuje Izrael tako što će ga držati u stalnom sukobu i okružujući ga neprijateljima kojima ne može lako da nanese poraz vojnim delovanjem. Podrška Islamske revolucionarne garde Hamasu bila je jedan od ugaonih kamenova širih okvira ove strategije. Ta podrška je pomogla da se ojačaju Hamasovi vojni kapaciteti, obezbeđujući mu tehnologiju i umeće da proizvede zamašan arsenal raketa i drugih projektila kao i da rasporedi ovo naoružanje na taktički i strateški pogodan način. Hamasov ubilački upad 7. oktobra prošle godine na mnogo načina je bio plod tajne kampanje Islamske revolucionarne garde. Rat koji je usledio jasno je istakao skoro nesavladive izazove sa kojima je Izrael suočen. Brutalna izraelska ofanziva nije uspela da uguši Hamas, dok je pogibija desetina hiljada Palestinaca dovela do globalne osude Izraela.
Kako bi se suprotstavio iranskim regionalnim strateškim planovima, Izrael je pokušao da nametne visoku cenu iranskom režimu kako van zemlje tako i u samoj zemlji. Središnja tačka ove kampanje bila je prikrivena izraelska aktivnost u Iranu. Napadi, za koje se pretpostavlja da ih izvodi izraelska obaveštajna agencija Mosad, obuhvatali su bombaške napade unutar najbolje čuvanih iranskih nuklearnih i vojnih postrojenja i atentate na visoko pozicionirane zvaničnike, oficire i naučnike. Možda najpoznatija među tim operacijama jeste ubistvo Mohsena Fakrizadeha, visokog nuklearnog zvaničnika Islamsnkog revolucionarnog korpusa, koji je ubijen 2020. godine, daljinski kontrolisanim mitraljezom dok se vraćao u Teheran sa odmora. Izraelska sposobnost da izvodi tako precizne i razarajuće operacije je iznova i iznova pokazivala krhkost iranske unutrašnje bezbednosti. Ne zna se koji je od tih napada nanosio više poniženja, posebno jer je delovalo da Iran nije sposoban da ih spreči te da nije kadar da odgovori Izraelu na isti način.
Iako je Iran nastojao da Izraelu vrati milo za drago, pokušajima da likvidira istaknute Izraelce u inostranstvu ili napadima na izraelske trgovačke brodove, uzdržavao se od direktnog napada na Izrael. To je delimično bilo zbog bojazni da bi čineći to mogao da izazove širi rat sa Izraelom i Sjedinjenim Američkim Državama. Mnogi u Islamskoj revolucionarnog gardi jedva bi dočekali takav sukob, ali prema preovlađujućem konsenzusu unutar režima on bi možda i mogao da preživi takav sukob, ali u njemu ne bi mogao da izađe kao pobednik. Pragmatičniji činioci unutar režima takođe nastoje da umanje značaj izraelskih napada unutar Irana. Iako su uspesi izraelskog potajnog rata bili sramotni za Iran, izraelske operacije bile su ograničene, nisu na značajniji način naškodile iranskim strateškim programima, i ne mogu suštinski da ospore iransko ponašanje u regionu.
Vođen opreznošću vrhovnog lidera Alija Hamneija, koji naglašava značaj dugoročnog delovanja i smatra da je iranska pobeda nad njegovim neprijateljima neizbežna, ovi uslovno rečeno pragmatisti drže da status kvo pogoduje Iranu više nego Izraelu. Pre napada 7. oktobra delovalo je da iranska regionalna kampanja dobro napreduje: njegovi regionalni klijenti su bili u usponu, američki uticaj u regionu je opadao a izraelske političke podele su postojano gurale zemlju prema krizi. Iranski sukob sa Izraelom odigravao se ugrubo u uzajamno uspostavljenim parametrima i njime se moglo upravljati. Sve dok je Iran spreman da plaća cenu ove dugoročne igre mogao je da nastavi da održava prednost u odnosu na svoje suparnike.
Napadi su od 7. oktobra 2023. godine i rat u Gazi osnažili su iransku poziciju. Izrael je pretrpeo jedinstveni i ponižavajući poraz, a njegova hvaljena odbrana pokazala se mnogo slabijom nego što je bilo ko pretpostavljao. Posledična krvava kampanja koju je vodio u Gazi oživela je podršku palestinskoj stvari kako u regionu tako i širom sveta. Naklonost prema Izraelu je rasuta, posebno na Zapadu, gde je kritikovanje izraelskog rata i njegovog tretmana Palestinaca postalo mnogo glasnije. Iranski zvaničnici nisu pohrlili da pomognu okončanju rata u Gazi, bilo putem obezbeđivanja veće vojne pomoći Palestincima ili direktnim sukobljavanjem sa Izraelom. Rat, u stvari, odgovara iranskoj agendi. Iako je naškodio Hamasu, rat koji vodi Izrael postojano narušava ugled zemlje, pokazujući neprincipijalnost zapadnih izraelskih pristalica, i oživljujući palestinsko pitanje kao široko popularnu temu političke borbe. Iran ne mora da interveniše, zato što mesto toga može da angažuje svoje posrednike da izvode uglavnom simbolične napade u njegovu korist. Sa tim ciljem, Hezbolah rutinski izvodi raketne napade na severu Izraela, a Huti u Jemenu su izveli brojne neuspešne raketne napade i napade dronovima protiv Izraela. Ni jedno ni drugo nije poremetilo izraelske ratne napore, čak i ako su višestruki napadi Huta sa jemenske obale uspeli da poremete globalno trgovačko pomorstvo.
Izraelski aprilski napad protiv Islamske revolucionarne garde u Damasku prisilio je iranske zvaničnike da donesu teške odluke. Zato što su napad sagledavali kao udar na zgradu iranskog konzulata, iranski lideri smatrali su da je reč o eskalatornom potezu. Režim je morao da donese odluku: ili da se uzdrži od otvorene odmazde i da nastavi da se koristi sadašnjom situacijom ili da odgovori Izraelu silom i da se upusti u potencijalnu zamku. Uzdržanost bi omogućila Iranu da zadobije simpatije izraelskih kritičara, da održi usmerenost međunarodne pažnje na zlodela u Gazi i da posmatra izraelsku vladu kako se sve dublje zaglibljuje u košmarnu situaciju. Otvoreno nasilno uzvraćanje bi pomoglo Iranu da obnovi povoljniji status kvo tako što bi obeshrabrilo Izrael da ponovo odstupa od prećutnih parametara koje su dve strane postavile u svom ratu u senci.
Oba pravca delovanja sa sobom nose rizike. Uzdržanost može da ohrabri Izrael da pojača uloge, što bi prisililo Iran da kasnije žešće odgovori. Odmazda je takođe nosila svoje rizike. Otvoreni iranski napad bi zalečio razdor između izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i američkog predsednika Džoa Bajdena. Iranska vojna akcija bi takođe odvratila pažnju svetske javnosti sa izraelskog delovanja u Gazi, olakšala međunarodni pritisak na Izrael a mogla bi izazvati i širi sukob. Rat između Izraela i Irana lako bi mogao da uvuče i Sjedinjene Američke Države, i ukoliko bi se to desilo, iranske šanse za uspeh bile bi znatno umanjene.
Bez završnih udaraca
Odluka režima da otvoreno izvede odmazdu, i to pribegavanjem velikoj sili, upućuje da donosioci odluka u Iranu nisu više uvereni u ispravnost logike uzdržanosti. Ratobornija politička struja unutar Islamske revolucionarne garde već dugo zagovara žešći odgovor Izraelu, i konačno je ubedila Hamneija da da zeleno svetlo za znatniju vojnu akciju. Tvrdnja da je Iran namerno izveo slab napad ne odoleva kritičkom preispitivanju. Iran se nadao da će zadati žestoki udarac Izraelu. Nije postigao ništa otkrivajući sopstvene slabosti dok je potcrtao izraelsku snagu. Ukoliko je Iran želeo samo da pošalje poruku, mogao je to da uradi sa manje ispaljenih projektila i uz daleko manje troškove. I kao u slučaju drugih vojnih napada, poput onih koji su usledili nakon ubistva generala Sulejmanija, Iran je sjedinio odvažno otvoreno delovanje sa diplomatijom koja je usmerena da spreči ili umanji odmazdu; hteo je, drugim rečima, i jare i pare.
Znajući da SAD nastoje da izbegnu da budu iznova uvučene u bliskoistočni rat, i da Izrael ne može samostalno lako da vodi rat protiv Irana, Teheran nastoji da obezbedi svojim protivnicima izlaznu strategiju. Saopštavajući svoje namere, usmeravajući napade samo na odabrane vojne mete umesto na populaciona središta, i objavljujući nakon izvođenja napada da se njime okončavaju uzvratne akcije, Iran se nadao se će odvratiti Izrael od daljeg vojnog odgovora.
Međutim, može se ispostaviti da Izrael ne želi da dopusti da Iran ima zadnju reč. Ubrzo po iranskom napadu, Izrael je obznanio da će odgovoriti nekim oblikom sopstvene vojne akcije. Čini se da je prvi, a možda i jedini, talas te neposredne odmazde usledio operacijom u zoru 19. aprila. Ciljana je iranska vojna baza nedaleko od Esfahana. Mali opseg napada, koji je obuhvatao ograničen broj raketa ili dronova, uspeo je da se probije kroz iransku protivvazduhoplovnu odbranu ali izgleda da je takođe uputio poruku da postoji želja za prekidanjem eskalatornog niza. Bez obzira na to, Teheran će tek u budućnosti morati da odluči da li će sprovesti svoju pretnju izvođenjem još snažnije odmazde u slučaju izraelskog napada na iransku teritoriju. Nakon napada, međutim, ,ličnosti povezane sa iranskim državnim medijima su na društvenim mrežama umanjile značaj protivničke akcije, dok su neki navodili da u njoj uopšte nije bilo korišćeno ozbiljnije naoružanje, već minijaturni kvadrikoperi – ništa oko čega bi se trebalo uznemiravati.
Semjuel Čerap/Sergej Radčenko: Razgovori koji su mogli da okončaju rat u Ukrajini (Treći dio)
Minimalna izraelska odmazda mogla bi barem na izvesno vreme da spreči još jednu razmenu otvorenih neprijateljskih akcija između dve zemlje. Ali ono što nedostaje jeste mogućnosti koja bi vodila konačnom razrešenju sukoba između dvaju država. To je zato što je ovo rat izbora, koji je velikim delom Izraelu – i regionu – nametnuo Iran. Postoje samo dve izvesne putanje ka izlasku iz sukoba: Izrael može da se preda Iranu i okonča projekat jevrejske države ili Iran može da odustane od svoje politike delovanja protiv Izraela. Rešavanje palestinskog pitanja, na primer kroz stvaranje dve države, bi takođe potkopalo iransku kampanju i ohrabrilo postepenu promenu pravca delovanja. Nijedna od ovih mogućnosti ne deluje da će se ostvariti u dogledno vreme što upućuje da će se sukob produžiti.
Sve dok Iran nastavlja da sprovodi svoju strategiju okruživanja Izraela, i prosleđuje napredno naoružanje militantnim posrednicima koji ugrožavaju izraelske populaciona središta, Izrael će biti prinuđen da vodi svoju kontrakampanju protiv Irana. Što se duže bude održavala ova dinamika otvoreni rat između dve dve zemlje postaje sve verovatniji. Ovakav rat ne može se voditi između usamljenih Irana i Izraela. On bi neizbežno uključio i SAD, iranske regionalne posrednike a možda čak i susedne države. On bi se protezao preko velikog dela regiona i, zbog uključenosti velikog broja delatnika, po svoj prilici ne bi kratko trajao.
Istini za volju, bilo za nedelju, godinu ili deceniju, otvoreni rat između Irana i Izraela u nekom obliku gotovo je neizbežan.
Zaista, region se možda već nalazi na ivici provalije, čekajući da zakorači napred.
Ašon Ostovar je asistent na Postdiplomskoj nautičkoj školi u Montreju u Kaliforniji i viši saradnik Spoljnopolitičkog istraživačkog insituta (Foreign Policy Research Institute); autor je dve knjige Vanguard of the Imam: Religion, Politics, and Iran’s Revolutionary Guards (Imamova prethodnica: Religija, politika i iranska Revolucionarna garda) i Wars of Ambition: The United States, Iran, and the Struggle for the Middle East (Rat ambicija: Sjedinjene Države, Iran i borba za Bliski istok, 2024)
Izvor: https://www.foreignaffairs.com/israel/iran-and-israels-war-comes-out-shadows
